Abelov brat
Na interwievu
Nedavno sam bio u jednoj firmi na razgovoru za posao.
Inaće, imam puno problema na takvim razgovorima; obavezno dobijem tikove, izgubim dar govora, a ponekad izgubim dar disanja. Nekad se pred ulazom okrenem i odem doma. Sve ovisi o količini treme.
Ovaj put je sve krenulo super-
dobar dan..
dobar dan. (rukovanje)
bla bla...bla?
bla bla bla bla...
bla bla heh heh (heh heh na silu)
a onda je u prostoriju ušao Kšišćian, zamjenik direktorice.
Ustvari ime mu je bilo Kristian, al je lik iz Portugala pa mu R i S zvuće kao Š, a T podsjeća na Č.
i onda mi je rekao:
Keniućelaš šomčinabaućju?
JA- well...ovaj..jebiga...(tu sam dobio tikove)
KŠIŠĆIAN- šomčinabaučjoškul, vođiđuđu bifoš...
JA- hhhh...ghk..e..(tu sam izgubio dar govora i disanja)
KŠIŠĆIAN- đušpik ingliš?
JA- ug..
tu sam već toliko bio u tikovima da sam vjerovatno izgledao kao netko tko je upravo dobio epileptični napadaj i tretman egzorcizma istodobno.
Onda su mi rekli da pričekam vani pa da ćemo u obilazak postrojenja.
Dok sam čekao vani, direktorica je vjerovatno dala Kšišćianu pištolj. Za svaki slučaj, jel'...
U postrojenju su strojevi bili toliko bučni da je od Kšišćiana ostalo samo šć i ja bih na svako njegovo šć koje sam načuo izreagirao sa- A? ili- Koga?
Bilo mi je jasno da sam si sa slikom psihotično-šizofrenog Muje iz Zabrđa podno Majev'ce sjebo svaku priliku da odem na petomječnu izobrazbu u Portugal i da onda ovdje radim za soma eura i gradim karijeru pa sam im to i rekao. I još sam im rekao da odustajem i da im nedam broj svog mobitela (koji ionako imaju u mom životopisu).
Dok sam šuštao kroz otpalo lišće, tražeći mjesto gdje ću crknuti, razmišljao sam o tome kako Kšišćian nije lik poput onih iz portugalskih sapunica. Nije vikao, prijetio, mahao nožem...ustvari, bio je poprilično normalan...za razliku od mene.