Kolumne drugog kruga pakla

Osjećam se poput Lindsay u onom totalno djetinjastom filmu Peh do daske [Nepresušnu sreću prenijela je poljupcem na predivnog lika i automatski postala ljudska verzija slona u dućanu porculana]. Ovih dana neprestano činim pogreške, nijedan posao ne mogu uspješno prinijeti kraju, a kava umjesto u ustima završava po stolovima i odjeći. Sad već razmišljam o kupovini nove odjeće svaki put kad se stara zaprlja. Jedino što me ovih dana oraspoložilo je kolegičin manjak od 14 tisuća kuna nakon jednog dana posla (situacija uspješno riješena).
Taktičnost je nestala kao da je nikada nije bilo. Okolina me strijelja pogledima, no dok za to ne trebaju dozvolu nadležnih ureda, miran sam. Događa se to periodično, navikao sam, uvijek u vrijeme kad drugi od mene rade budalu (za promjenu). No ovoga puta taj faktor ne postoji.
Sjetio sam se osobe iz prošlosti. O, bilo je to davno… Prvi dečko zbog kojeg sam prihvatio svoju homoseksualnost i prestao na nju gledati kao na božju vrstu humora. Prvom sam javio detalje o prvom poljupcu, žalio mu se, hvalio, koristio razgovor s njim kao ispušni ventil. Sada ga žalim zbog toga.
No ujedno, ostao je jedini koji mi se nije pokušavao uvući u hlače. Prvi i posljednji, ironično. No upoznao je dečka, veza je postala ozbiljna, a titula dečka ubrzo je zamijenjena onom 'zaručnik'. Bio sam presretan zbog njega, obojici nam je krenulo, a tako je i trebalo. Uvijek sam u to vjerovao.
Kada su promijenili kontinent, bilo mi je drago zbog njih. Internet spaja ljude, ne? Spajao nas je još neko vrijeme, dok mi je prepričavao zgode iz novog života. I ja njemu.

Ne sjećam se našeg posljednjeg razgovora. Svakog se sjećam, no posljednjeg ne. Na eMeSeNu odbijam pogledati u povijest razgovora, iako je tamo možda razlog zbog kojeg je nestao s lica zemlje. Zapravo, upravo se zbog toga ne usudim. Njegove mail adrese više nisu u funkciji, na eMeSeNu njegov nadimak već dugo stoji u odjeljku offline-ovaca, a nijedna tražilica ne nalazi ga, na tom kontinentu, niti na ijednom drugom.

Prošlo je neko vrijeme, znam, no kako mi se poruke ne mogu isporučiti na tvoj broj, ovako ti želim čestitati rođendan. Znaš da je to izlika jer je prošlo nekoliko mjeseci od njega, no nikada nije kasno pronaći starog prijatelja, ne? Pronađi me, jer meni ne ide.

P.S. Apeliram da se postavi nova kategorija - Život :D

Posljednjih dana nalazim se u nekoj vrsti destruktivnog vrtloga. Jedan dan sreće zamjenjuje dan tuge, pa ispočetka. Mislio sam da će protekla dva i sljedećih deset dana biti dobar test mentalne stabilnosti, jer dvanaest uzastopnih dana konstantnog rada doista nije moja životna želja. No prva dva dana prošla su natprosječno dobro, a i sutrašnji će isto tako, čini se. A dalje, tko živ, tko mrtav.
Imam trač. Zanimljivo, o meni je. I nije trač nego činjenica o kojoj ne smijem pričati. Zato iznutra vrištim…i neobično dobro izvodim neke Bocellijeve pjesmuljke. Dakle, našao sam se na onom životnom raskrižju na kojem me jednostavno znak STOP mora odalamiti po glavi. I onda još jednom udariti dok sam na podu, onako, da se zapamti. Objašnjenje je jednostavno. Nalazim se na prekretnici na kojoj bih trebao pobiti sve što sam tvrdio do sada. I to bez ikakve love u omotnici, bez ikakvih prijetnji, spletkarenja… Ponekad su pristojne i…slatke…riječi gore od okrutnih.
Radi se o dečku. Uvijek se radi o dečku. O dečku s kojim odbijam bilo što jer sam upravo izašao iz lijepe veze koja je bila zahvalna promjena od dosadašnjih. Do sada sam birao dečke koji su bili ili emocionalni invalidi ili imali kronični nedostatak samopouzdanja koji sam morao dizati ili kronični višak ega koji sam morao spuštati... A dizanje i spuštanje rezervirano je za nešto drugo. Što je još gore, često sam prisiljen sve ono dizati i spuštati i nakon veze. Bivši kaže kako nije gej – on ne voli dečke, već dečka. Prije tog dečka sam ja bio dečko. A jedina je konstanta što obojica imamo dizalicu.
Ok, novi rekord, prelazak iz vremenske prognoze na psihičku (ne)stabilnost, pa potom na (dis)funkcionalne veze. Što sam zapravo htio reći? Da sam živ, lud, zaposlen, uskoro (valjda) i plaćen… Uglavnom, bez brige, nisam nestao.

Sebastian Wright

Večeras se sjetih Tereze. Prijatelji stari, gdje ste. Ne, to nije pitanje. Ne znam zašto to uopće slušam, valjda je to način na koji moj mozak procesira današnji dan. Nije bilo nekih ekscesa, nitko me nije prevario, nitko mi nije lagao… Bar ne što se prijatelja tiče.
Umjesto njih imam na leđima jednog luđaka s dijagnozom i jednog bez. To nikako ne umanjuje njegov doprinos kolektivnoj zbrci. Zanimljivo je to kad se pojavi osoba koja je dobila sve, pa i više. Osoba koju vidite jednom godišnje, koja ima neku dužnost prema vama, no ignorira je polovicu svog i cijeli vaš život. Osoba koja je očito sposobna nanjušiti novac i samim njuhom odrediti koje novčanice držite u novčaniku. Osoba koju ste unatoč tome branili. Osoba za koju vas drugi zamjenjuju, pa i vlastiti otac sve češće pogriješi ime.

I onda ta osoba kaže kako će se boriti za sve, da ćete biti prisiljeni s njom dijeliti i posljednji čavao.

Ta osoba zakonski ima pravo na puno manji dio nego je već dobila. I što se mene tiče ne bih se ni žalio da posegne za polovicom, ili čak većinom – nije mi do novca. No nije mi ni do glumljenja budale. To nije uspjelo ni onima koji su provaljivali i prijetili mi, niti onima koji su ucjenjivali, pa ni spletkarima koji su se neugodno iznenadili kad sam priložio ključne dokaze.

Kaine, sutra ti šaljem pola čavla.
Srdačan pozdrav,

Tvoj Abel