Kolumne drugog kruga pakla

Jedan od razloga ne-pisanja bila je velika količina posla. Dovoljno velika da si zabranim pozivanje ljudi na kave. Nedovoljno velika, pak, da ako netko od njih pozove mene, odbijem, jer sramota je odbiti. Drugi je razlog bio nedostatak inspiracije. I sada me puknule dvije (zanemarimo činjenicu da inspiracija nije brojiva imenica).
Želio sam pisati kako se volim ljubiti na snijegu, jer mogu čuti korake koji dolaze i prolaze. Kako, kad god ga vidim, kroz glavu mi prolaze stihovi Volim osmijeh tvoj, baš dobro ti stoji, još ti bolje stoje poljupci moji. Želio sam pisati koliko sam sretan ovih dana, i kako sam našao, bar iz trenutnog kuta gledanja, ono(g) što sam tražio.

A onda sam poželio pisati kako sam bijesan i raspižđen. Jer sam shvatio da moj dečko, s kojim sam sporazumno sve statuse promijenio u onaj u vezi, ne smatra da smo u vezi. Jer uživo nikada nismo to potvrdili. Značili to da online-shopping isto ne vrijedi? Onda sam potrošio hrpu love ni za što. Mislim si, posljednjih par sati smo proveli zajedno, zašto mi nije rekao to, pa da potvrdimo. Kaže kako me sljedeći put mislio pitati da potvrdimo i iznenaditi me. Iznenaditi? Ja ne volim takva iznenađenja. Ne volim nikakva iznenađenja. Za surprise birthday party dobiju se batine! Pogotovo mi se ne bi svidjelo da me osoba koju smatram svojim dečko pita: E, želiš li mi biti dečko? Pa da smo u nekom filmu, vjerojatno bih ga gađao lampama, stolovima i stolcima. Ali nismo u filmu, pa sam ga samo zamolio da me ostavi neko vrijeme da se ohladim. Što i je, a ostale gej kokodakalice odmah me obavijestile istom porukom o svom mišljenju: Pregrubo. Jedna od njih je i nastavila da ne mogu tako u vezi, a ja lijepo odgovaram: Pa ja očito nisam u jebenoj vezi!

Legao sam u krevet i poželio tišinu. Zamislite sada lijepo cijeli kvart kako ostaje u mraku, bez struje, u potpunoj tišini. Dobar znak. Mislim si – koja je on kukavica, nije se usudio ispraviti me kad god sam pričao o nama. Pa još malo krivim njega. I pizdim.
A onda izvadim osigurač, koji držim negdje u prsima već predugo. Osigurač zbog kojeg se ne zaljubljujem i ne patim nakon nesretnog završetka. Koja sam ja kukavica bio, nisam si dopustio osjećaje, da me ne bi shrvali.
Nije mi sinoć smetala ona rupa u prsima veličine topovske kugle. Niti želja da pljujem krv.
Ma baš sam bez veze, no tog statusa nema nigdje.

Sebastian Wright