propovijedi
17.03.2016., četvrtak
NEDJELJA MUKE GOSPODNJE – CVJETNICA g. C
 N 20 CVJETNICA, NED. MUKE GOSPODNJE P 21 Vesna, Kristijan U 22 oktavijan S 23 Oton, Dražen Č 24 VELIKI ČETVRTAK P 25 VELIKI PETAK S 26 VELIKA SUBOTA N 27 USKRS, Vuzem, Vazam Čitanja 1. čitanje: 50, 4 – 7 Psalam: 22, 8-9. 17-18a. 19-20. 23-24 2. čitanje: Fil 2, 6-11 Evanđelje: Lk 22, 14 – 23, 56 Na cvjetnicu čitamo Muku Gospodnju što je po sebi dostatna propovijed, ako se pozorno sluša. Stoga umjesto propovijedi tek uvod i kratka pojašnjenja. Svako dijete koje polazi vjeronauk zna da naziv današnje nedjelje cvjetnica treba razumjeti u sklopu Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem. Pa ipak, nisu li grančice; masline, palme ili drijenka zasjenile temeljnu poruku današnje nedjelje koja kao uvod slavi Isusov ulazak u Jeruzalem, ali u centar stavlja Isusovu muku. Ovih dana mogli smo vidjeti u mnogim automobilima maslinove grančice koje su vjernici kupili na nekoj od tržnica, dok etnolozi sve to poriču, barem kad je u pitanju sjeverna Hrvatska i s pravom ističu kako je upravo nošenje drijenka na blagoslov u skladu s tradicijom, a ne masline. A mi se opet s pravom pitamo od kud toliki naglasak na te grančice i njihov blagoslov kad je u centru današnje poruke nešto sasvim drugo. Dakako, opet imamo vidljiv običaj iz pretkršćanskih vremena, koji je zbog svoje žilavosti i ukorijenjenosti pokršten. Desetci tisuća godina učinili su svoje. Gotovo bismo mogli reći da su u genima čovjeka običaji koji su sastavni dio prirodnih religija. Njihova snaga i ukorijenjenost proizlazi iz običaja koji ne traži nikakvo razmišljanje niti promjenu ponašanja, tek učiniti nešto što se tisućama godina činilo i za što sigurno postoji neko objašnjenje, kao i netko tko to u zajednici zna. Ako se uzme živopisna draž takvog folklornog običaja onda nas ne treba začuditi kad takvi običaji svojom naglašenom prisutnošću zasjenjuju kršćansku poruku. Daleko je lakše donijeti grančice na blagoslov nego razmišljati o temeljima kršćanske vjere, koji se uz to snažno opiru našem ljudskom razmišljanju. Ako smo se kao kršćani navikli na otajstvo muke Isusove, kao i potrebu njegove žrtve, daleko od toga da smo ju shvatili i prihvatili, jer bi naš život bio sasvim drugačiji nego što jest. Žene po svojoj ženskoj naravi nekako lakše prihvaćaju Isusovu muku, jer su osjećajnije pa uglavnom Krista oplakuju, kao ono u križnom putu i to sažalijevanje za njih je ujedno i razumijevanje. Muški pak, ili neće o tome razmišljati, ili će to prihvatiti kao što, recimo, Muslimani prihvaćaju neke nelogičnosti u vlastitoj vjeri na način što smatraju samo postavljanje takvih pitanja nečim heretičkim i bezbožnim. Kad smo kod Muslimana, za njih je uz Presveto Trojstvo, muka Isusova najveća sablazan. Kako može Bog trpjeti? Zar Bog da svoga Sina dade na muke? Sjetimo se kako smo na vjeronauku učili kako je Bog apsolutno savršen, svemoguć, sveznajući…. A onda se jednoga dana sjetio da ide stvarati svijet i život; i kao krunu svega stvorenoga stvara čovjeka, to čudno i nedorečeno biće koje upravo požudno trči za darovima Zloga, a kada okusi otrov njegovih darova trči poput nezrelog derišta Stvoritelju tražeći njegovu pomoć i zaštitu. A onda s Božje strane na sve to žrtva vlastitog Sina da bi spasio nezahvalnog i smušenog čovjeka? Izgleda da nismo dovoljno duboko zagrebli u taj prevažni dio naše vjere. Tu se naime nešto mora polomiti; cijela čovjekova predodžba o Bogu, svijetu, spasenju... ne uklapa se u ponuđeni okvir. Mi jednostavno idemo drugim, da ne kažem krivim putem. Isusova muka i žrtva na križu, jasno govori da je Bogu krvavo stalo do ovakvog svijeta kakvog je stvorio i da to nije bila samo jedna moguća varijanta nego punina što god si mi pod time mislili. Jednako tako žrtva kao najjači čin ljubavi ponuđena s Božje strane i čovjekov odgovor s druge jedini je pravi spasiteljski čin koji iziskuje hrabrost, da ne kažem drskost koja ne dršće niti pred samom smrću. To se onda zove vjera koja je ključ za ulazak u Kraljevstvo Božje koje je već tu, proslavljeno Isusovim uskrsnućem. To je rang sinova i kćeri Božjih. Kad je Isus za sebe svjedočio da je Sin Božji, svjetina je svaki puta pograbila kamenje da ga kamenuje jer huli. Kršćanin je uronjen s Kristom u Kraljevstvo Oca nebeskog u koliko s Kristom po njegovoj muci umre starom čovjeku i uskrsne kao novi stvor. Ne razdiran između zamamnosti Zloga i darova Božjih, koji su nam blijedi jer nemamo snage prerezati posljednje spone koje nas vežu uz starog čovjeka. Muka Isusova nije, prvenstveno nešto povijesno – nešto što se dogodilo, ona je ključ kojim jedino postajemo novo stvorenje, s Kristom suuskrslo. To je snaga koja prkosi zlu, strahovima poput smrti čiji su korijeni u ništavilu. Proniknuti u otajstvo muke i patnje Kristove znači proniknuti u otajstvo života. Molitva vjernika Spasitelju našem, koji je uzišao u Jeruzelem da podnese muku i uđe u slavu Očevu, uputimo svoje molitve. 1. Isuse, do smrti Ocu poslušni; obdari svoju Crkvu duhom poniznoga služenja. – Molimo te. 2. Sine Davidov, kojemu je mnoštvo radosno klicalo: pouči ljude pravoj istini. – Molimo te. 3. Isuse milosrdni, koji si raskajanom razbojniku raj obećao; oprosti grijehe i nama. – Molimo te. 4. Kralju vjekovječni, koji si svoje čovjekoljublje zapečatio žrtvom na križu; privedi svome srcu sve koji su žedni ljubavi i pravde. – Molimo te. 5. Kriste, koji si svojom smrću učinio križ stablom života; udijeli njegove plodove svima koji su krštenjem nanovo rođeni. – Molimo te. 6. Za sve bolesne koji se ne nadaju ozdravljenju, da sačuvaju svoju vjeru i pouzdanje u Boga, jer će po muci i patnji stići do slave uskrsnuća. – Molimo te. 7. Za naše pokojne, da ugledaju svjetlost vječnu. – Molimo te. O Bože neizmjerne vjernosti, poslao si svoga Sina na svijet da izvrši djelo spasenja, usliši naše molitve; spomeni se novog i vječnog saveza sklopljenog u njegovoj predragocjenoj krvi, oprosti nam naše nevjere i čuvaj nas u poslušnosti tvome Duhu Svetom, po Kristu Gospodinu našem. Amen. |
