< | prosinac, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog.hr
Forum.hr
kocka,kocketina...KOCKICA!
Evo opet par my prsnl fejvorita,al bez pričica. o tom u neko bolje vrijeme (iliti nakon ispita!;):
srećica
mala_chi
DsK
catcher-kojeg-nema :D
bobelline
pecorita
frifol
miš_iza_frižidera;)
lepa_gux:)
cigo
gazda 777
;)))
icq: 241-175-389
mail: no.1_shanu@yahoo.com
msn: shanu_zg@hotmail.com
fala svima na zagrljajima.
saljem i ja jedan veeeliki svima vama.
tog nikad dosta,jelte.
ionako se volim grlit...
ajm sač a slat!
al zapravo, zašto sam odlično?
zbog dvije stvari:
1)shvatila sam da ću uvijek imat svog jankeca, iako..nikad neće bit moj.
al nije ni bitno.
jankec je muškarac nad muškarcima.
sad ne stignem napisat jednu poštenu postčinu o jankecu, tako da o tom next time.
2)vidjela sam Ga.
jučer.
u tramvaju.
skoro sam se rasplakala što od Jaruna do Savskog nema više stanica. milja. kilometara. svjetlosnih godina.
uglavnom.
on.
ON, 2 metra od mene.
facijalni mišići su mi se ukočili od smiješkanja u njegovom smjeru, jer sam mu htjela pokazat da JA znam tko je ON.
a ovi ostali vulgaris ljudi nemaju pojma kraj koga imaju čast se vozit.
O, JU LITL PIPL..!
ali, unatoč mom smješkanju, nije me ukapirao BAŠ do one stanice gdje izlazim. razmišljala sam dal bi bilo previše da u punom tramvaju u kojem je rijetko doživljenu tišinu prekidao tek povremeni glas "sljedeća stanica je knežija" nepovratno unakaziti mojim pjevanjem "uviiiik ćeš dušo oostati, svitlo bez kojeeeg ne moogu, kaaampaanel mojee juuubavi, jeedina luuuka naaa moruuuu".
zaključila sam da bi bilo malo too much.
onako, sudska-zabrana-pristupa too much.
isto kao da mu dok izlazim iz tramvaja onim I-see-dead-people glasom dobacim "jaa znaaam....".
pa sam se samo nasmješila, i izašla van sva sretna.
e.
pa još da mi dođe ivica sikirić ićo, pa nika više ništa ne bi tražila u životu.
NIKAD. NIŠTA.
uglavnom, ako niste skužili o kom je riječ, dabogda dobili šibice za božić zbog neznanja.
riječ je o Hariju Rončeviću.
to, samo mu ime spomenem i sva se...usplahirim.
evo jedan od razloga zašto ga volim, preporučam da skinete ovu pjesmu.
i sve ostale, NARAVNO.
Hari Rončević
Još ne znam kud s tobom
Dok me dira, dok me ljubi
Tvoje usne osjećam
Dok mi priča, gubim riječi
Tvoje lice zamišljam
Kako letjeti s nekim kad su ti slomljena krila
Još ne znam kud s tobom
Ni kud bi sa sobom
Još teško je budit se pored nje
Dok me grle, njene ruke
Kao lance osjećam
Dok me dira, dok me ljubi
Tvoje lice zamišljam
Kako letjeti s nekim kad su ti slomljena krila
Još ne znam kud s tobom
Ni kud bi sa sobom
Još teško je budit se pored nje
Kao Titanik plovim dignut iz mračnih dubina
Hodam tiho k'o srna što je već ranjena bila
veliku većinu svog vremena se osjećam jaka, najjača; kao da sve mogu riješiti sama, bez imalo problema i s lakoćom.
sa svime se mogu boriti, i ama baš ničega se ne bojim.
jer, nije shanu tako mala,mlada ili nedajbože,slaba.
a tada su mi svi drugi potrebni samo za ono lijepo u životu.
danas nije taj dan.
danas sam najkrhkija na svijetu.
i jedan krivi dodir bi me slomio...
zagrljaj spasio.
nadam se da je sutra dan kad sam opet najjača.
"I ne želimo da nas vide kako plačemo.
Plačemo jer ljudi zbog kojih plačemo ne znaju da zbog njih plačemo a ne želimo da nas vide kako plačemo.
I jesmo ponosni."
Antoine de Saint-Exupery
"koita me pou klaio san paidi
ki i aitia agapi mou eisai esy
koitakse me pos melagholo
epeidi makria sou den mporo..."
Tha Melaxoliso
evo mene nakon podužeg izbivanja.
pomalo mi je i falila ova ekipa (linkovi sa strane, linkovi sa strane!!!).
bila sam u slavoniji, rješavala ispite, pomalo izlazila (pomalo? ).
provela po busevima i vlakovima vrijeme podjednako vremenu potrebnog račanu za davanje izjave. JEDNE.
castro je njegov najbrži sljedbenik.
volim ja vlakove.
busevi....
a ono.blago rečeno...
NE BAŠ.
u petak sam išla za Zg,i tako u rano jutro negdje u Slavonskom brodu ukrca se bakica s ogromnim paris-hilton-al-sa-žablje-zelenim-okvirima sunčanim naočalama i crvenom trakicom u kosi, te neizostavna tri cekera u rukama.
ovako, prvo da pitam- jesam ja možda neupoznata s nekim pravnim odredbama po kojima svi hrvatski penzioneri prvi dan mirovine dobiju cekere za plac,pa ono, grincek je imao premalo mrkve pa eto sad ću svojim cekerčićem izbit pokoji bubreg srednjoškolcima i studentima po busevima i tramvajima?!
uglavnom.
uletava bakica.
s tri cekera.
sjeda iza mene, dok ja pokušavam spavat.
e.
aj pogodite zašto sam se razbudila?
anyone??
kad imate 3 dana želučanu virozu,i povraćate za dobro jutro, dobar dan, laku noć, sretnu hanuku i ahoj jak se maš, pomalo vas razbudi bakica koja sjedne iza vas (s onim tipičnim potezanjem VAŠEG sjedala dok se ona namješta).
nije problem u bakici.
već u bakici koja smrdi po kikirikiju.
a ova je do zagreba žvakala 3 vrećice bobi flipsa.
tri, ali, o pobogu, TRIIIIIII!!!!!!
s onim mljackanjem između svaka četiri smokija. tješila sam se da do zagreba ima samo još 2 sata,sa samo jednim stajanjem.
na tom stajanju je my favorite grandma čejndžala pozišn i sjela ISPRED mene.
pa sam mogla vidjet u odrazu na staklu da između onih mljackanja i pročačka zube prstima. al ono. ne vidiš prst.
nakon toga, izignorirala sam krušku, vic krekere i jaffa kekse koje je pojela after bobija. tada je ionako bilo taaako svejedno.
došla sam doma, povratila po zadnji put za ovu virozu, istuširala se, legla u fetus položaj, i onako istraumatizirana, zakunila se sama sebi da nikad, ali ama baš NIKAD neću biti bakica koja miješa voće sa grickalicama.