sensesest
petak, 03.05.2013.
Duga je noć, kratak je san, molim jednu kratku priču, sa toplim, za van!
Back in effect, vaš omiljeni heretik! Ok tvoj omiljeni heretik. Ok opet pričan sam sa sobom! A ona neuredna, samo 160 kilometara dalje od stare. 
U staroj sobi koja više nije moja, ostavih dragim i nadasve strpljivim ljudima čudo uspomena. Hrpetinu cedeova, informatičkog otpada a možda čak i pokoju korisnu stvar, poput planinarske opreme. I tako već godinu dana planiram otić rješit tu situaciju.
Baza je da sam zapravo, nekoć davno, prestao vjerovati da se išta na ovom svijetu može prominit pisanjem. I zaboravio na ovaj blog, al eto nedavno ga pročitah, zahvaljujući koleginici indijanskog imena Dva Ćuka. Pa san se sitija da volin ovaj "tik-tak-tup-tap" šta ga rade tipke.
A i lipo je pročitat za koju godinu kakve su ti sve piiip-zdarije bile na pameti. U smeću mi stoji post iz 2006-e čini mi se u kojen bjesnim na profu, izbrisan jer mi se parija ogorčen, a sad san ga pročita i lipo se nasmija. A ne sićan se točno ni na koju od one dvi glupačetinerdetine san mislija! 
Nego... snaga pisane riječi i to. Zapravo mi se činilo, a sad mi se još više čini, da ima i preveliku snagu. Da ja, iskreno, neman muda više stajat iza svojih riječi. Uvjerio sam se previše puta šta se događa iskrenim ljudima, ponešto na tuđim primjerima, a većinu, ka prava budala - na svojim. Al sad je proliće, pa me opet nije briga za ništa. 
Eto, nije smišno i duboko i retardirano ka inače, ovaj post je više ka neki moj bookmark.
nego kako je ono išlo:
---> 
i obavezno se volite, nema nan druge!
