Svatko ima svoje granice izdržljivosti. U svemu.
Nakon 15 godina staža moja kolegica je dala otkaz. Nakon 17 , razmišljam i sama o tome.
Ne, nisam potaknuta njenom hrabrošću. Možda malkice, samo malkice. Zašto kroz tuđe postupke lakše donosimo vlastite odluke??
"Kuda svi tud i mali Mujo?"
Ma ne, jedostavno se vodim parolom, "zašto se ne bih i ja bavila svojom srećom, sudbinom, životom?
Iskreno vjerujem da se nisam rodila slučajno. Da mi je cilj postići nešto u ovom životu. Tu ne mislim samo na profesiju, već općenito na život.
Jer samo je jedan.
Došla je u tvrtku, najavila se kod direktora, na diplomatski način mu iznijela sve ono što joj je bilo na duši, i potom sa smiješkom okrenuvši se na petama zatvorila vrata ureda, i to poglavlje svog života, i osjećaj jada koji je proganja danima. Tjednima.
Na izlazu me pogledala. S osmijehom na licu. Bez ijedne grimase, grča.
U tom trenutku sam poželjela i ja ustati, i slijediti je. Izaći. Zauvijek.
Nisam.
Sjedila sam na svojoj stolici, zapiljena u monitor. Sjedila sam drvenih nogu.
I žalila samu sebe.
Kukavice.
Daj jednom svladaj tu odgovornost s kojom živiš, i koja te pritišće poput kamena...
Ništa.
Sjedila sam i dalje.. jedino što sam uspjela, je razvući usne u osmijeh, iskren i topao, i namignuti joj.
TO je trebalo u prijevodu značiti: "Bravo! Ponosna sam na tebe! Imaš svu moju potporu! "
Uzvratila je osmijeh. Znam da je sve razmijela na pravi način.
Ja sam tako drvena sjedila i dalje.
Danas nije moj dan.
Danas je njen dan.
I ja želim biti hrabra
Ili luda?
ne znam, oboje valjda.
Danas sam samo luda.
Od posla.
valjda ću uskoro i ja pokazati svoju hrabrost.
Draga prijateljice,
hvala ti na svemu. Na svoj podršci, znanju, pomoći.. Na svakoj zajedničkoj minuti koja je uz tvoje prisustvo bila lijepa. Sretno ti.
Post je objavljen 07.04.2008. u 14:49 sati.