Abelov brat
Gatanje iz šalice za kavu
Kad sam se probudio ujutro zatekao sam u kuhinji staru i susjedu kako piju kavu, čikaju i ogovaraju. Nema mi ništa gore od toga da takav nerazbuđen, krmeljav i mrzovoljan naletim na goste koji mi obično postavljaju retardirana pitanja i dobivaju isto takve odgovore. Stavio sam kavu da se kuha i tako čekajući odgovarao sa da i ne na susjedina retardirana pitanja. SUSJEDA- kaj si sanjao?
JA- da..
SUSJEDA- ma ne..KAJ si sanjao?
JA- ne..
tu je odustala, a meni je termin ''unutarnji osmjeh'' u tom trenu postao savršeno jasan. Samo što je u mom slučaju to bio ''unutarnji zlobni osmjeh i slavljenje pobjede''.
Kavu sam popio u miru i tišini moje sobe.
Kad sam ponovo došao u kuhinju oprat džezvu i šalicu kaže mi SUSJEDA- daj da ti gatam iz soca.
JA- jebiga, već sam isprao soc.
SUSJEDA- pa šta ti je bilo na rubu?
JA- krilati slon sa mašnom na glavi
tu se staroj već počeo razvlačit osmjeh na licu, a i meni
SUSJEDA (smrtno ozbiljno)- auuuu, to znači samo jedno- desit će ti se sigurno nešto dobro, a možda ti se desi i nešto loše. Da...
sms
Kolega i ja smo zgibali malo ranije s posla. Bio je prilično vruć dan. Rano ljeto. Već sam dugo maštao o otkazu i zamišljao si moguće scenarije. Mrzio sam taj posao, a i ljude koji su me okruživali. Kad sam već bio blizu doma dobio sam sms poruku:
ŠEF: Otišli ste ranije! Zašto?
JA: Zato što smo došli kasnije.
Htio sam još dopisati i- pička ti materina, ali sam se predomislio bez nekog posebnog razloga.
Nisam dobio otkaz.
žasU!
Te večeri sam se vraćao autom doma iz Dubrave. Cesta je bila gotovo prazna. Rammstein je treštao iz zvučnika. Bio sam malo dekoncentriran i kasno sam skužio da se upalilo crveno na semaforu pa sam produžio jer ionako nebih uspio stati. Ubrzo nakon crvenog iza mene se upalilo plavo svijetlo. Shit...
-dobro veče!- kaže pajkan skoro pa pjevajući i dotakne si kažiprstom šilt
-dobar večer...- kažem ja blejeći poput najnevinijeg janjeta
-vozačku, prometnu i osobnu molim...
-evo izvolte..
dvadeset sekundi tišine dok gleda dokumente
-gospodine x, znate li zašto smo vas zaustavili?
-pa, ovaj...znam prošao sam kroz crveno...
-a zašto ste prošli kroz crveno?
u tom momentu mi je kroz glavu prošlo sto tisuća spasonosnih odgovora kao npr.- vidite, ovaj baka mi je bolesna pa... (baku nemam ni jednu živu, a ni dedu) ili - znate, cura mi je trudna... (nemam ni curu) ili kajaznam, bilo kaj... samo ne ono kaj sam ja prosrao...
- I? Zašto ste prošli kroz crveno?
-pa, muzika mi je bila malo preglasna pa nisam vidio...
u tom momentu se zrakom prolomi ''ohoho'' koji je bio mješavina čuđenja i smjeha
- Mile!- dovikne pajkan svom kolegi - dođider vamo i donesi frulu. Imamo jednog za puvanje!- kaže pobjedonosno i zauzme poziciju terijera koji je najnušio krv
-jes' pio alko'ol, a?
-ja ne pijem alkohol... (u 90% slučajeva upali, vjerujte)
-ondak si se drogiro!!! - zareži terijer
- ne pijem, ne pušim, ne drogiram se. (što je istina :)
dotad je već Mile došao s dregerom, a taj prelazak s jedne strane ulice na drugu mu je bio popriličan napor i to mu se vidjelo na rumenom, uspuhanom licu. Nositi takvu trbušinu bi svakome bilo naporno.
- sad ćemo mi lijepo provjer't jesil pio i dal si se drogiro
naravno, napuhao sam nulu i pajkan me zbog toga mrzio, al još uvijek sam bio kriv zbog prolaska kroz crveno i pajkan se veselio što će mi uručiti čestitku od par stotina (ili tisuća?) kuna, pun kurac kaznenih bodova i kajjaznam kolko mjeseci bez vozačke. Nije mi to uopće trebalo...
I dok su oni u autu pisali kaznu ja sam krajičkom oka primjetio kako se neko vozilo velikom brzinom kreće prema nama iz smjera Maksimira. Mislim si - vidiš, ovaj manijak će projurit ovuda i dok ga oni skuže i odreagiraju već će biti daleko i nikome ništa, a i previše su zaokupljeni pisanjem kazne meni. I dok mi je ta misao prošla glavom, to vozilo je već bilo dovoljno blizu da se
može razaznati da je to smetlarski kamion. I u njemu lik sa razrogačenim očima i luđačkim cerekom na licu. I ide ravno u pajkane!!! I BUM! U sekundi je pola pajkanske škode nestalo, sva stakla su se rasprsnula, pojavio se plamen i zapaljeni komadi su letjeli pedesetak metara naokolo. Komadići stakla, lima i plastike su padali i po meni. U jednom trenu jedan veći komad je pao ispred mene. Bila je to pajkanova ruka. Dimila se, a prsti su još stezali moju prometnu, vozačku i osobnu. U zraku je vladala neka čudna tišina isprekidana pucketanjem vatre i prigušenim luđačkim smjehom koji je dopirao iz kabine kamiona. Sjeo sam u auto i krenuo doma. Dan je bio dug i naporan. Vozeći se razmišljao sam o pajkanima, o prolaznosti života, o nenadanim situacijama. Mislio sam si- Ak niš drugo- bar je umro sretan, pišući kaznu i to ne bilo kakvu...za prolazak kroz crveno je velika kazna. Eto...vuk sit, koze cijele...ne baš u potpunosti, al ono...I dalje su treštali rammstein iz zvučnika.
Ova priča posvećena je pajkanima koji su mi prije par mjeseci napisali kaznu zbog prebrze vožnje. Vozio sam 71km/h tamo gdje je dozvoljeno 60 km/h. Tolerira se 10 km/h više od dozvoljenog, znači popušio sam za 1. Bolje bih se osjećao da su mi lagali da sam jurio 100.