Kolumne drugog kruga pakla

Večeras se sjetih Tereze. Prijatelji stari, gdje ste. Ne, to nije pitanje. Ne znam zašto to uopće slušam, valjda je to način na koji moj mozak procesira današnji dan. Nije bilo nekih ekscesa, nitko me nije prevario, nitko mi nije lagao… Bar ne što se prijatelja tiče.
Umjesto njih imam na leđima jednog luđaka s dijagnozom i jednog bez. To nikako ne umanjuje njegov doprinos kolektivnoj zbrci. Zanimljivo je to kad se pojavi osoba koja je dobila sve, pa i više. Osoba koju vidite jednom godišnje, koja ima neku dužnost prema vama, no ignorira je polovicu svog i cijeli vaš život. Osoba koja je očito sposobna nanjušiti novac i samim njuhom odrediti koje novčanice držite u novčaniku. Osoba koju ste unatoč tome branili. Osoba za koju vas drugi zamjenjuju, pa i vlastiti otac sve češće pogriješi ime.

I onda ta osoba kaže kako će se boriti za sve, da ćete biti prisiljeni s njom dijeliti i posljednji čavao.

Ta osoba zakonski ima pravo na puno manji dio nego je već dobila. I što se mene tiče ne bih se ni žalio da posegne za polovicom, ili čak većinom – nije mi do novca. No nije mi ni do glumljenja budale. To nije uspjelo ni onima koji su provaljivali i prijetili mi, niti onima koji su ucjenjivali, pa ni spletkarima koji su se neugodno iznenadili kad sam priložio ključne dokaze.

Kaine, sutra ti šaljem pola čavla.
Srdačan pozdrav,

Tvoj Abel