25.06.
Dan je polako svanuo, ja sam dobio svoje injekcije, polako su počeli opet dolaziti drugi liječnici. Dobio sam čaj i doručak, kako bih imao snage za let, ali sam postao i dosta grintav jer ipak nisam uopće spavao. Oko 11 sati mali ambulantni jet je već došao iz Nairobija i čekao je na pisti. Dovezli su me džipom do samog aviona i odšepao sam tih par koraka unutra. Dočekale se me liječnica i sestra, dio posade. Tamo je čekao pripremljen krevet sa brdom life-saving tehnike u njemu. Čim sam legao, priključili su me kao u filmu: na grudima pipke za srce, na kažiprstu neki senzor povezan kabelom, omotač za krvni pritisak, cjevčice sa kisikom u nosu. Slušao sam puls čitavim putem, pi pi pi... Vezali su me pojasevima, uskoro je došao pilot. Ajd baš da vidim kako izgleda polijetanje u ovom položaju, pomislih. Kada smo se namjestili na kraju piste za polijetanje, pilot je krenuo punom brzinom, a moj krevet je, zajedno sa svim instrumentima odsklizao metar i pol unazad i zabio se u torbe u repu aviona. Sestra i liječnica su poludile, ali nije bilo govora o zaustavljanju. Držale su me rukama pritisnutog uz krevet dok smo poletjeli i prvih 10-ak minuta leta. Bilo im je užasno neugodno, jer su dio svjetske mreže SOS International koja je specijalizirana za ovakve evakuacije i ovakve greške su previše. Meni je bilo smiješno to klizanje i zabijanje.
|