Abelov brat
Sretno djetinjstvo u zemlji Tauriska
Sjedio sam s dečkima na cugi poslije treninga i čavrljali smo o svemu i svačemu. Ja sam pričao kako sam nedavno bio u zemlji Tauriska i vidio zaigrano tauriško crvenokoso, bljedoputo, plavooko dijete koje je 3000 godina stara baština. To me podsjetilo na moje djetinjstvo i na vrijeme kad sam staru zvao mama i kad sam najlakše zaspao u njezinom krilu dok smo čađavim, rasklimanim autobusom putovali u zemlju starog keltskog plemena. Sjetio sam se stare drvene kuće sa zemljanim podom i žutog kredenca u kojem su živjele šalice za kavu. Bili su tu Dašenka i Ben, mješanci terijera, i jednozubi mačak Marko. Iza kuće je bila lipa, a malo dalje vinograd i žuta trešnja. S lijeve i desne strane su bile njive, a iza njih šume bukve, hrasta i jele u kojima su rasle šumske jagode i borovnice i u kojima sam gradio kućice od granja. Sve je to bilo smješteno na brdima i brežuljcima između kojih bi se ujutro znala nakupiti magla pa su izgledali kao otoci u moru.
Jako sam dobro poznavao taj kraj i jako sam dobro znao kad treba tražiti jagode, kad trešnje, kad grožđe, a kad kestene pa smo tako Ben i ja uredno obilazili livade i šume kilometrima uokolo i gostili se darovima prirode. Ben je jako volio jabuke i grožđe. Bio je stvarno poseban pas i moj najbolji prijatelj. S njim sam komunicirao bolje i lakše nego s bilo kojim čovjekom. Osim njega imao sam drveni kolac koji je nekad bio koplje, a nekad konj, imao sam crveni frotirasti dres sa bjelim rubom i sedam, osam ili devet godina...to je bilo sve što sam tada imao i bilo mi je više nego dovoljno.
Poznavao sam sve ljude u selu. Najviše sam se volio družiti sa Andrijom, pripovjedačem bajki i legendi. Sječam se kako smo se navečer znali okupiti oko kamina, onda bi on zapalio svoju lulu i pričao svoje priče, a plamen mu je osvjetljavao naborano lice, guste brkove i kukast nos uronjene u dim duhana. Imalo je to selo i svojeg druida Žigu koji se bavio skupljanjem ljekovitog bilja. Bili su tu Viktor i Ivek, Vercingetorixovi daleki rođaci, moji ujaci, koji su mi uz Bena jamčili sigurnost.
Bena više nema. Ni Dašenke. Ni mačka Marka, ni Andrije, ni uje Iveka. Druid Žiga je u Lepoglavi jer je na svoj spisak ljekovitog bilja dodao kanabis. Nema ni žute trešnje u vinogradu iza kuće.
Ostala je lipa da svojim mirisom ljeti i žutim lišćem u jesen prizove sjećanje na predivno, sretno djetinjstvo...
Tada je Branimir, jedan od frendova s kojima sam bio na cugi rekao
-Ja mrzim lišće...živcira me...
i tako smo prešli na teme o ninđama i ima li baba roge ispod kreveta i kad spavaš ili samo dok si budan...