Kad prekipi...
Svatko ima svoje granice izdržljivosti. U svemu.
Nakon 15 godina staža moja kolegica je dala otkaz. Nakon 17 , razmišljam i sama o tome.
Ne, nisam potaknuta njenom hrabrošću. Možda malkice, samo malkice. Zašto kroz tuđe postupke lakše donosimo vlastite odluke??
"Kuda svi tud i mali Mujo?"
Ma ne, jedostavno se vodim parolom, "zašto se ne bih i ja bavila svojom srećom, sudbinom, životom?
Iskreno vjerujem da se nisam rodila slučajno. Da mi je cilj postići nešto u ovom životu. Tu ne mislim samo na profesiju, već općenito na život.
Jer samo je jedan.
Došla je u tvrtku, najavila se kod direktora, na diplomatski način mu iznijela sve ono što joj je bilo na duši, i potom sa smiješkom okrenuvši se na petama zatvorila vrata ureda, i to poglavlje svog života, i osjećaj jada koji je proganja danima. Tjednima.
Na izlazu me pogledala. S osmijehom na licu. Bez ijedne grimase, grča.
U tom trenutku sam poželjela i ja ustati, i slijediti je. Izaći. Zauvijek.
Nisam.
Sjedila sam na svojoj stolici, zapiljena u monitor. Sjedila sam drvenih nogu.
I žalila samu sebe.
Kukavice.
Daj jednom svladaj tu odgovornost s kojom živiš, i koja te pritišće poput kamena...
Ništa.
Sjedila sam i dalje.. jedino što sam uspjela, je razvući usne u osmijeh, iskren i topao, i namignuti joj.
TO je trebalo u prijevodu značiti: "Bravo! Ponosna sam na tebe! Imaš svu moju potporu! "
Uzvratila je osmijeh. Znam da je sve razmijela na pravi način.
Ja sam tako drvena sjedila i dalje.
Danas nije moj dan.
Danas je njen dan.
I ja želim biti hrabra
Ili luda?
ne znam, oboje valjda.
Danas sam samo luda.
Od posla.
valjda ću uskoro i ja pokazati svoju hrabrost.
Draga prijateljice,
hvala ti na svemu. Na svoj podršci, znanju, pomoći.. Na svakoj zajedničkoj minuti koja je uz tvoje prisustvo bila lijepa. Sretno ti.
