Abelov brat
Sretno djetinjstvo u zemlji Tauriska
Sjedio sam s dečkima na cugi poslije treninga i čavrljali smo o svemu i svačemu. Ja sam pričao kako sam nedavno bio u zemlji Tauriska i vidio zaigrano tauriško crvenokoso, bljedoputo, plavooko dijete koje je 3000 godina stara baština. To me podsjetilo na moje djetinjstvo i na vrijeme kad sam staru zvao mama i kad sam najlakše zaspao u njezinom krilu dok smo čađavim, rasklimanim autobusom putovali u zemlju starog keltskog plemena. Sjetio sam se stare drvene kuće sa zemljanim podom i žutog kredenca u kojem su živjele šalice za kavu. Bili su tu Dašenka i Ben, mješanci terijera, i jednozubi mačak Marko. Iza kuće je bila lipa, a malo dalje vinograd i žuta trešnja. S lijeve i desne strane su bile njive, a iza njih šume bukve, hrasta i jele u kojima su rasle šumske jagode i borovnice i u kojima sam gradio kućice od granja. Sve je to bilo smješteno na brdima i brežuljcima između kojih bi se ujutro znala nakupiti magla pa su izgledali kao otoci u moru.
Jako sam dobro poznavao taj kraj i jako sam dobro znao kad treba tražiti jagode, kad trešnje, kad grožđe, a kad kestene pa smo tako Ben i ja uredno obilazili livade i šume kilometrima uokolo i gostili se darovima prirode. Ben je jako volio jabuke i grožđe. Bio je stvarno poseban pas i moj najbolji prijatelj. S njim sam komunicirao bolje i lakše nego s bilo kojim čovjekom. Osim njega imao sam drveni kolac koji je nekad bio koplje, a nekad konj, imao sam crveni frotirasti dres sa bjelim rubom i sedam, osam ili devet godina...to je bilo sve što sam tada imao i bilo mi je više nego dovoljno.
Poznavao sam sve ljude u selu. Najviše sam se volio družiti sa Andrijom, pripovjedačem bajki i legendi. Sječam se kako smo se navečer znali okupiti oko kamina, onda bi on zapalio svoju lulu i pričao svoje priče, a plamen mu je osvjetljavao naborano lice, guste brkove i kukast nos uronjene u dim duhana. Imalo je to selo i svojeg druida Žigu koji se bavio skupljanjem ljekovitog bilja. Bili su tu Viktor i Ivek, Vercingetorixovi daleki rođaci, moji ujaci, koji su mi uz Bena jamčili sigurnost.
Bena više nema. Ni Dašenke. Ni mačka Marka, ni Andrije, ni uje Iveka. Druid Žiga je u Lepoglavi jer je na svoj spisak ljekovitog bilja dodao kanabis. Nema ni žute trešnje u vinogradu iza kuće.
Ostala je lipa da svojim mirisom ljeti i žutim lišćem u jesen prizove sjećanje na predivno, sretno djetinjstvo...
Tada je Branimir, jedan od frendova s kojima sam bio na cugi rekao
-Ja mrzim lišće...živcira me...
i tako smo prešli na teme o ninđama i ima li baba roge ispod kreveta i kad spavaš ili samo dok si budan...
Iznenadni obrat
Jučer zvoni mob u 11 ujutro.
JA- (tek probuđenim glasom)...gnah?
MOB- dobar dan, ovdje X Y, direktor kadrovske u firmi koja ima postrojenje, dali sam dobio gosp. Tog Itog?
JA- ...mgh...(potvrdno)
MOB- ovdje piše da ste odbili posao tehničara koji bi se školovao u Portugalu i onda ovdje radio za soma eura i gradio karijeru zato što vam ne paše odlazak u Portugal...
JA-..argh?!? (i mislim si mamicuimjebem...)
MOB-...pa sam vas htio pitati dali bi vam odgovarao neki drugi posao, npr. tehničar u radnoj manduri koji neide na izobrazbu u Portugal i radi za manje novaca?
JA-..guk...(nedefinirano)
MOB- Odlično! Jel' možete doći u ponedjeljak?
JA- ..well...
MOB- oko koliko sati bi vam odgovaralo?
JA- ..mumlj...
MOB- piši.. (viče nekom) ..10!..ok, hvala vam, vidimo se u ponedjeljak!
JA-..gn...
Još dosta nakon toga nisam bio siguran dali se taj razgovor stvarno desio.
Na interwievu
Nedavno sam bio u jednoj firmi na razgovoru za posao.
Inaće, imam puno problema na takvim razgovorima; obavezno dobijem tikove, izgubim dar govora, a ponekad izgubim dar disanja. Nekad se pred ulazom okrenem i odem doma. Sve ovisi o količini treme.
Ovaj put je sve krenulo super-
dobar dan..
dobar dan. (rukovanje)
bla bla...bla?
bla bla bla bla...
bla bla heh heh (heh heh na silu)
a onda je u prostoriju ušao Kšišćian, zamjenik direktorice.
Ustvari ime mu je bilo Kristian, al je lik iz Portugala pa mu R i S zvuće kao Š, a T podsjeća na Č.
i onda mi je rekao:
Keniućelaš šomčinabaućju?
JA- well...ovaj..jebiga...(tu sam dobio tikove)
KŠIŠĆIAN- šomčinabaučjoškul, vođiđuđu bifoš...
JA- hhhh...ghk..e..(tu sam izgubio dar govora i disanja)
KŠIŠĆIAN- đušpik ingliš?
JA- ug..
tu sam već toliko bio u tikovima da sam vjerovatno izgledao kao netko tko je upravo dobio epileptični napadaj i tretman egzorcizma istodobno.
Onda su mi rekli da pričekam vani pa da ćemo u obilazak postrojenja.
Dok sam čekao vani, direktorica je vjerovatno dala Kšišćianu pištolj. Za svaki slučaj, jel'...
U postrojenju su strojevi bili toliko bučni da je od Kšišćiana ostalo samo šć i ja bih na svako njegovo šć koje sam načuo izreagirao sa- A? ili- Koga?
Bilo mi je jasno da sam si sa slikom psihotično-šizofrenog Muje iz Zabrđa podno Majev'ce sjebo svaku priliku da odem na petomječnu izobrazbu u Portugal i da onda ovdje radim za soma eura i gradim karijeru pa sam im to i rekao. I još sam im rekao da odustajem i da im nedam broj svog mobitela (koji ionako imaju u mom životopisu).
Dok sam šuštao kroz otpalo lišće, tražeći mjesto gdje ću crknuti, razmišljao sam o tome kako Kšišćian nije lik poput onih iz portugalskih sapunica. Nije vikao, prijetio, mahao nožem...ustvari, bio je poprilično normalan...za razliku od mene.
Merkati na biciklima
Dogovorio sam se s frendom da ćemo se naći tamo gdje se inaće nalazimo kad idemo srkljat kavice u sevdahu. Osim mene bilo je tu još ljudi koji su se s nekim trebali naći. Dok sam tako čekao- zabavljao sam se promatrajući prolaznike. Vidio sam ženu koja je hodala kao da nosi vreću cementa na leđima. Nosila je ona teret. 50 kila opterećujućih misli. Vidio sam lika koji je upravo zakockao ženinu plaću. Svoju nije zakockao jer ne radi pa je ni ne dobiva. Bio je ljut. Možda će je tući kad dođe doma. Vidio sam bradatog starca koji gleda zamišljeno u daljinu. Kao da pokušava vidjeti budućnost, ali ne vidi ništa. Vidio sam zbunjenog, sa strahom u očima. Drugima je on bio smješan. Pogledao sam nas koji smo čekali. Ličili smo na merkate. Tada sam u daljini vidio frenda. I on je izgledao kao merkat.
01.11.2008. u 03:14 | 0 Komentara | Print | # | ^