Rekla bih samo; imala je petlju...jednom sam je i ja imala...nakon svih onih gušenja i pritisaka koji su me neko vrijeme držali , u jednom sam trenutku pukla i rekla nadređenoj osobi sve što sam mislila o njoj, ostao je nijemo zatečen, no za mene zauvijek jadna osoba...poslije toga razmišljala sam jesam li mu baš sve morala sasuti u lice...nisam se osjećala pobjedonosno nego nikako...pozdrav
08.04.2008. (08:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije bitan taj osjećaj nekakve "pobjede", već hrabrost, ili snaga da se čovjek bori za sebe i da slijedi svoje moralne, profesionalne, ljudske porive.. Pobijediti strah i tu pasivnost da "tako mora biti"...jer ne mora. Moramo biti jaki i dovoljno voljeti sebe da si ne dopustimo to gušenje i pritisak o kojem i sama pišeš... Meni su ljudi poput nje inspiracija, i dokaz da nisam samo ja ta koja misli da ne mora biti tako.. pozdrav i tebi, hvala što si svratila..
08.04.2008. (13:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Radila sam desetak godina na poslu koji nisam voljela, koji sam silom prilike prihvatila jer smo u to vrijeme bili u nezavidnoj financijskoj situaciji. Jednog dana sam doslovno pukla, otišla sam u kadrovsku i jednostavno zatražila radnu knjižicu. Bez znanja šefice koja bi me vjerovatno molila da ostanem jer sam bila jedna od rijetkih koja je slušala i bez pogovora radila posao koji nitko drugi nije htio raditi. Nikad nisam požalila.
08.04.2008. (20:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
otkucaj
Rekla bih samo; imala je petlju...jednom sam je i ja imala...nakon svih onih gušenja i pritisaka koji su me neko vrijeme držali , u jednom sam trenutku pukla i rekla nadređenoj osobi sve što sam mislila o njoj, ostao je nijemo zatečen, no za mene zauvijek jadna osoba...poslije toga razmišljala sam jesam li mu baš sve morala sasuti u lice...nisam se osjećala pobjedonosno nego nikako...pozdrav
08.04.2008. (08:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sexykus
@otkucaj;
Nije bitan taj osjećaj nekakve "pobjede", već hrabrost, ili snaga da se čovjek bori za sebe i da slijedi svoje moralne, profesionalne, ljudske porive..
Pobijediti strah i tu pasivnost da "tako mora biti"...jer ne mora. Moramo biti jaki i dovoljno voljeti sebe da si ne dopustimo to gušenje i pritisak o kojem i sama pišeš...
Meni su ljudi poput nje inspiracija, i dokaz da nisam samo ja ta koja misli da ne mora biti tako..
pozdrav i tebi, hvala što si svratila..
08.04.2008. (13:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mirjana
Radila sam desetak godina na poslu koji nisam voljela, koji sam silom prilike prihvatila jer smo u to vrijeme bili u nezavidnoj financijskoj situaciji. Jednog dana sam doslovno pukla, otišla sam u kadrovsku i jednostavno zatražila radnu knjižicu. Bez znanja šefice koja bi me vjerovatno molila da ostanem jer sam bila jedna od rijetkih koja je slušala i bez pogovora radila posao koji nitko drugi nije htio raditi. Nikad nisam požalila.
08.04.2008. (20:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...