SAGRANIJSKI LJETOPIS
05.05.2006., petak
Neobični susret
 Hodio Sveti Ante Hercegovinom. Teške mu noge uzbrdo izgrebale ljute drače, a znoj ga oblio pod habitom. Jedino kvrgavi drenov štap podupirao je svečevo tijelo u ovoj surovini i opojni miris vrijesa i pelina tješio ga.čččččččččččččččččččččččččččččččč bez kraja i stanke cvrčci su mu pjevali ljubave dozive svojim malenim draganama u propuklo podne, pa se zemlja kao šipak razprsla na sve strane kud pogled seže; i da neimaše Ante tolike vjere u Boga jedinoga, tko zna kako bi se nosio s ovom surovom i suhom zemljom golubije plavih brda. Ne bi Hercegova ponosna zemlja iza Huma bila što je kad ne bi imala opasnosti koje kušaju. Na jednom sedlu, tik ispod kržljave oskoruše Naiđe Ante na čudan prizor. Crnokruga pričepio kamen a on se uvija, sikće, psiče i jezikom palaca u ljutoj muci i strahu bliske smrti kao i svaki smrtni stvor. Stade svetac na pristojnoj udaljenosti od zmije pa ga gleda ne znavši što mu je činiti. Uvija se crnokrug a na mjestu gdje ga nagnječi kamen tanka porezotina iz koje jedva vidno curi grimiz. U očaju bliskog kraja progovori crnokrug:- Pomozi mi,Sveti Ante! Nedaj da ovako bijedno skončam. Ni ja to nisam zaslužio!- Ante ga je gledao u nevjerici skamenjen od iznenađenja i prepasti. To mene Gospodin iskušava.- pomisli Ante nemajući drugih odgovora na svoje goleme dvojbe. Sad mu znoj poteče jače, ali niz dlanove. -O, nesretni stvore! kako da ti pomognem! Zmija si ! Ugrist ćeš me! Ako se to dogodi ni meni spasa neće biti.- Crnokrug je posljednjim snagama pokušavao izvući skrhani rep, pa lagano klonu. -Molim ti se, pomozi mi! -ispusti zmija neki čudan, ljudski vapaj. Obećavam, neću te ugristi ako me oslobodiš moje nevolje!- Pomisli svetac, dobar kakav je bio cijeloga života, kako je i crnokrug božje stvorenje na zemlji. Iako ga Nečastivi svojata, ipak crnokrug guta miševe, koji jedu u trudu i muci uzgojenu ljetinu. -Valjda i on ima neku svoju ulogu na ovom svijetu!- Pomisli Sveti Ante i podiže kamen pažljivo nadvladavši strah. -Tko sam , mali ja, da ti sudim!- Reče svetac kad je oslobodio zmiju. -Idi sad.- reče dobri Ante a crnokrug kao munja iz oblaka u treptaju oka suknu kao srebrni bič i ugrize ga za zapešće. Oštar bol i trag krvi ukoči nesretnog sveca i in pokleknu zaprepašten i izdan. -Nesretna živino! Zašto me ugrize kad sam ti spasio život? Obećala si da nećeš!- Crnokrug lagano podigne svoju trokutastu glavu s roščićem na nosu i zagleda se u čovjeka netrepćućim očima od lomljenog jantara. -To je zato da znaš koliko su ti zahvalni oni kojima pomažeš!- Sjedio je Sveti Ante na kamenu pod kržljavom oskorušom razmišljajući o bitku i životu. Ne mogaše dokučiti odgovore. Jedino što mu pade na pamet bijaše da isisa otrov. Kad ga je isisao, pljune na zemlju i na tom mjestu naraste biljka koja je obilježila Hercegovinu dovijeka. Imala je ta biljka zajednička svojstva. Blagost Sveca i otrov zmije. Narastao je prvi struk duhana. ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč |
