propovijedi
08.11.2013., petak
TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU c
|
SVETI MARTIN SVETAC NADAHNUT EVANĐELJEM VELIKI TABOR, 9. STUDENI 2013., vlč. Milan Juranić ŽIVOTOPIS Sv. Martin je rođen samo tri godine nakon što je Crkva 'milanskim ediktom' dobila slobodu djelovanja što ne znači da su sada svi prihvatili kršćanstvo. Sv. Martin je rođen u rimskoj Savariji današnji Szombathely (Sombatel).  Katedrala sv. Martina u Szombately-u Savaria je bio jedan od najznačajnijih gradova Zapadne rimske Panonije. Otac mu je bio rimski časnik, a ta je služba bila, prema očekivanju njegovih roditelja, namjenjena i mladom Martinu, te je u vojsci napredovao do rimskog tribuna, da bi ipak sve ostavio i postavši kršćaninom potpuno se posvetio duhovnom životu.  Iskopine rimske Savarie Martinovi roditelji bili su pogani pa su svome sinu dali ime Martin - umanjenica poganskog božanstva Marsa. Martin će se kao kršćanin vratiti u svoj rodni grad i prema pobožnoj legendi sam će iz bunara izvući vodu da bi krstio svoju majku dok je otac umro vjeran religiji svojih otaca. Životopis sv. Martina sastavio je Sulpicij Sever (363 – 425), Martinov suvremenik. Na Istoku, točnije bizantski povjesničar Sozomen pišući u svojoj Povijesti crkve (440 – 443.) o poznatim pustinjacima Istoka navodi kako na Zapadu postoji isposnik eremit sv. Martin te donosi njegov kratki životopis na uobičajen način Istočne crkve. Nešto će kasnije talijanski pjesnik Venancij Fortunat, na traženje biskupa sv. Grgura iz Toursa (Tuura), Martinovog nasljenika između 573. i 576. g., napisati Životopis sv. Martina služeći se profinjenim klasičnim latinskim jezikom, ali i životopisom sv. Martina što ga je napisao već spomenuti Sulpicij Sever. Fortunat napušta Ravenu i odlazi u franačku Galiju, kako sam kaže, kao veliki štovalac sv. Martina da bi hodočastio na grob sveca. U Galiji je i ostao družeći se s velmožama i biskupima pišući za njih svjetovnu poeziju. Životopis jednog sveca, pogotovo svetačke veličine kao što je bio sv. Martin, ne gradi se isključivo na povijesnim činjenicama. U njegov životopis ulazi pučki poklad vjere u obliku pobožnih legendi koje imaju ulogu poticati i krijepiti vjeru naroda Božjeg. Pobožne legende bismo mogli usporediti s umjetničkim tvorevinama poput nekog romana ili filma; nakon što smo ga pogledali ili pročitali roman osjetimo jak poticaj da budemo i mi pravedni i da činimo dobra djela, premda znamo da je sam sadržaj velikim dijelom plod umjetnikove imaginacije. Tako da se pobožne legende Istočne i Zapadne crkve s pravom mogu smatrati posebnom književnom vrstom. Dio djetinjstva sv. je Martin proveo u talijanskom gradu Paviji gdje je usvojio i ponešto od humanističke naobrazbe. U Paviji se Martin upoznaje i s kršćanstvom koje ga posebno nadahnjuje svojom ljubavlju prema bližnjima, napose prema siromasima. Kako njegovi roditelji nisu bili oduševljeni što im je sin naklonjen nekakvoj novoj istočnjačkoj sekti, otac ga je mimo njegove volje unovačio u rimsku vojsku . Kao pripadnik carske garde služio je u Francuskoj. U gradu Amiensu je kao vrlo mladi kadet vidio promrzlog prosjaka. Kako nije imao novaca uzase mačem je odsjekao polovicu svoga vojničkog plašta i dao ga siromahu. Taj će upečatljiv događaj zapravo odrediti njegov daljnji životni tijek. Naredne noći Martinu se u snu ukazao Krist koji je na sebi imao polovicu plašta koju je Martin dao prosjaku i rekao: '' Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.''  Taj ga se san toliko dojmio da se te 339. g u Amiensu dao krstiti. U vojsci ostaje još dvije godine, a onda se razvojačio. Vraća se u rodnu Panoniju i jedno vrijeme živi s roditeljima. Majku je uspio obratiti na kršćanstvo dok je otac ostao vjeran rimskim bogovima. Martin odlazi u Milano gdje polemizira s arijevcima. Arijanstvo ili arijanizam je kršćanska sekta koju je osnovao aleksandrijski svećenik Arije u III st. Njegov nauk je da Isus Sin Božji nije iste biti s Ocem. Opći sabor u Niceji 325. osudio je arijanizam, a Arije je ekskomuniciran i protjeran. U Iliriku Arije širi svoj nauk. Prognan iz Milana Martin odlazi u pokrajinu Liguriju i tu s još jednim svećenikom osniva malu redovničku zajednicu. To je zapravo početak redovništva pustinjačkog tipa (eremite) na Zapadu. U francuskom gradu Potiersu (Poatjeu) upoznaje biskupa Hilarija koji će ga zarediti za svećenika i tu Martin ponovno osniva samostan želeći do kraja života provesti u samoći i molitvi. Očito su Božji planovi bili drugačiji. Umire biskup Hilarion, koji je u međuvremenu postao biskupom Toursa (Tuura), a za novog biskupa izabiru Martina.  Vjerojatno su dobro poznavali Martinovu skromnost i naklonjenost pustinjačkom životu pa mu šalju zagonetni poziv da dođe u grad kako bi izliječio jednog bolesnika. Taj bolesnik zapravo je bila biskupija bez pastira. Doznavši pravi razlog zbog čega su ga pozvali Martin se sakrio, ali su ga svojim gakanjem izdale guske. Nije to prvi puta da su guske imale direktni utjecaj na povijesna zbivanja. Za biskupa Toursa posvećen je 370. g. i na toj je službi ostao 27 godina. Revni biskup uspješno širi kršćanski nauk među galskim plemenima. Oštro se suprotstavlja miješanju svjetovne vlasti u crkvene poslove. Posvećuje se radu na selu i širi kršćanstvo među seljacima i zato osniva prvo svojevrsno sjemenište u Galiji pa čak i u Europi. Martinovu dobrotu i ljubav posebno su osjetili siromasi i društveni izopčenici, a prijekor imućna društvena elita koji su ga zbog toga na razne načine vrijeđali i ponižavali. Ipak je još za života smatran najvećim francuskim biskupom. Preminuo je 8. studenog 397. dok je bio u posjetu jednom selu. Sv. Martin je prvi svetac u crkvi koji nije bio mučenik već je umro prirodnom smrću. Kult sv. Martina 473. g izgrađena je velika bazilika na grobu sv. Martina u Toursu u kojoj se krstio franački kralj Klodvig. Tako je sv. Martin postao glavni zaštitnik Galije i Franačkog kraljevstva. 3667 francuskih crkava posvećeno je sv. Martinu, a s franačkom vlašću širi se kult sv. Martina Europom. Kult sv. Martina šire Benediktinci – monasi, a nesmijemo zaboraviti da je sv. Martin začetnik Monaštva na Zapadu. Uz mnoštvo crkava posvećenih sv. Martinu postoji podosta naziva mjesta ili toponima po sv. Martinu. Narodni običaji i sv. Martin Kada su oko blagdana ili spomendana nekog sveca nastali bogati narodni običaji, koji imaju univerzalni značaj za sve crkvene pokrajine gdje se taj svetac štuje, onda se najvjerojatnije radi o nekim predkršćanskim vjerskim običajima kojima dotični svetac služi kao svojevrsna zavjesa da se prikrije ono pogansko koje uza sve to viri jer je nespojivo s izvornim kršćanskim duhom. Rekli smo na početku izlaganja da se sv. Martin rodio svega nekoliko godina nakon što je car Konstantin dao Crkvi slobodu. To ne znači da je tada kršćanstvo postalo državna religija. Martinovi roditelji bili su pogani. Za kakvo takvo razumijevanje narodnih običaja koji vuku svoje korjene u predkršćanstvu, svakako je potrebno barem u najkraćim crtana pojasniti razliku između kršćanstva i poganstva ili paganizma kako se to danas voli reći. Kršćanstvo je objavljena religija uz Judaizam i Islam kojima je praotac Abraham, a vjeruju u jedno transcendentno Božanstvo. Kršćanstvo propovijeda spasenje nakon smrti i vječni život. Živimo na ovom svijetu da bismo se duhovno i moralno pripremili za život s Bogom i njegovim svetima te bezbrojnim mnoštvom duhovnih bića –anđela. Odricanje, askeza, post i pustinjaštvo ideali su prve Crkve. Sveti Martin je i pustinjak, a ljubav prema Bogu i bližnjemu vrhovni mu je zakon. Poganstvo kakvo je poznavao i sv. Martin uz neke varijacije je višeboštvo koje je staro koliko i poljodjelstvo. To je religija stara tisuće i tisuće godina, a zove se i prirodna religija jer je u funkciji rasta i plodnosti. Za razliku od kršćanstva ono je imanentno. Bogovi su tu među ljudima. Njihova je uloga da pokreću godišnji ciklus rasta i rađanja koje traje šest mjeseci. Tada nastupa vrijeme vlasti podzemlja i uvjetne 'smrti' da bi sve ponovno krenulo. Eshatologije (konačnog i vječnog života) zapravo i nema, a vjera u zagrobni život iscrpljuje se o obrednoj zaštiti od duša pokojnika koje postaju duhovi kojih se smrtnici boje. Samo odabrani i inicirani imaju povremeni pristup svijetu duhova, bilo da se radi o liječenju (šamanizam) ili zaštiti plemena. Ono što zovemo u kršćanstvu duhovnost ili duhovni život; askeza, odricanje, stožerne kreposti.... u poganstvu ne nalaze smisao pa ih nije niti bilo, osim kada je riječ o inicijacijskim obrednim vježbama koje su imale uglavnom simboličko značenje. Da bi nam to bilo jasnije donosimo kratki pojednostavljeni prikaz vjere starih Slavena. Vrhovni bog Perun – gromovnik stanuje 'gore'. Njegova su mjesta vrhovi planina, brda, a ponekad i drveta. Dok je njegov suparnik, brat, ''drugo ja'' Veles ili ponekad Volos onaj 'dolje'. Negove su močvare i vode. Poput zmije penje se da bi uništio onoga 'gore' Peruna koji svoga suparnika tjera gromovima da se ponovno skutri dolje pod stablo ( arbor mundi – stablo svijeta). Iz te borbe proizlazi dobro za ljude i stoku jer poteće voda – kiša. Tako da ni jedan niti drugi nisu apsolutno dobro niti apsolutno zlo. Uostalom pojam apsolutno u primitivnim religijama poljodjelaca i ne postoje. Perun ima sina Jurila (u kršćanstvu se prekriva imenom sv. Jurja) kojega otima Veles, ali se snažni momak u proljeće otima podzemlju i kud god jaše na konju niče novi život. U narodnoj pokrštenoj pjesmi pjeva se: "Pisan Vuzam prošao, zelen Juraj došao Iz zelene gore u to ravno polje. Donesel je travicu, laket dugu mladicu. Kud vam Jura hodi, tud vam polje rodi" Jurilo uzima za ženu vlastitu sestru Maru što nije rijetka pojava u starim poganskim mitovima. Uz bračnu nevjeru Perunove žene Mokoš, koja je u vrijeme vegetacije uz svoga supruga, a nakon toga odlazi u podzemlje k Velesu ne možemo govoriti o nekim moralnim zakonima. Poganstvo ne pozna dekalog. Sve plemenske zakonske uredbe, doduše, imaju zaštitu vrhovnog božanstva, ali su zapravo stečeno običajno pravo pojedinog plemena. Da bismo što zornije uvidjeli tu razliku između izvornog poganskog vjerovanja i na njega nespretno nakalamljeno kršćanstvo donosim dio Slavenske ophodne pjesme iz knjige Dvovjerje i narodni običaji Radoslava Katičića ‘Zeleni lug’ “Trudan hod stoljnjaci, sve stoljnjaci, sve sa šarama, sve sa šarama, izvezeni. Za tim su stolovima sve svetkovine, sve svetkovine, svi praznici. Prvi je svetak - Velik Kristov dan, Velik Kristov dan (Uskrs) s crvenim jajcem; drugi je svetak - Jurij-Jegorij: na ravnom polju spašava stoku, spašava stoku, goni ju doma; treći je svetak - sveti Mikola, sveti Mikola okolo dvora, okolo dvora vari odoj¬ke, vari odojke, gleda konjiće; četvrti je svetak - sveto Uzašašće, sveto Uzašašće sa sivom bojom; peti je svetak - sveti Petar, sveti Petar s bijelim sirom; šesti je svetak - prorok Ilija. Prorok Ilija hodi po međama, hodi po međama, žanje raž, nalijeva silu ra¬ sta. Jasan je krasan mak u povrtnjaku, jasniji su krasniji na po¬ lju snopovi - sve raženi, sve jari. Širok je visok na nebu mjesec, širi su viši na polju stogovi - sve raženi, sve jari. Česte su i guste na nebu zvijezde, češći su i gušći na polju svežnjevi - sve Ivani, sve Mihejiči. Za ovim pak, gazda, živi zdravo, živi bogato! Daj tebi Bog koliko je u polju dubića, toliko tebi sinaka, koliko je u polju jelica, toliko tebi kćerkica.” Kakva je to uloga dodijeljena kršćanskim svecima? Da gacaju po blatnim dvorištima brinući o stoci? Samo Uzašašće, sveto Uzašašće jer nema posebnu ulogu u poljodjelstvu ostaje u sivilu. Uskrs je prepoznatljiv po crvenom jajcu. Dva svijeta koji jednostavno ne pašu zajedno. Kada smo već ukratko iznjeli razlikovni model dvovjerja pogledajmo tek neke najznačajnije događaje koji su opečatili Martinov život u sivjetlu dvaju vjerovanja. Ono što je ušlo u samu ikonografiju sv. Martina je svakako događaj kada mladi Martin, još kao rimski vojnik, mačem odsjeca polovicu svoga vojničkog ogrtača i daje ga prozeblom siromahu. To je svojevrsna perjanica kršćanske ljubavi prema bližnjemu, dok u narodnim običajima o tome nema ni riječi. Drugo što je na neki način obilježilo sv. Martina je događaj kada se sakriva jer iz poniznosti ne želi prihvatiti naslov biskupa. Prema legendi izdaju ga guske svojim gakanjem. U toj legendi narodni običaj po pravilu uzima svoj masniji dio – običaj da se na martinje jede pečena guska. Onaj kršćansko duhovni dio – Martinova poniznost ostaje tek kao predmet pobožne propovijedi na balgdan sveca. Kako spomendan sv. Martina pada točno u vrijeme završetka ciklusa vegetacije - njegovog odumiranja, prema mišljenju nekih uvaženih znanstvenika s područja etnologije tog su se datuma priređivale bogate gozbe kao znak zahvalnosti određenom božanstvu i kao svojevrsna nagrada za cjeloljetni trud. Tu svakako treba spomenuti običaje iz keltske baštine što nam donosi u svojim istraživanjima prof. dr. sc. Antonija Zaradija Kiš koji su se vezali uz blagdan sv. Martina, a čiji su kult upravo širili Franci. Do danas su u onim provincijama kamo je doprla njihova vlast ostali običaji nedjelja Zahvalnica (što je još uvijek tek pretpostavka). I za kraj Kako nekada tako i danas sve što je novo prvo dolazi u gradove. Tako je bilo i sa širenjem kršćanstva. Prvo se ukorijenilo u gradovima. Pokušajmo zamisliti kako su novine sporo stizale na selo u vrijeme koje nije imalo naša suvremena sredstva komunikacije. Tako je kršćanstvu trebalo još dobrih nekoliko stoljeća da dopre do sela. Razlog tomu i nije bila samo udaljenost od centra informacije nego i kršćanstvo kao religija sa svojom eshatologijom u kojoj je imalo jače uporište nego u ovom vidljivom svijetu, a za koje svjetonazor ondašnjeg poljodjelca nije imao preduvjete da bi ga mogao razumjeti, a kamoli prihvatiti. Tako su seljaci još dugo ostali pagani prema latinskoj riječi pagus što zapravo znači selo. Biskupi i svećenici žive I djeluju u gradovima. Sv. Martin će u Galiji odlaziti na selo propovijedati i širiti kršćanstvo. Da bi netko od naravne religije imanentnog karaktera prihvatio eshatološki obojeno kršćanstvo potrebno je conversion – obraćenje, gotovo poput nekog kopernikanskog obrata. To je permanentni proces i uvijek će postojati neopoganstvo u onih koji nisu mistagoški uvedeni u kršćanstvo. Ali zato postoji kršćanska razboritost koja prihvaća sve one običaje koji u sebi nisu zli nego su radost malog čovjeka koji kršćanske blagdane gleda kao ‘okrepčevalnice’’ na dugom životnom putu, kako to čitamo na napisu na putu prema Svetim Gorama u susjednoj Sloveniji. Tu svakako ne bi mogli ubrojiti tzv. običaj krštenja mošta koji se prema nekim etnološkim istraživanjima pojavljuje tijekom 19. st. u sjverozapadnoj Hrvatskoj i to najprije u krugovima plemstva da bi se u današnje vrijeme komercijalizirao po raznim kafićima urbanih sredina. Ono što je s kršćanskog stanovišta neprihvatljivo u tom novokomponiranom običaju je neukusna parodija na kršćanske obrede i litanije. Eksplicitno zazivanje boga Bakusa običaj nije proizišao iz puka.  Martinjske svečanosti u našim vinorodnim krajevima proslavljale bi se u zajedništvu povezanih obitelji uz bogatu trpezu i mlado vino. Time se ujedno zahvaljivalo Bogu za godišnji urod na zemlji i početak razdoblja mirovanja. Neizostavno treba spomenuti i činjenicu da je na Zapadu bio poznat i tzv. Božićni post koji je započimao nedjeljom iza Martinja (nešto poput korizmenog posta, ali u blažem obliku). Zbog toga se pred sam post pripremala izdašnija hrana kao u vrijeme poklada što se krivo uzima kao predkršćanski običaj jer se za poklade u našim krajevima koristi riječ ‘fašnik’ od njemačke riječi fasten što znači postiti. Hvala na pozornosti. Ovom prilikom posebna zahvala prof. dr. Antoniji Zaradija Kiš iz Instituta za etnologiju i folkloristiku što sam njezinim posredstvom došao do originalnih tekstova predavanja na Međunarodnom skupu pod naslovom ‘Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: sveti Martin simbol dijeljenja.’ Zagreb/ Dugo Selo 4. – 5. listopada 2013. Nakon prvog međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Toursu (Francuska) 1997. godine u povodu 1600. obljetnice smrti sv. Martina, jača interes za znanstvenim pripitivanjem kulta i tradicije sv. Martina biskupa koji su rasprostranjeni diljem Europe. Na tom pravcu organiziran je 2004. godine znanstveni skup ponovo u Toursu, ali ovoga puta u povodu utemeljenja Europskog kulturnog centra sv. Martin iz Toursa sa zadatkom revalorizacije, očuvanja i promidžbe martinske europske tradicije. Slijedi zatim znanstveni skup u Szombathelyju 2005. godine te u Slovenskoj Bistrici 2007. godine. Ove 2013. godine u povodu ulaska Hrvatske u Europsku Uniju i prvim predsjedanjem Kulturnog Centra sv. Martin – Hrvatska tek ustanovljenom institucijom Europske mreže Kulturnih centara sv. Martin, Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba i Kulturni centar sveti Martin – Hrvatska organizirali su u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem peti međunarodni znanstveno-stručni skup posvećen martinskoj europskoj tradiciji pod nazivom „Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: sveti Martin, simbol dijeljenja“. Institut za etnologiju i folkloristiku, u fokusu aktualnih istraživačkih tema, poseban naglasak pridaje istraživanju nematerijalne kulture u kojemu proučavanje tradicije sv. Martina u Hrvatskoj u europskom kontekstu zauzima važno mjesto. U tom smislu suradnja s kulturno-znanstvenom udrugom Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska postaje primarna u realizaciji zajedničkih zamisli posebice kad je riječ o uspostavljanju suradnje s lokalnim martinskim zajednicama. U to povezivanje željeli bi uvrstiti i našu prelijepu kapelu sv. Martina u Bojačnom kao jednu od postaja itenirera označenu stopalom sv. Martina do 1700. obljetnice njegovog rođenja koja će se slaviti 2016.g. Promidžbom nematerijalne martinske baštine promovira se Kulturni itinerer Vijeća Europe – sredstvo zbližavanja Europljana u 21. stoljeću.   10 N 32. KROZ GODINU, papa Lav 11 P Sv. Martin biskup, Tin 12 U Jozafat 13 S Stanislav Kostka, Stanko 14 Č Sv. Nikola Tavelić 15 P Albert Veliki 16 S Margareta Škotska 17 N 33 KROZ GODINU, Igor 1. čitanje: 2 Mak 7, 1-2, 9-14 Psalam 17 1. 3-6, 8b i 15 2. čitanje: 2 Sol 2, 16-3, 5 Evanđelje: Lk 20, 27-38 Zadivljuje nas hrabrost prvih kršćanskih mučenika, posebno kada se radi o mladim osobama pred kojima je bio život i blistava karijera, a oni su sve to prezreli i radije pošli u strašnu smrt nego li se odrekli svoje vjere. Sjetimo se samo svete Katarine Antiohijske, sv. Sebastijana, sv. Stjepana prvog kršćanskog mučenika. Svete Doroteje i tolikih tisuća mladih Kristovih mučenika… No, ne treba zaboraviti niti na herojske mučenike Starog Zavjeta, poput sedmero braće Makabejaca o kojima je riječ u današnjem prvom čitanju. Radnja se odvija u II. st. prije Krista u vrijeme tuđinskog kralja Antioha Epifana IV. Taj je tiranin naumio svoju golemu državu homogenizirati nametanjem jedinstvene religije čije je uvođenje kod Židova izazvalo silno ogorčenje. Kralj je, naime, zabranio stare običaje, oskvrnuo je Hram stavljajući u njega Zeusov kip. Palio je svete spise, dokinuo je blagdane…. Sve je to provodio pod parolom modernizacije društva. Zar nismo i mi u dvadesetom stoljeću bili svjedoci naslija koje je u ime napretka provođeno nad vjerom i vjernicima? Odlučnost mladih mučenika, sedmorice braće Makabejaca, koji su samosvjesno radije išli u smrt nego li prekršili vjeru svojih otaca, u nama budi osjećaj poštovanja i divljenja. Kao da su se natjecali u hrabrosti, a iznad svega udivljenja je bila vrijedna njihova majka koja nije plakala nego ih je puna vjere i pouzdanja u Gospodina hrabrila da ustraju i da se ne pokolebaju. U njihovom mučeništvu snažno je naglašena vjera u uskrsnuće i vječni život. Relativizam, popustljivost, prilagodljivost…. sve su to znaci slabe ili nikakve vjere. Ako netko ide radije u smrt nego da prekrši predaju i običaje otaca; u našem slučaju to je bilo odbijanje jedenja svinjetine, taj sigurno duboko vjeruje u vječni život. Tako je hrabri starac Eleazar ispljunuo svinjetinu koju su mu nasilno ugurali u usta i bez straha prihvatio smrt, poput braće Makabejaca jer ga nakon smrti čeka vječni život. Vjeru u život nakon tjelesne smrti u raznim oblicima i pojmovnim formulacijama nalazimo u nama svim dostupnim povjesnim razdobljima čovječanstva. Gotovo u svim grobovima, mogilama i posmrtnim žarama pronađeni su i znakovi vjere u zagrobni život. Dakako da sama ta vjera u prekogrobni život nije uvijek bila garancija da se čovjek koji je u to vjerovao ponašao u skladu s nekim visokim etičkim normama, jer je sama vjera znala biti do te mjere iskrivljena da se obožavalo i zla božanstva ili se imalo primitivan pojam o Bogu ili božanstvu koje se dalo raznim žrtvama pridobiti, gotovo bismo rekli potkupiti, kako bi se na ovom kao i na drugom svijetu imalo njihovu naklonost. Za razliku od poganskog shvaćanja vjere pripadnici objavljene religije kojoj su pripadali Izraelci imala je visoko razvijen moralni kodeks i zakone čije obrdžavanje je ujedno bio i uvjet vječne sreće i vječnog života. Pa ipak i i kod njih je bilo onih koji su, doduše, vjerovali u Boga, ali ne i u vječni život. Sa smrću sve završava. Takav slučaj imamo u današnjem evanđelju. Saduceji, koji su nijekali vječni život izlaze pred Isusa s primjerom koji je na granici samog ruganja: Sedmorica su ju imala za ženu, kome će nakon uskrsnuća pripasti? Premda nisu vjerovali u uskrsnuće ipak je s njima bio moguć razgovor jer su vjerovali u Boga i u predaju pa im Isus samo navodi što o tome ima u Pismu. Sasvim je drugačija situacija s onima koji niječu ne samo uskrsnuće, nego i vjeru u Boga. Ili je ta vjera toliko slaba da je tek povod vlastitom proizvoljnom umovanju i pabirčenju po raznim vjerskim sustavima kako bi se usvojilo ono što je privlačno i što ne traži neku posebnu žrtvu i odricanje. Takav će ''vjernik'' bez imalo promišljanja u raznim anketama zaokružiti da je vjernik, pa čak i katolik premda možda vjeruje u reinkarnaciju ili se ponaša i živi kao svaki drugi ateist i materijalist. Mnogi od njih prošli su razne seminare, duhovna predavanja tzv. iscjeljitelja koji su pravovjerni svećenici katoličke Crkve, a ipak u duši su ostali pogani koji ne samo da nikada za svoju vjeru ne bi prihvatili mučeništvo nego ne bi podnijeli niti najmanju žrtvu. Oni nikada nisu voljni niti sposobni poklad vjere prihvatiti kao nedjeljivu cjelinu nego će birati što im je dopadljivo i ugodno. Crkveno učiteljstvo ili uopće ne poznaju ili ga osporavaju na svim onim područjima koja im se ne mile. Bolest suvremenog vjernika na Zapadu sastoji se u tome što za njih vrhovni zakon nije ni Bog, ni Crkva niti crkveno učiteljstvo niti svetopisamska predaja nego isključivo njihov ograničeni egocentrični um koji proizvoljno bira, pa zapravo i ne možemo govoriti o nekoj vjeri ili ozbiljnom vjerniku nego je riječ o svojevrsnom bezboštvu jer u stvari za njega Bog nije Stvoritelj nego je to on, čovjek, stvorenje koje nije u pravom smislu upoznalo svoga Stvoritelja pa se tako i ponaša. Vječni život se objavljuje u životu vjernika već na ovom svijetu. To je njegova uronjenost u Boga. Umjesto preispitivanja pouzdanje, prihvaćanje. Prihvaćanje života bez uljepšavanja. Ovaj moj život takav kakav jest je hod s Bogom prema vječnosti. Bože, ja sam nedjeljivo tvoj. Ti si Gospodar svega što si mi dao pa ti se stoga u svemu podvrgavam. Neka se tvoja misao očituje kroz moju misao i tvoj osjećaj ljubavi prema svemu stvorenom neka nađe svoje puteve i izlaze kroz moje osjećaje. Kada ti se potpuno predajem tek tada u pravom smislu jesam, jer sve moje umovanje bez tebe i sva moja tobožnja ljubav bez tvoje ljubavi nije ništa, tek prašina koja nije vrijedna spomena. Amen. Molitva vjernika Pomolimo se Bogu svemogućem Ocu, koji nam je u Kristu jasno objavio da postoji vječni život i uskrsnuće mrtvih; uputimo svoje molitve. 1. Blagoslovi Bože sve članove svoje svete Crkve svetim blagoslovom spoznaje da smo putnici prema vječnoj domovini gdije nas ti čekaš ''licem u lice''. Daj da taj susret za svakog člana tvoje Crkve bude izvor radosti vječnog života. – Molimo te. 2. Za našeg svetog oca, biskupe i svećenike; da zauzeto i apostolskim žarom vode tvoju Crkvu vjernih ususret vječnom životu. – Molimo te. 3. Obasjaj, Bože, svjetlom Kristova uskrsnuća sve ljude svijeta i objavi im istinu da su pozvani na vječni život u zajedništvu s tobom i svetima. – Molimo te. 4. Daj nam snagu vjere, da ti u svemu budemo podložni i da preko nas ostvaruješ svoje planove spasenja. – Molimo te. 5. Blagoslovi nas, sve koji smo se okupili oko žrtvenika tvoga ljubljenog Sina, da nam njegovo sveto Tijelo koje ćemo danas primiti bude zalog vječnog života. – Molimo te. 6. Našu mladost privuci k sebi da ti budu odani i vjerni poput herojske braće Makabejaca. – Molimo te. 7. Naše pokojne primi u krilo svoje Božanske milosti i svjetlosti. – Molimo te. Dobri naš Oče nebeski, po tvojoj ljubavi primili smo dar života, a po otkupiteljskoj žrtvi Isusa Krista postali smo tvoji sinovi i kćeri. Ne ostavi nas bez svoje pomoći kako bismo jednom bili dionici tvoje vječne slave. Po Kristu Gospodinu našem. |
