Kolumne drugog kruga pakla

Ovih dana ne mogu izbjeći osjećaj kako se nalazim u nekoj vrsti testiranja – za koje svi znaju, osim mene. Prošli mi je tekst konačno postao jasan (da, ni meni neki tekstovi nisu jasni, nemojte se gristi) nekoliko dana kasnije.
Prije nekoliko mjeseci upoznao sam emocionalno krhku osobu koja mi je prolila svoju životnu priču, za vrijeme čijeg sam izlaganja pokušavao ne zadrijemati zbog činjenice da sam sve to već znao. Ponešto o obiteljskim, narkomanskim, psihološkim problemima, pa ponešto o životu u inozemstvu…
Prije pak nekoliko dana sreli smo se opet. A ja se nisam mogao ne zapitati kako osoba zaljubljena u samoću ne bježi iz prepunog kafića, dalje od nepoznatog društva. Dvije različite verzije istog čovjeka. A tada mi je rekao za svoj poremećaj ličnosti.
Poremećaj ličnosti. I svim problemima koji uz njega dolaze. O simptomima koje sam ja pokazao pišući prošli tekst. Zabrinuo bih se za svoje mentalno zdravlje da mi nije običaj poprimati tuđa raspoloženja. Slagalica se složila.

Trebao sam znati, govorim, a drugi me opravdavaju, više postavljajući neka pitanja nego odgovarajući na njih. Kako, zašto? To je moj običaj – primijetiti problem prije nego što nastane, riješiti ga prije nego nastane šteta.
Zašto nisam primijetio očajničke vapaje, zašto nisam reagirao? Ne želim opet biti nekome posljednja osoba s kojom je pričao prije nego je stavio uže oko vrata. Ne želim lijegati s pogledom u lijes, sa slikom koja me predugo progonila. Ne želim Smrt na mjestu ljubavnice.

Da je ovo doista neka vrsta testiranja, na kraju bi svi rekli haha, i zajedno otišli na pivu. Da je ovo, pak, neka holivudska serija, nakon mukotrpnih bih reklama riješio tuđi problem i bacio se na sljedeći. Ali ovaj problem neće nestati. Nema lijeka koji će sve izliječiti. No na svu sreću, ovi likovi ne ovise o rejtingu gledanosti, niti terminu prikazivanja.

Sebastian Wright