utorak, 23.01.2007.

ŠTAFETA

kao i obično, kasnim.
al eto, da i ovo nabrazaka napišem (jer upravo lupam glavom po tastaturi, pišem seminar upravo), pošto me ona malena, preslatka, pametna, turbomegaultra cool DsK uvalila.
zlo i naopako.
pih, šta ti je žensko. :-P

1) luda sam za losionima za tijelo. ne samo losionima, već i kremama, kremicama, kremetinama, maslacima i inim pizdarijama za trackanje svih 177 cm u punom sjaju i fleširanju ogledala nakon svakog tuširanja, bar 2 puta dnevno. imam cijelu kolekciju, svih mirisa i tekstura, sa svih strana svijeta. i planiram ju još povećati. pa´š vidit onda drpanja....!

2) volim mrave. zapravo,samo jednog. i uvijek imam jednog za kućnog ljubimca i uvijek se zove miljenko. i ima svoju kućicu, i hranu, i svaki dan mi šeće po ruci. što je zapravo prilično čudno, jer volim jednog mrava. čim su npr. 2 u šetačkim pohodima po mojoj nastranoj ručici, samo ih stresem na pod. onda ih ne volim. al mi je miljenko (billo koji, ne cjepidlačite :-P) najdraži.

3) otkad znam za sebe, luda sam za Polijem. i mogla bi živjeti na njemu, ali ne želim; prevelika je paranoja da bi ga se zasitila,ili da bi mi,nedajbože, prisjeo.
iako, ni poli nije ono što je nekad bio.
ja bi da vrate onaj ou sou spešl gmo, makar i pod cijenu dlakavih prsa ili treće sise.
hm, ovo zadnje i ne bi bilo tako loše. ne bi nitko ni skužio manjak na prve dvije. mda.

4)jedina stvar koja me već godinama može smirit i koja mi nikad ne može prisjest je kuhanje. obožavam kuhati. u bilo koje doba dana ili noći, bilo što. samo je bitno da imam u pozadini neku dobru glazbu.

5) već sam dala imena svojoj djeci. u glavi, af kors.


ako već pišem, neću stat na 5 stvari.
kad je bal,nek je jebal, ili kako to već ide.

6) bojim se boli.
najgluplje u svemu tome što plačem, vrištim, kumim i proklinjem na depilaciju voskom, dok me tetoviranje nije ništa bolilo. a bilo je na poprilično bolnom mjestu.

7) klaustrofobična sam, i to poprilično. ako me netko i natjera u lift, počinjem brojati do deset, pričati nebuloze, hiperventilirati i na najmanji zastoj ili trzaj,i grliti neznance, rodbinu i sve one prokletnike koji su me natjerali da uđem u lift. pa sam znala pješačit do frendice na 14.kat.
u wc-ima se nikad ne zaključavam, pogotovo ne negdje vani. zapravo nigdje.
i radije pješačim do 9.kata...pih, a ti mi nisi vjerovao! :-P :-P


8)kad sam najnježnija, i najotvorenija s nekim, pričam u muškom rodu.

9) mrzim bombone. bilo kakve. al onako,BAŠ.
mrzim ih.

10) slaba sam na xaviera naidooa. ljubav moja....
a jedini celebrity u kategoriji mojih mokrih snova je davor radolfi :
a)tko to spomene, osobno ću mu se krvi napit i kosti mu polomit
b) dal on uopće spada u kategoriju celebrityja?!?!

11) najviše vjerujem starijem bratu. moj brat je pametan. i sposoban.
moj brat će daaaleko dogurat u životu, i to sam.
moj brat je jači od tvog.

12) ljudi se najviše naživciraju kad im puštam neku glazbu ili maltram s tekstom neke pjesme. a poanta je u tome da samo oni koji me najbolje znaju, znaju da uvijek, ali UVIJEK pjesme koje u tom trenu slušam odražavaju moje raspoloženje, i tekstovi uvijek odgovaraju mome raspoloženj/razmišljanju/onome što želim nekom reći i sl.

13) udat ću se za muškarca koji će mi otpjevati onu "moju" pjesmu od Divljih jagoda, a da mu ja to nikad ne kažem. zasad je to jedino Đaxer znala napravit. u Grčkoj. pred hrpetinom turista.

nedjelja, 07.01.2007.

napokon...JANKEC!

u prošlom postu sam spomenula jankeca, pa rekoh, vrijeme je da i napišem nešto kad sam ga već spomenula.
zapravo, mislim da mi je i trebalo toliko da se odlučim pisati o njemu jer mi ga je bilo teško podijeliti s nekim, nekako sam se uvijek nadala da će jankec biti nešto samo moje...
to se svi nadaju...
i svatko bi jankeca za sebe....

ali, istina je da je jankec ponos našeg grada.
neka vrsta superiornog nacionalnog dobra.
uveseljava sve ljude (osim starije gospođe od 70 naviše, al to spada u onaj o-tom-potom dio), i tjera ih da cijene sebe i sve druge.
serem, naravno.
al jankec je fakat...a ono...HIZ SPEŠL.
ima on par svojih prednosti:
1) dečko je genijalac, pogotovo za...ajmo reć tehnologiju
2) opire se svim prisilno nametnutim društvenim normama
3) bori se protiv lažnih autoriteta i provoditelja bilo kakvih prisilnih mjera
4) ne pati za materijalnim dobrima, već je zadovoljan s onim što dobije
5) uvijek, ali uistinu uvijek je voljan ljudima oko sebe pružiti barem tračak ljubavi i nježnosti

znam da vam je teško povjerovat da takvi dečki (da, da, i mlad je! ) uopće postoje, pa da ne trkeljam više bezveze, navest ću par primjera kojima sam ja , oh da, JA, upravo J*A svjedočila, i nije ovo jedna od onih rekla-kazala priča.
dokaz njegove kompleksnosti je što se u svakoj priči isprepliće po par od onih 5 gore navedenih točaka.
pa ajmo:

PRIČA 1:
Jankeca sam prvi put susrela kad sam imala kojih 10-ak nejakih godina, a on je bio već kršan mladić od kojih petnaestak.
već tada su državne vlasti osjećale ugroženo zbog njegove natprosječne inteligencije, pa su ga bezuspješno tražili po cijelom jarunu par sati.
PAR patrolnih kola ga je tražilo.
razlog?
e sad, uz razloge 2 i 3, pojavljuje se i razlog 1.
naime, naš kvartovski einstein je, baš kao i svoj pola rozi poni-pola nabrijani bmx, iz raznih djelova koje je našao po smetlištima uspio napraviti jedan prilično solidan tranzistor, ali sa mikrofonom, jakim zvučnicima i slušalicama.
čemu policija?
vjerojatno zato što im je upao u frekvenciju.
tako smo tih 5 dana mi u parkiću plakali od smijeha do je on čučao kraj grmlja i derući se u tranzistor svojim težim zagorskim naglaskom :
"pššššš...kapetan jankec govori....doojava...droga...na jarunu...droooooga..pšššššš...puno droge...privedite osumnjičene, ovdje kapetan jankec....pšššššš...jebo te, vrit i droga....BOOOOMBAAAAAA!!!!!!" i bacajući se pod klupicu ko da je bomba eksplodirala.
i tako se policija dala u potragu za jankecom, i skoro su ga ulovili, ali ih je skužio i počeo bježat na svom poni-bmxu.
i tako jankec skače na bicikl, preko livade trči policajac i dere se u voki-toki da mu druga patrolna kola srežu put, a jankec paralelno juri niz nizbrdicu i doslovce vrišti u svoj tranzistor "neema jankeca, nema gaaaa...ne ga loviti, jankec je dobar, jako doooobar!!!"


PRIČA 2:
stara godina 2004, oko 11 navečer, dvije frendice došle do mene, mi se spremile i krenule prema jednom jarunskom klubu na doček. i tako hodamo nas tri u chuck norris-the world is mine stilu posred ceste i cerekamo se, kad s druge strane ceste skužim jankeca kako ide u suprotnom smjeru,grli svoj tranzistor, sav tužan i gleda u pod.
čim nas je skužio, dobaci nam "boook, cure..." i nastavi gledat u pod.
i ja, af kors, doviknem mu "bok, jankec, i sretna ti Nova", a on zastane, pogleda nas, ozarilo mu se lice i....dotrči k nama.
unese nam se u lice, i gleda bez da i jednom trepne.
bilo bi scary da nije bubnuo: " a vi meeenee znate, haaa...pa, bute ni dale jednu pusu? daj mi pusu, pa znate me", našto ja pokažem na M., a on krene ju poljubit, našto sve tri nabacimo brži korak uz "joj, fala jankec, al žurimo, drugi put pusa".
dok nismo skrenule u drugu ulicu čule smo ga kako se dere "a jedna pusa...jeedna puuusaaaa...puusaaaaa...." (razlog 5).


PRIČA 3:
prije par dana, novi zg tramvaj.
stanica kod cibone.
taman prije nego što će se vrata zatvorit, utrčava jankec unutra i baca se na pod.
vozač zatvara vrata zbog hladnoće, al i dalje stojimo na semaforu.
na prvom sjedalu sjedi neka poprilično stara gospođa, ali nimalo sitna ni nježna i dernja se na mobitel. na drugom sjedalu je jedna cura, a na trećem ja, s tim da su moje i njeno sjedalo okrenuti jedan prema drugom. i kako se jankec bacio na pod kad je uletio, taman se doklizao do mene i nje, a onda se lagano ustao i čučnuo kraj nas, gledajući kroz prozor niz ulicu iz koje je dotrčao. i kaže u pol glasa:
-jebi se, striček policajac...

tišina par sekundi, tramvaj stoji; još malo proviri kroz prozor i opet kaže:
-ma, jebi se ti, gospon policajac,hihi,jeebi se!

tramvaj još stoji.
-ne buš me ulovil, glupavi policajac...pobegel sam ti!

sad i ja već hoću da tramvaj krene i da jankec opet pobjedi mračne sile mup-a.
pola tramvaja paničari, pola nas navija za jankeca jer smo počašćeni da ga poznajemo od prije. cura preko puta mene u strahu jače stisne torbu i pogleda me, a ja susprežem smijeh.
pogledam niz ulicu iz koje je dotrčao, nigdje nikog živog, a kamoli dečkiju u plavom. al svejedno, jankecu ja vjerujem, i ja već nervozno pogledavam vozača kad će krenut.

tramvaj krene. napokon!!!
jankec skoči na noge i zavrišti:
-" jebi se gospon policajac, ŽENUU BUUM TI SVUUKEEL!!!!"
smijući se, sretan ko malo dijete, ode na početak tramvaja do tri dečka i pita ih sitno za hranu (razlog 4, gore naveden), dečki ga odbiju, on prokomentira da razumije, kako su teška vremena i fino ih pozdravi, okrene se i.....
ugleda baku na prvom sjedalu.
mene već grčevi love jer se ne smijem smijat, a suze mi već idu na oči, jerbo znam kako ovo inače završava.
i tako stane jankec kraj bakice, u jednoj ruci grli tranzistor (ovo je novi, snježno bijele boje sprijeda, odostraga sivi, obljepljen flasterima), s drugom rukom se grčevito drži za prečku.
i gleda baku izbuljenih očiju, bez treptanja. (slijedi razlog 5)
fokusira ju punih trideset sekundi, i onda, ko rhett butler u usporenoj snimci, napući usne najjače što može, i dalje širom otvorenih očiju počne se naginjat prema baki s namjerom da ju poljubi.
ona ga skuži tek kad je bio 10-ak centimetara od nje, i lupi ga derući se "manijak jedan, idioooot!!!! baka bi ti mogla bit!", i još ga odvali velikom torbetinom, tako da je odletio sve do mene.
al heroj ulice jankec se samo nasmije i romantično joj odgovori : "taakve ja naaajviše volim...".
tada namigne curi preko puta mene,i nježno ju pogleda.
ja se već pripremam za udvaranje/nabacivanje/barenje/hofiranje/... pred prepunim tramvajem,jer šta tek mene čeka ako je baku sa pepeljarkama i otrovno zelenom heklanom kapicom išao ljubit.
i stane jankec kraj mene, polako me odmjeri od glave do pete i upita:
-"a imaš ti možda kaj sitnoga?"
-"sorry jankec, izlazim tu van, drugi put"
-"a doobro, boook"

i tako me jankec odbio.
ipak...nada umire zadnja. al nada je kurva. ( sad to probajte bubnut za velikim familijarnim ručkom gdje dijelite isti stol s tri daljnje tete nade koje vam ionako nisu drage. )

ako ga sretnete u gradu, dajte mu nešto sitno.
on je bar jedini koji to neće zapit.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.