propovijedi
28.11.2013., četvrtak
PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA ILI ADVENTA g. A
 1 N 1. DOŠAŠĆA ili ADVENTA 2 P Blanka, Bibijana 3 U Franjo Ksaverski 4 S Barbara 5 Č Saba, Slavka 6 P Sv. Nikola biskup 7 S Ambrozij 8 N 2. DOŠAŠAĆA ili ADVENTA 1. Čitanje: Iz 2,1-5 Psalam 122, 1-2. 3-4a. 8-9 2. Čitanje: Rim 13, 11-14 Evanđelje Mt 24, 37-44 Pred nama su četiri nedjelje adventa ili došašća. Vrijeme ispunjeno tihom radošću iščekivanja blagdana utjelovljenja Sina Božjega koji nam donosi Radosnu vijest da smo po krsnom otajstvu pribrojeni bogosinstvu. Ta adventska 'tiha radost' utkana je u liturgijska čitanja i budi nadu, podiže vjernički optimizam. Izaijina 'Gora doma Gospodnjeg' za kršćane je Crkva koja putuje prema novom Jeruzalemu, Crkvi proslavljenoj; koja je očišćena krvlju Jaganjčevom. Stoga nas Pavao poziva da 'odložimo djela tame i da se zaodjenemo oružjem svjetlosti.' To je poziv na borbu protiv zla, za koju nam treba obraćenje. U tijeku su adventske ispovijedi, prilika da odložimo 'djela tame' i započnemo novi život u svjetlu milosti. Zahvaljujući Božjoj dobroti, uvijek možemo početi iznova. Svjetlost i tama snažni su simboli koji se koriste za Dobro i Zlo - milost i grijeh. 'Zaodjenuti se svjetlom' u Pavlovoj teologiji znači potpuno pripadati Bogu. Pa ako i pogriješimo ne gubimo s vida izvor svjetla koji je sam Gospodin. Vrijeme u kojem živimo sve više tone u neopoganstvo, tako da je Pavao vrlo suvremen dok poziva na budnost: ''vrijeme je da se oda sna prenemo..'' Danas se puno govori o tzv. duhovnosti koja nema nikakve veze s kršćanstvom. Ta neopoganska ''duhovnost'' Novog doba pokušaj je prodrijeti u svijet božanskog da bi se zadobilo zdravlje, sreća i dugovječnost, neovisno kako živimo. Tu nije riječ o Bogu našem Ocu, koji nam nudi spasenje i sinovstvo u svjetlu njegove milosti. Jednako kao nekad u starom poganstvu i današnje neopoganstvo ne poznaje biblijskog Boga i Oca kojemu je stalo do čovjeka i stoga ga uvodi u milosni život u kojemu nema niti trunke Tame, za razliku tzv. 'novodobne duhovnosti' u kojoj su ti odnosi zamućeni svojevrsnim dualizmom, pa ako se direktno ne govori o Zlu kao počelu s božanskim predznakom, nema jasne predodžbe o vjerničkom životu i odricanju od grijeha. Takvi utjecaji nagrizaju i pojam crkvenosti kod mnogih kršćana. U isto vrijeme dok žive kao pogani oni trče za raznim objavama i iscjeliteljima tražeći ozdravljenje i utjehu za svoje boljke, više se pouzdajući u kojekakve amajlije koje nosa na rukama ili kamenje koje skupljaju po mjestima takozvanog ukazanja nego u vjerničku praksu koja je utemeljena na euharistiji i cjelokupnom kršćanskom životu, koji, usput rečeno, ne traži samo zdravlje i sreću nego prihvaća žrtvu i trpljenje kao spasonosni lijek protiv zla i utjecaja Tame, kako bismo živjeli u milosnom svjetlu Božje ljubavi i zajedništva. Živimo u vremenu koje nas podsjeća na ''posljednja vremena'' opisana u nekim knjigama Novog zavjeta, posebno u knjizi Otkrivenja. Zmaj velik i strašan diže glavu i želi proždrijeti one koji su Božji. Sve nastranosti ovoga svijeta traže svoja prava. Zlo se širi svijetom poput smrtonosne kuge. Svjetske vlade, posebno one na Zapadu pokorno slijede naputke moćnih slugu Zla. Donose uredbe protiv vjere, morala, istine i pravednosti. Nakon što su porušili sve moralne i etičke ograde sada udaraju direktno na Božju riječ. Vrhovni sud u Kanadi proglašava biblijske citate, koji govore protiv sodomije, govorom mržnje i zabranjuje njihovu javnu uporabu. Nije li to samo prvi korak do zabrane Božje riječi? Pravo javnog nastupa u medijima imaju izopačeni, dezorjentirani mrzitelji svega što je Božje, dok se onima koji imaju što reči u obranu vječnih vrijednosti oduzima pravo govora. Ali to još nije kraj. Kroz sva nam je ta zla proći ustrajno živeći po vjeri ne suobličavajući se vremenu u kojemu živimo, kao što nas nagovara sv. Pavao: ''Odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti'' do konačne pobjede. Amen. Molitva vjernika Uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu kako bismo bili budni i pripravni na njegov dolazak. 1. Okrijepi Crkvu svoju Duhom Svetim da bude svim ljudima znak tvoje blizine. – Molimo te. 2. Za sve koji su kršteni u tvoje Ime; da ne zaborave milost koju si im dao već da budno iščekuju tvoj slavni dolazak. – Molimo te. 3. Za sve koje su snašle razne nevolje ili strahuju pred budućnošću ; ogrij im srca toplinom svoje riječi kako bi u tebi prepoznali Spasitelja i Otkupitelja. – Molimo te. 4. Za nas koji danas započinjemo vrijeme priprave za tvoj dolazak; blagoslovi naše putove k tebi svetim blagoslovom da ti radosna srca služimo. – Molimo te. 5. Za one koji su se ispovijedili; da ostanu vijerni obečanju i obračenju. – Molimo te. 6. Ispuni naša srca tihom adventskom radošći i iščekivanjem tvoga dolaska. – Molimo te. 7. Za našu pokojnu braću i sestre da ugledaju tvoje lice u vječnosti. – Molimo te. Gospodine Isuse Kriste, nadahni nas da ti idemo u susret pravednim životom te zavrijedimo biti dostojni dionici vječnoga života. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. |
21.11.2013., četvrtak
NEDJELJA KRISTA KRALJA
 24 N NEDJELJA KRISTA KRALJA 25 P Sv. Katarina Aleksandrijska (zaštitinica filozofa i studenata) 26 U Konrad, Leonard 27 S Maksim, Severin 28 Č Sosten 29 P Saturnin, Vlasta, Svjetlana 30 S Sv. Andrija ap. Drašek 1 N PRVA DOŠAŠĆA Čitanja: 1. čitanje: 2 Sam 5, 1-3 Psalam: 122, 1-2. 3-4a. 4b-5 2. čitanje: Kol 1, 12-20 Evanđelje: Lk 23, 35-43 Posljednja nedjelja u Crkvenoj godini 34. posvećena je Kristu Kralju svega stvorenoga. Kakav je to Krist Kralj? Ima li uopće smisla zvati ga kraljem kada na njemu nije bilo ništa kraljevskoga. Nismo li mi slični maloj djeci koja, kad im se pripovjeda kako su Isusa mučili, a on je bio tako dobar, odgovaraju; 'da sam ja bio tamo ja bi te mučitelje sve kaznio a Isusa oslobodio.' Bismo li mi Isusa uopće prepoznali kao Spasitelja ili bi i za nas bio samo obični buntovnik? Onaj koji ruši pravu vjeru. Koji podilazi masi i predobiva ih za sebe umjesto da im jasno izloži nauk koji uče Zakon i Proroci. Koji kralj? Čovjek bola i patnje. Pogrđen i popljuvan. Izdan i napušten. Ali Isus ipak mirno i jasno odgovara Pilatu: «Da, ja sam kralj. Ali moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta…..» Kako za narod tako i za njegove učenike Isusova uloga bila je nepoznanica. Tajna – otajstvo, koje im se otkrivalo ne po Isusovim riječima nego prvenstveno njegovim djelima. Tako je Isusov život, a posebno njegova smrt i uskrnuće postalo objava jednog novog – do tada nespoznatljivog kraljevstva ili carstva, kako to kažu u Istočnoj crkvi, koje s kraljevstvom kakvo poznaje ovaj svijet ima samo zajednički naziv i ništa drugo. A oni koji su upoznali to Isusovo kraljevstvo s pravom se zovu sinovi i kćeri Svjetla. Za razliku od sinova Tame. Logos i Thanatos = stvaralačka Riječ i ništavilo. Na koncu vjekova, kad Isus uspostavi Kraljevstvo svjetla i kad ga preda Ocu biti će uništeno kraljevstvo tame a s njime i sin tame, otac laži - đavao. Tada će Sin čovječji sjesti na prijestolje slave svoje i suditi. I tko će biti ti blagoslovljeni Oca nebeskoga? Čista socijala! Ne spominje se pravovjerje, ne spominju se molitve niti neka asketska djela kao prioriteti. Jednostavno; gladnog nahraniti, žednog napojiti, stranca prihvatiti, golog obući, oboljelog posjetiti, kao i one koji su u tamnici. Sukladno Isusovom načinu života koji se odvijao na prašnjavim putevima 'cvjetne Galijeje' kada su ga presretala dječica, ribari, siromasi, gubavci i izopćenici…. Uzaludno bi bilo tražiti Isusovo kraljevstvo u nekom, pa makar, i religioznom glamuru, raskošnim katedralama i obredima i svečanostima koje oponašaju sjaj sinova ovoga svijeta. Svoga ću Kralja svemira potražiti u skormnom 'hramu svoga srca'. Očistiti ću više nego skromnu izbu svoje duše (adventska ispovijed) i čekati Kralja nad kraljevima da me posjeti i da sjedne dok skamenjen klečim, a njegov će me Božanski pogled blago zapitati: «No dijete moje imaš li kakav dar za mene?» Što ću mu tada odgovoriti? Advent ili došašće je vrijeme kada nas na temelju današnjeg Evanđelja Crkva potiče da i mi činimo djela milosrđa. Pa možda umjesto, da i ove godine govorimo i pišemo protiv potrošačkog slavljenja Božića, da konkretno nešto učinimo. Odreknemo se božičnih darova, kupovine, skupog nakita i da to darujemo potrebnima. Ili ako sam nemam da nekome nešto pomognem. Mladi bi se mogli dogovoriti pa zajedno, možda, sa svojim svećenikom pohoditi bolesne župljane u bolnici. Ima onih kojima nitko nikada ne dolazi. Donijeti im Glas koncila ili koji Glasnik. Popričati s njima. Pitati ih odakle su – kasnije razgovor sam krene. Čime ću darivati Kralja nad kraljevima kad njemu samome ništa ne treba? On nas gleda očima onih koji su željni naše pomoći i ljubavi. Tim darima dorivati ću Kralja nad kraljevima. Amen. Molitva vjernika Kralju nad kraljevima uputimo svoje molitve i molimo snagu Duha Svetoga da i mi postanemo odgovorni i zauzeti svjedoci kraljevstva Božjeg već ovdje na zemlji. 1. Obdari Crkvu svoju novim žarom da bi se zalagala za spasenje svega svijeta. – Molimo te. 2. Vodi biskupe i svećenike da budu dobri i vjerni navjestitelji tvoga Kraljevstva. – Molimo te. 3. Učini da imamo srca pomagati svima koji su u nevolji i trebaju našu pomoć. – Molimo te. 4. Vodi one koji su na vlasti da se zauzmu za najugroženije članove zajednice. – Molimo te. 5. Za sve koji trpe: gladni, bolesni, progonjeni; da u svojim bližnjima nađu pomoć i potporu. – Molimo te. 6. Za nas koji smo ovdje okupljeni: otvori nam oči i srce kako bismo te mogli prepoznati u svakom čovjeku koji treba našu pomoć. – Molimo te. 7. Za sve naše pokojne rođake i znance koji su u tebe vjerovali i nadali se zajedništvu u tvome kraljevstvu. – Molimo te. Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao: ''Što učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste.'' Daj da svjetlost Duha Svetoga prosvjetljuje moje srce, pa da u svakom čovjeku uspijem prepoznati tebe, sina Čovječega, koji ćeš mi jednom suditi. Amen. Meditativna pjesma Kako da pjevam pjesmu Kralju nad kraljevima, Gospodaru moga srca? Što da izustim Onomu kome je unaprijed znana svaka moja misao? Pa ipak, strune ću na mojoj liri ugoditi i hrapavim glasom zapjevati Gospodaru svemira, jer znam da će njegova Blagost poslušati pjesmu moju prosjačku onom ljubavlju kojom roditelj, pun radosti, sluša prva tepanja svoga djeteta. O, Veliki i Sveti, skriveni u jednostavnosti da te ne prepoznaju oholi! Izrastao si iz davnina za nas na zemlji ovoj sasušenoj kao izdanak spasonosni da nas hraniš Hranom svoje svetosti. Od udaraca naših lice ti bi kvrgavo poput čokota iz kojega crveni sok životvorni izvire, da se iz Tvojih rana naše boli zaliječe. Tko da prepozna Kralja u patniku, na kom' ne bijaše ljepote ni sjaja, da bismo se unj' zagledali? Prezren si bio, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog' svatko lice otklanja, prezren…odvrgnut. O, Presveti i Svevišnji Kralju, kakvom li si se koprenom zaogrnuo da te ne prepoznaju silnici! A ti si naše boli uzeo na se. Za naše si grijehe bio proboden. Satrle su te naše opačine, kaznom što pade na te mi smo izliječeni. Ko jagnje na klanje odveli su Te, a ti ni usta nisi otvorio, Kralju i Bože moj! Ukop ti odrediše među zločincima, jer te u bezumlju svojem i sljepilu nisu mogli prepoznati. Hvala ti što duša moja prosjačka slasti ''velikih'' nikada ne okusi. Bosonoga prašnjavim putem Tvojim putuje, prema sjajnom jutru Uskrsnom, prema Zori svitanja da iza tamne, smrtne koprene jutarnju Zvijezdu ugleda. Onu Zvijezdu, koja nema zalaza. O, Sveti, Vječni, Otajstveni, čime da Te darujem, kako da Te obradujem? Znam, u malom hramu srca mog' klije čežnja neugasiva, čežnja tvojom Hranom hranjena, za trenutak radosti, vremenom nemjerljive, prostim umom nespoznatljive, od Tebe samog darovane meni sitnom stvoru koji bi svome Kralju pjevao proseći ljubav i naklonost već unaprijed darovanu. Amen. Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao: ''Što učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste.'' Daj da svjetlost Duha Svetoga prosvjetljuje moje srce, pa da u svakom čovjeku uspijem prepoznati tebe, sina Čovječega, koji ćeš mi jednom suditi. Amen. |
15.11.2013., petak
33 NEDJELJA KROZ GODINU c
 17 N 33. KROZ GODINU, Igor 18 P Posveta bazilike sv. Petra i Pavla 19 U Janja Asiška, Janica 20 S Oktavij, Zlatko 21 Č Prikazanje BDM u Hramu 22 P Cecilija, Cilika 23 S Klement 24 N KRIST KRALJ Čitanja: 1. Čitanje: Mal 3, 19 – 20a Psalam: 98, 5 – 6. 7 – 8. 9 2. Čitanje: 2 Sol, 3 7 – 12 Evanđelje: Lk 21, 5-19 Kako se primiču kraju nedjelje kroz godinu, tako su i biblijska čitanja eshatološki obojena. Sam odlomak iz Lukinog evanđelja koji se čita na današnju nedjelju više govori o teškoćama i progonstvima koja se imaju zbiti i kroz koje kršćani trebaju hrabro proći, što ne znači da je odmah kraj svijeta. Komentirajući današnje evanđelje Ivica Raguž u 'Živom vrelu' raščlanjuje pojam postojanost od pojma hrabrosti. Evanđelje, naime, završava: ''Svojom ćete se postojanošću spasiti.'' U nedavno izišloj knjizi ''Sretan sam što sam svećenik'' koja donosi životni put i svjedočanstva velikogoričkog župnika vlč. Josipa Frkina, posebno su upečatljiva poglavlja koja donose svjedočanstva o brutalnom progonu svećenika i vjernika od strane komunističke vlasti. Nisu samo vlč. Frkina zastrašivali i prijetili mu smrću. To je bila opća pojava u to vrijeme. Ipak, svećenici nisu odustali. Hrabro su propovijedali, držali vjeronauk, a u svemu su ih pratili i pomagali hrabri vjernici, koji su zbog toga i sami imali neprilika. Nedavno sam posjetio župu u kojoj je spomenuti svećenik započeo svoje svećeničko djelovanje. Crkva je na osami, daleko od sela. Župni stan je tada bio s druge strane brda na kojem se nalazi župna crkva. Kraj partizanski s dugom tradicijom radićevštine koja je u predratnoj Jugoslaviji baratala sloganom: 'Vjera u Boga da, Crkva i kler ne.'' Prva polnoćka i dojava; 'gospon noćas vas buju ubili'. Svećenik je iza polnoćke ostao u crkvi, ali i grupa vjernika koji su napravili živi zid i tako ga otpratili u župni stan. To je bila hrabrost. Vjernička hrabrost je prkositi zlu kako god ono bilo opasno. Nažalost i danas je potrebna vjernička hrabrost, posebno kod onih koji su u državnim službama jer vlast koja je opterećena ideološkim predrasudama ne priznaje pravo na priziv savjesti niti poštuje tuđe vrijednosti obzirom na vjeru i moral već nezamislivom bezobzirnošću nameće svoje ateističke i izopačene stavove. Sa svojim se neistomišljenicima obračunava na nama već dobro poznat način iz razdoblja komunizma i boljševizma. Hrabrost ipak računa da će uzroci opasnosti proći, a generatori nasilja izgubiti svoju moć. Uostalom uloga hrabrosti i jest da zastraši i time otkloni opasnost koja će kad tad morati ustuknuti. Postojanost je nešto sasvim drugo. Ona se razliukuje od hrabrosti. Postojanost nije toliko izazvana nekom izvanjskom prijetnjom već se radi o ustrajnosti u dobru i plemenitosti kojoj je osnova vjera. Stoga se oni koji su postojani u vjeri više hrvu sa svojim slabostima i padovima a manje s izazovima izvana. Stoga je ipak lakše biti hrabar nego postojan, jer hrabrost je potaknuta trenutačnim emocijama dok je postojanost trajna borba sa svojim slabostima. Ili, pojednostavljeno; hrabrost se suprotstavlja neprijatelju koji je izvana dok se postojanost bori s onim negativnim koje je u nama. Tako da za postojanost u dobru ne bi bila dovoljna hrabrost jer je više trenutnog karaktera i prirodna obrana već nam treba trajna pomoć da ne posustanemo. To nam ujedno i objašnjava zanimljivu pojavu kako je vjera za vrijeme otvorenih progona tako jaka dok je u razdoblju ''primirja'' slaba i mlaka. Samo što trebamo imati na umu da je za postojanost u vjeri potrebno daleki više snage i volje pa stoga treba tražiti pomoć od Gospodina da bismo mu mogli postojano služiti. Molitva vjernika Iskrenom molitvom utecimo se Božjoj dobroti i milosrđu. 1. Rasvijetli svjetlom vjere svoju Crkvu da bude trajni znak spasenja. – Molimo te. 2. Vodi pastire Crkve da budu vjerni nasljedovatelji duha evanđelja. – Molimo te. 3. Usmjeruj svoj sveti puk da ti bude vijeran u ustrajnosti i hrabrosti. – Molimo te. 4. Daj nam milost da te što bolje upoznamo i uzljubimo. – Molimo te. 5. Naše pokojne prigrli svojom božanskom milošću u zajedništvo svetih. – Molimo te. Nadahni milošću svoga Duha nas ovdje okupljene da se znamo oduprijeti napastima i grijehu vremena u kojemu živimo. Po Kristu... |
08.11.2013., petak
TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU c
|
SVETI MARTIN SVETAC NADAHNUT EVANĐELJEM VELIKI TABOR, 9. STUDENI 2013., vlč. Milan Juranić ŽIVOTOPIS Sv. Martin je rođen samo tri godine nakon što je Crkva 'milanskim ediktom' dobila slobodu djelovanja što ne znači da su sada svi prihvatili kršćanstvo. Sv. Martin je rođen u rimskoj Savariji današnji Szombathely (Sombatel).  Katedrala sv. Martina u Szombately-u Savaria je bio jedan od najznačajnijih gradova Zapadne rimske Panonije. Otac mu je bio rimski časnik, a ta je služba bila, prema očekivanju njegovih roditelja, namjenjena i mladom Martinu, te je u vojsci napredovao do rimskog tribuna, da bi ipak sve ostavio i postavši kršćaninom potpuno se posvetio duhovnom životu.  Iskopine rimske Savarie Martinovi roditelji bili su pogani pa su svome sinu dali ime Martin - umanjenica poganskog božanstva Marsa. Martin će se kao kršćanin vratiti u svoj rodni grad i prema pobožnoj legendi sam će iz bunara izvući vodu da bi krstio svoju majku dok je otac umro vjeran religiji svojih otaca. Životopis sv. Martina sastavio je Sulpicij Sever (363 – 425), Martinov suvremenik. Na Istoku, točnije bizantski povjesničar Sozomen pišući u svojoj Povijesti crkve (440 – 443.) o poznatim pustinjacima Istoka navodi kako na Zapadu postoji isposnik eremit sv. Martin te donosi njegov kratki životopis na uobičajen način Istočne crkve. Nešto će kasnije talijanski pjesnik Venancij Fortunat, na traženje biskupa sv. Grgura iz Toursa (Tuura), Martinovog nasljenika između 573. i 576. g., napisati Životopis sv. Martina služeći se profinjenim klasičnim latinskim jezikom, ali i životopisom sv. Martina što ga je napisao već spomenuti Sulpicij Sever. Fortunat napušta Ravenu i odlazi u franačku Galiju, kako sam kaže, kao veliki štovalac sv. Martina da bi hodočastio na grob sveca. U Galiji je i ostao družeći se s velmožama i biskupima pišući za njih svjetovnu poeziju. Životopis jednog sveca, pogotovo svetačke veličine kao što je bio sv. Martin, ne gradi se isključivo na povijesnim činjenicama. U njegov životopis ulazi pučki poklad vjere u obliku pobožnih legendi koje imaju ulogu poticati i krijepiti vjeru naroda Božjeg. Pobožne legende bismo mogli usporediti s umjetničkim tvorevinama poput nekog romana ili filma; nakon što smo ga pogledali ili pročitali roman osjetimo jak poticaj da budemo i mi pravedni i da činimo dobra djela, premda znamo da je sam sadržaj velikim dijelom plod umjetnikove imaginacije. Tako da se pobožne legende Istočne i Zapadne crkve s pravom mogu smatrati posebnom književnom vrstom. Dio djetinjstva sv. je Martin proveo u talijanskom gradu Paviji gdje je usvojio i ponešto od humanističke naobrazbe. U Paviji se Martin upoznaje i s kršćanstvom koje ga posebno nadahnjuje svojom ljubavlju prema bližnjima, napose prema siromasima. Kako njegovi roditelji nisu bili oduševljeni što im je sin naklonjen nekakvoj novoj istočnjačkoj sekti, otac ga je mimo njegove volje unovačio u rimsku vojsku . Kao pripadnik carske garde služio je u Francuskoj. U gradu Amiensu je kao vrlo mladi kadet vidio promrzlog prosjaka. Kako nije imao novaca uzase mačem je odsjekao polovicu svoga vojničkog plašta i dao ga siromahu. Taj će upečatljiv događaj zapravo odrediti njegov daljnji životni tijek. Naredne noći Martinu se u snu ukazao Krist koji je na sebi imao polovicu plašta koju je Martin dao prosjaku i rekao: '' Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.''  Taj ga se san toliko dojmio da se te 339. g u Amiensu dao krstiti. U vojsci ostaje još dvije godine, a onda se razvojačio. Vraća se u rodnu Panoniju i jedno vrijeme živi s roditeljima. Majku je uspio obratiti na kršćanstvo dok je otac ostao vjeran rimskim bogovima. Martin odlazi u Milano gdje polemizira s arijevcima. Arijanstvo ili arijanizam je kršćanska sekta koju je osnovao aleksandrijski svećenik Arije u III st. Njegov nauk je da Isus Sin Božji nije iste biti s Ocem. Opći sabor u Niceji 325. osudio je arijanizam, a Arije je ekskomuniciran i protjeran. U Iliriku Arije širi svoj nauk. Prognan iz Milana Martin odlazi u pokrajinu Liguriju i tu s još jednim svećenikom osniva malu redovničku zajednicu. To je zapravo početak redovništva pustinjačkog tipa (eremite) na Zapadu. U francuskom gradu Potiersu (Poatjeu) upoznaje biskupa Hilarija koji će ga zarediti za svećenika i tu Martin ponovno osniva samostan želeći do kraja života provesti u samoći i molitvi. Očito su Božji planovi bili drugačiji. Umire biskup Hilarion, koji je u međuvremenu postao biskupom Toursa (Tuura), a za novog biskupa izabiru Martina.  Vjerojatno su dobro poznavali Martinovu skromnost i naklonjenost pustinjačkom životu pa mu šalju zagonetni poziv da dođe u grad kako bi izliječio jednog bolesnika. Taj bolesnik zapravo je bila biskupija bez pastira. Doznavši pravi razlog zbog čega su ga pozvali Martin se sakrio, ali su ga svojim gakanjem izdale guske. Nije to prvi puta da su guske imale direktni utjecaj na povijesna zbivanja. Za biskupa Toursa posvećen je 370. g. i na toj je službi ostao 27 godina. Revni biskup uspješno širi kršćanski nauk među galskim plemenima. Oštro se suprotstavlja miješanju svjetovne vlasti u crkvene poslove. Posvećuje se radu na selu i širi kršćanstvo među seljacima i zato osniva prvo svojevrsno sjemenište u Galiji pa čak i u Europi. Martinovu dobrotu i ljubav posebno su osjetili siromasi i društveni izopčenici, a prijekor imućna društvena elita koji su ga zbog toga na razne načine vrijeđali i ponižavali. Ipak je još za života smatran najvećim francuskim biskupom. Preminuo je 8. studenog 397. dok je bio u posjetu jednom selu. Sv. Martin je prvi svetac u crkvi koji nije bio mučenik već je umro prirodnom smrću. Kult sv. Martina 473. g izgrađena je velika bazilika na grobu sv. Martina u Toursu u kojoj se krstio franački kralj Klodvig. Tako je sv. Martin postao glavni zaštitnik Galije i Franačkog kraljevstva. 3667 francuskih crkava posvećeno je sv. Martinu, a s franačkom vlašću širi se kult sv. Martina Europom. Kult sv. Martina šire Benediktinci – monasi, a nesmijemo zaboraviti da je sv. Martin začetnik Monaštva na Zapadu. Uz mnoštvo crkava posvećenih sv. Martinu postoji podosta naziva mjesta ili toponima po sv. Martinu. Narodni običaji i sv. Martin Kada su oko blagdana ili spomendana nekog sveca nastali bogati narodni običaji, koji imaju univerzalni značaj za sve crkvene pokrajine gdje se taj svetac štuje, onda se najvjerojatnije radi o nekim predkršćanskim vjerskim običajima kojima dotični svetac služi kao svojevrsna zavjesa da se prikrije ono pogansko koje uza sve to viri jer je nespojivo s izvornim kršćanskim duhom. Rekli smo na početku izlaganja da se sv. Martin rodio svega nekoliko godina nakon što je car Konstantin dao Crkvi slobodu. To ne znači da je tada kršćanstvo postalo državna religija. Martinovi roditelji bili su pogani. Za kakvo takvo razumijevanje narodnih običaja koji vuku svoje korjene u predkršćanstvu, svakako je potrebno barem u najkraćim crtana pojasniti razliku između kršćanstva i poganstva ili paganizma kako se to danas voli reći. Kršćanstvo je objavljena religija uz Judaizam i Islam kojima je praotac Abraham, a vjeruju u jedno transcendentno Božanstvo. Kršćanstvo propovijeda spasenje nakon smrti i vječni život. Živimo na ovom svijetu da bismo se duhovno i moralno pripremili za život s Bogom i njegovim svetima te bezbrojnim mnoštvom duhovnih bića –anđela. Odricanje, askeza, post i pustinjaštvo ideali su prve Crkve. Sveti Martin je i pustinjak, a ljubav prema Bogu i bližnjemu vrhovni mu je zakon. Poganstvo kakvo je poznavao i sv. Martin uz neke varijacije je višeboštvo koje je staro koliko i poljodjelstvo. To je religija stara tisuće i tisuće godina, a zove se i prirodna religija jer je u funkciji rasta i plodnosti. Za razliku od kršćanstva ono je imanentno. Bogovi su tu među ljudima. Njihova je uloga da pokreću godišnji ciklus rasta i rađanja koje traje šest mjeseci. Tada nastupa vrijeme vlasti podzemlja i uvjetne 'smrti' da bi sve ponovno krenulo. Eshatologije (konačnog i vječnog života) zapravo i nema, a vjera u zagrobni život iscrpljuje se o obrednoj zaštiti od duša pokojnika koje postaju duhovi kojih se smrtnici boje. Samo odabrani i inicirani imaju povremeni pristup svijetu duhova, bilo da se radi o liječenju (šamanizam) ili zaštiti plemena. Ono što zovemo u kršćanstvu duhovnost ili duhovni život; askeza, odricanje, stožerne kreposti.... u poganstvu ne nalaze smisao pa ih nije niti bilo, osim kada je riječ o inicijacijskim obrednim vježbama koje su imale uglavnom simboličko značenje. Da bi nam to bilo jasnije donosimo kratki pojednostavljeni prikaz vjere starih Slavena. Vrhovni bog Perun – gromovnik stanuje 'gore'. Njegova su mjesta vrhovi planina, brda, a ponekad i drveta. Dok je njegov suparnik, brat, ''drugo ja'' Veles ili ponekad Volos onaj 'dolje'. Negove su močvare i vode. Poput zmije penje se da bi uništio onoga 'gore' Peruna koji svoga suparnika tjera gromovima da se ponovno skutri dolje pod stablo ( arbor mundi – stablo svijeta). Iz te borbe proizlazi dobro za ljude i stoku jer poteće voda – kiša. Tako da ni jedan niti drugi nisu apsolutno dobro niti apsolutno zlo. Uostalom pojam apsolutno u primitivnim religijama poljodjelaca i ne postoje. Perun ima sina Jurila (u kršćanstvu se prekriva imenom sv. Jurja) kojega otima Veles, ali se snažni momak u proljeće otima podzemlju i kud god jaše na konju niče novi život. U narodnoj pokrštenoj pjesmi pjeva se: "Pisan Vuzam prošao, zelen Juraj došao Iz zelene gore u to ravno polje. Donesel je travicu, laket dugu mladicu. Kud vam Jura hodi, tud vam polje rodi" Jurilo uzima za ženu vlastitu sestru Maru što nije rijetka pojava u starim poganskim mitovima. Uz bračnu nevjeru Perunove žene Mokoš, koja je u vrijeme vegetacije uz svoga supruga, a nakon toga odlazi u podzemlje k Velesu ne možemo govoriti o nekim moralnim zakonima. Poganstvo ne pozna dekalog. Sve plemenske zakonske uredbe, doduše, imaju zaštitu vrhovnog božanstva, ali su zapravo stečeno običajno pravo pojedinog plemena. Da bismo što zornije uvidjeli tu razliku između izvornog poganskog vjerovanja i na njega nespretno nakalamljeno kršćanstvo donosim dio Slavenske ophodne pjesme iz knjige Dvovjerje i narodni običaji Radoslava Katičića ‘Zeleni lug’ “Trudan hod stoljnjaci, sve stoljnjaci, sve sa šarama, sve sa šarama, izvezeni. Za tim su stolovima sve svetkovine, sve svetkovine, svi praznici. Prvi je svetak - Velik Kristov dan, Velik Kristov dan (Uskrs) s crvenim jajcem; drugi je svetak - Jurij-Jegorij: na ravnom polju spašava stoku, spašava stoku, goni ju doma; treći je svetak - sveti Mikola, sveti Mikola okolo dvora, okolo dvora vari odoj¬ke, vari odojke, gleda konjiće; četvrti je svetak - sveto Uzašašće, sveto Uzašašće sa sivom bojom; peti je svetak - sveti Petar, sveti Petar s bijelim sirom; šesti je svetak - prorok Ilija. Prorok Ilija hodi po međama, hodi po međama, žanje raž, nalijeva silu ra¬ sta. Jasan je krasan mak u povrtnjaku, jasniji su krasniji na po¬ lju snopovi - sve raženi, sve jari. Širok je visok na nebu mjesec, širi su viši na polju stogovi - sve raženi, sve jari. Česte su i guste na nebu zvijezde, češći su i gušći na polju svežnjevi - sve Ivani, sve Mihejiči. Za ovim pak, gazda, živi zdravo, živi bogato! Daj tebi Bog koliko je u polju dubića, toliko tebi sinaka, koliko je u polju jelica, toliko tebi kćerkica.” Kakva je to uloga dodijeljena kršćanskim svecima? Da gacaju po blatnim dvorištima brinući o stoci? Samo Uzašašće, sveto Uzašašće jer nema posebnu ulogu u poljodjelstvu ostaje u sivilu. Uskrs je prepoznatljiv po crvenom jajcu. Dva svijeta koji jednostavno ne pašu zajedno. Kada smo već ukratko iznjeli razlikovni model dvovjerja pogledajmo tek neke najznačajnije događaje koji su opečatili Martinov život u sivjetlu dvaju vjerovanja. Ono što je ušlo u samu ikonografiju sv. Martina je svakako događaj kada mladi Martin, još kao rimski vojnik, mačem odsjeca polovicu svoga vojničkog ogrtača i daje ga prozeblom siromahu. To je svojevrsna perjanica kršćanske ljubavi prema bližnjemu, dok u narodnim običajima o tome nema ni riječi. Drugo što je na neki način obilježilo sv. Martina je događaj kada se sakriva jer iz poniznosti ne želi prihvatiti naslov biskupa. Prema legendi izdaju ga guske svojim gakanjem. U toj legendi narodni običaj po pravilu uzima svoj masniji dio – običaj da se na martinje jede pečena guska. Onaj kršćansko duhovni dio – Martinova poniznost ostaje tek kao predmet pobožne propovijedi na balgdan sveca. Kako spomendan sv. Martina pada točno u vrijeme završetka ciklusa vegetacije - njegovog odumiranja, prema mišljenju nekih uvaženih znanstvenika s područja etnologije tog su se datuma priređivale bogate gozbe kao znak zahvalnosti određenom božanstvu i kao svojevrsna nagrada za cjeloljetni trud. Tu svakako treba spomenuti običaje iz keltske baštine što nam donosi u svojim istraživanjima prof. dr. sc. Antonija Zaradija Kiš koji su se vezali uz blagdan sv. Martina, a čiji su kult upravo širili Franci. Do danas su u onim provincijama kamo je doprla njihova vlast ostali običaji nedjelja Zahvalnica (što je još uvijek tek pretpostavka). I za kraj Kako nekada tako i danas sve što je novo prvo dolazi u gradove. Tako je bilo i sa širenjem kršćanstva. Prvo se ukorijenilo u gradovima. Pokušajmo zamisliti kako su novine sporo stizale na selo u vrijeme koje nije imalo naša suvremena sredstva komunikacije. Tako je kršćanstvu trebalo još dobrih nekoliko stoljeća da dopre do sela. Razlog tomu i nije bila samo udaljenost od centra informacije nego i kršćanstvo kao religija sa svojom eshatologijom u kojoj je imalo jače uporište nego u ovom vidljivom svijetu, a za koje svjetonazor ondašnjeg poljodjelca nije imao preduvjete da bi ga mogao razumjeti, a kamoli prihvatiti. Tako su seljaci još dugo ostali pagani prema latinskoj riječi pagus što zapravo znači selo. Biskupi i svećenici žive I djeluju u gradovima. Sv. Martin će u Galiji odlaziti na selo propovijedati i širiti kršćanstvo. Da bi netko od naravne religije imanentnog karaktera prihvatio eshatološki obojeno kršćanstvo potrebno je conversion – obraćenje, gotovo poput nekog kopernikanskog obrata. To je permanentni proces i uvijek će postojati neopoganstvo u onih koji nisu mistagoški uvedeni u kršćanstvo. Ali zato postoji kršćanska razboritost koja prihvaća sve one običaje koji u sebi nisu zli nego su radost malog čovjeka koji kršćanske blagdane gleda kao ‘okrepčevalnice’’ na dugom životnom putu, kako to čitamo na napisu na putu prema Svetim Gorama u susjednoj Sloveniji. Tu svakako ne bi mogli ubrojiti tzv. običaj krštenja mošta koji se prema nekim etnološkim istraživanjima pojavljuje tijekom 19. st. u sjverozapadnoj Hrvatskoj i to najprije u krugovima plemstva da bi se u današnje vrijeme komercijalizirao po raznim kafićima urbanih sredina. Ono što je s kršćanskog stanovišta neprihvatljivo u tom novokomponiranom običaju je neukusna parodija na kršćanske obrede i litanije. Eksplicitno zazivanje boga Bakusa običaj nije proizišao iz puka.  Martinjske svečanosti u našim vinorodnim krajevima proslavljale bi se u zajedništvu povezanih obitelji uz bogatu trpezu i mlado vino. Time se ujedno zahvaljivalo Bogu za godišnji urod na zemlji i početak razdoblja mirovanja. Neizostavno treba spomenuti i činjenicu da je na Zapadu bio poznat i tzv. Božićni post koji je započimao nedjeljom iza Martinja (nešto poput korizmenog posta, ali u blažem obliku). Zbog toga se pred sam post pripremala izdašnija hrana kao u vrijeme poklada što se krivo uzima kao predkršćanski običaj jer se za poklade u našim krajevima koristi riječ ‘fašnik’ od njemačke riječi fasten što znači postiti. Hvala na pozornosti. Ovom prilikom posebna zahvala prof. dr. Antoniji Zaradija Kiš iz Instituta za etnologiju i folkloristiku što sam njezinim posredstvom došao do originalnih tekstova predavanja na Međunarodnom skupu pod naslovom ‘Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: sveti Martin simbol dijeljenja.’ Zagreb/ Dugo Selo 4. – 5. listopada 2013. Nakon prvog međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Toursu (Francuska) 1997. godine u povodu 1600. obljetnice smrti sv. Martina, jača interes za znanstvenim pripitivanjem kulta i tradicije sv. Martina biskupa koji su rasprostranjeni diljem Europe. Na tom pravcu organiziran je 2004. godine znanstveni skup ponovo u Toursu, ali ovoga puta u povodu utemeljenja Europskog kulturnog centra sv. Martin iz Toursa sa zadatkom revalorizacije, očuvanja i promidžbe martinske europske tradicije. Slijedi zatim znanstveni skup u Szombathelyju 2005. godine te u Slovenskoj Bistrici 2007. godine. Ove 2013. godine u povodu ulaska Hrvatske u Europsku Uniju i prvim predsjedanjem Kulturnog Centra sv. Martin – Hrvatska tek ustanovljenom institucijom Europske mreže Kulturnih centara sv. Martin, Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba i Kulturni centar sveti Martin – Hrvatska organizirali su u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem peti međunarodni znanstveno-stručni skup posvećen martinskoj europskoj tradiciji pod nazivom „Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: sveti Martin, simbol dijeljenja“. Institut za etnologiju i folkloristiku, u fokusu aktualnih istraživačkih tema, poseban naglasak pridaje istraživanju nematerijalne kulture u kojemu proučavanje tradicije sv. Martina u Hrvatskoj u europskom kontekstu zauzima važno mjesto. U tom smislu suradnja s kulturno-znanstvenom udrugom Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska postaje primarna u realizaciji zajedničkih zamisli posebice kad je riječ o uspostavljanju suradnje s lokalnim martinskim zajednicama. U to povezivanje željeli bi uvrstiti i našu prelijepu kapelu sv. Martina u Bojačnom kao jednu od postaja itenirera označenu stopalom sv. Martina do 1700. obljetnice njegovog rođenja koja će se slaviti 2016.g. Promidžbom nematerijalne martinske baštine promovira se Kulturni itinerer Vijeća Europe – sredstvo zbližavanja Europljana u 21. stoljeću.   10 N 32. KROZ GODINU, papa Lav 11 P Sv. Martin biskup, Tin 12 U Jozafat 13 S Stanislav Kostka, Stanko 14 Č Sv. Nikola Tavelić 15 P Albert Veliki 16 S Margareta Škotska 17 N 33 KROZ GODINU, Igor 1. čitanje: 2 Mak 7, 1-2, 9-14 Psalam 17 1. 3-6, 8b i 15 2. čitanje: 2 Sol 2, 16-3, 5 Evanđelje: Lk 20, 27-38 Zadivljuje nas hrabrost prvih kršćanskih mučenika, posebno kada se radi o mladim osobama pred kojima je bio život i blistava karijera, a oni su sve to prezreli i radije pošli u strašnu smrt nego li se odrekli svoje vjere. Sjetimo se samo svete Katarine Antiohijske, sv. Sebastijana, sv. Stjepana prvog kršćanskog mučenika. Svete Doroteje i tolikih tisuća mladih Kristovih mučenika… No, ne treba zaboraviti niti na herojske mučenike Starog Zavjeta, poput sedmero braće Makabejaca o kojima je riječ u današnjem prvom čitanju. Radnja se odvija u II. st. prije Krista u vrijeme tuđinskog kralja Antioha Epifana IV. Taj je tiranin naumio svoju golemu državu homogenizirati nametanjem jedinstvene religije čije je uvođenje kod Židova izazvalo silno ogorčenje. Kralj je, naime, zabranio stare običaje, oskvrnuo je Hram stavljajući u njega Zeusov kip. Palio je svete spise, dokinuo je blagdane…. Sve je to provodio pod parolom modernizacije društva. Zar nismo i mi u dvadesetom stoljeću bili svjedoci naslija koje je u ime napretka provođeno nad vjerom i vjernicima? Odlučnost mladih mučenika, sedmorice braće Makabejaca, koji su samosvjesno radije išli u smrt nego li prekršili vjeru svojih otaca, u nama budi osjećaj poštovanja i divljenja. Kao da su se natjecali u hrabrosti, a iznad svega udivljenja je bila vrijedna njihova majka koja nije plakala nego ih je puna vjere i pouzdanja u Gospodina hrabrila da ustraju i da se ne pokolebaju. U njihovom mučeništvu snažno je naglašena vjera u uskrsnuće i vječni život. Relativizam, popustljivost, prilagodljivost…. sve su to znaci slabe ili nikakve vjere. Ako netko ide radije u smrt nego da prekrši predaju i običaje otaca; u našem slučaju to je bilo odbijanje jedenja svinjetine, taj sigurno duboko vjeruje u vječni život. Tako je hrabri starac Eleazar ispljunuo svinjetinu koju su mu nasilno ugurali u usta i bez straha prihvatio smrt, poput braće Makabejaca jer ga nakon smrti čeka vječni život. Vjeru u život nakon tjelesne smrti u raznim oblicima i pojmovnim formulacijama nalazimo u nama svim dostupnim povjesnim razdobljima čovječanstva. Gotovo u svim grobovima, mogilama i posmrtnim žarama pronađeni su i znakovi vjere u zagrobni život. Dakako da sama ta vjera u prekogrobni život nije uvijek bila garancija da se čovjek koji je u to vjerovao ponašao u skladu s nekim visokim etičkim normama, jer je sama vjera znala biti do te mjere iskrivljena da se obožavalo i zla božanstva ili se imalo primitivan pojam o Bogu ili božanstvu koje se dalo raznim žrtvama pridobiti, gotovo bismo rekli potkupiti, kako bi se na ovom kao i na drugom svijetu imalo njihovu naklonost. Za razliku od poganskog shvaćanja vjere pripadnici objavljene religije kojoj su pripadali Izraelci imala je visoko razvijen moralni kodeks i zakone čije obrdžavanje je ujedno bio i uvjet vječne sreće i vječnog života. Pa ipak i i kod njih je bilo onih koji su, doduše, vjerovali u Boga, ali ne i u vječni život. Sa smrću sve završava. Takav slučaj imamo u današnjem evanđelju. Saduceji, koji su nijekali vječni život izlaze pred Isusa s primjerom koji je na granici samog ruganja: Sedmorica su ju imala za ženu, kome će nakon uskrsnuća pripasti? Premda nisu vjerovali u uskrsnuće ipak je s njima bio moguć razgovor jer su vjerovali u Boga i u predaju pa im Isus samo navodi što o tome ima u Pismu. Sasvim je drugačija situacija s onima koji niječu ne samo uskrsnuće, nego i vjeru u Boga. Ili je ta vjera toliko slaba da je tek povod vlastitom proizvoljnom umovanju i pabirčenju po raznim vjerskim sustavima kako bi se usvojilo ono što je privlačno i što ne traži neku posebnu žrtvu i odricanje. Takav će ''vjernik'' bez imalo promišljanja u raznim anketama zaokružiti da je vjernik, pa čak i katolik premda možda vjeruje u reinkarnaciju ili se ponaša i živi kao svaki drugi ateist i materijalist. Mnogi od njih prošli su razne seminare, duhovna predavanja tzv. iscjeljitelja koji su pravovjerni svećenici katoličke Crkve, a ipak u duši su ostali pogani koji ne samo da nikada za svoju vjeru ne bi prihvatili mučeništvo nego ne bi podnijeli niti najmanju žrtvu. Oni nikada nisu voljni niti sposobni poklad vjere prihvatiti kao nedjeljivu cjelinu nego će birati što im je dopadljivo i ugodno. Crkveno učiteljstvo ili uopće ne poznaju ili ga osporavaju na svim onim područjima koja im se ne mile. Bolest suvremenog vjernika na Zapadu sastoji se u tome što za njih vrhovni zakon nije ni Bog, ni Crkva niti crkveno učiteljstvo niti svetopisamska predaja nego isključivo njihov ograničeni egocentrični um koji proizvoljno bira, pa zapravo i ne možemo govoriti o nekoj vjeri ili ozbiljnom vjerniku nego je riječ o svojevrsnom bezboštvu jer u stvari za njega Bog nije Stvoritelj nego je to on, čovjek, stvorenje koje nije u pravom smislu upoznalo svoga Stvoritelja pa se tako i ponaša. Vječni život se objavljuje u životu vjernika već na ovom svijetu. To je njegova uronjenost u Boga. Umjesto preispitivanja pouzdanje, prihvaćanje. Prihvaćanje života bez uljepšavanja. Ovaj moj život takav kakav jest je hod s Bogom prema vječnosti. Bože, ja sam nedjeljivo tvoj. Ti si Gospodar svega što si mi dao pa ti se stoga u svemu podvrgavam. Neka se tvoja misao očituje kroz moju misao i tvoj osjećaj ljubavi prema svemu stvorenom neka nađe svoje puteve i izlaze kroz moje osjećaje. Kada ti se potpuno predajem tek tada u pravom smislu jesam, jer sve moje umovanje bez tebe i sva moja tobožnja ljubav bez tvoje ljubavi nije ništa, tek prašina koja nije vrijedna spomena. Amen. Molitva vjernika Pomolimo se Bogu svemogućem Ocu, koji nam je u Kristu jasno objavio da postoji vječni život i uskrsnuće mrtvih; uputimo svoje molitve. 1. Blagoslovi Bože sve članove svoje svete Crkve svetim blagoslovom spoznaje da smo putnici prema vječnoj domovini gdije nas ti čekaš ''licem u lice''. Daj da taj susret za svakog člana tvoje Crkve bude izvor radosti vječnog života. – Molimo te. 2. Za našeg svetog oca, biskupe i svećenike; da zauzeto i apostolskim žarom vode tvoju Crkvu vjernih ususret vječnom životu. – Molimo te. 3. Obasjaj, Bože, svjetlom Kristova uskrsnuća sve ljude svijeta i objavi im istinu da su pozvani na vječni život u zajedništvu s tobom i svetima. – Molimo te. 4. Daj nam snagu vjere, da ti u svemu budemo podložni i da preko nas ostvaruješ svoje planove spasenja. – Molimo te. 5. Blagoslovi nas, sve koji smo se okupili oko žrtvenika tvoga ljubljenog Sina, da nam njegovo sveto Tijelo koje ćemo danas primiti bude zalog vječnog života. – Molimo te. 6. Našu mladost privuci k sebi da ti budu odani i vjerni poput herojske braće Makabejaca. – Molimo te. 7. Naše pokojne primi u krilo svoje Božanske milosti i svjetlosti. – Molimo te. Dobri naš Oče nebeski, po tvojoj ljubavi primili smo dar života, a po otkupiteljskoj žrtvi Isusa Krista postali smo tvoji sinovi i kćeri. Ne ostavi nas bez svoje pomoći kako bismo jednom bili dionici tvoje vječne slave. Po Kristu Gospodinu našem. |
