Šnauceri

29.12.2007., subota

Bog nam daje rođake, ali hvala nebesima prijatelje možemo birati

Od drage prijateljice dobila sam za Božić magnet na kojem s prednje strane stoji tekst iz naslova. Razmišljajući o svojim prijateljima, a i rođacima, uočila sam da gotovo svi imaju ili su imali pse. Ta moja draga prijateljica ušetala je jučer u naš stan sa svojom predivnom kujicom Tarom. Prvi pas u našem stanu otkad nema Ree. Srce mi je brže zakucalo od sreće kad sam ugledala Tarine tople oči i ponovo čula zvuk šapica. Tara je ispitujući novi teren otkrila zdjelu s bombonima i zamislite poslužila se njima, brižljivo birajući "prave" okuse i vadeći ih samostalno iz papira.

Tara daje šapu

Tara razmišlja

Na Božić smo suprug i ja ručali kod mojih roditelja, kojima već 15,5 godina život uveseljava jedan kokerić. On već dugo ne čuje dobro, slabo i vidi, ali njuh ga nije izdao, naročito u vrijeme obiteljskog ručka.

Ari

Malo kasnije, istog dana, posjetili smo i drage nam prijatelje, koji su prošlo ljeto našli na moru napuštenu i izgladnjelu mješanku i udomili je. U toplini njihova doma uživa sa svim njihovim ostalim ljubimcima, kojih nema malo.

Stela

Drugi dan Božića posjetili smo još jednu dragu nam obitelj koja razumije našu apsolutnu posvećenost šnaucerima.

Jedino ovako je moguće slikati Gugija

Još jednom želim svima ugodne blagdane, do skorog čitanja!

- 01:05 - Komentari (14) - Isprintaj - #

18.12.2007., utorak

Kako dalje?

Ree više nema. Ovaj blog je zbog uspomene na nju. Uginula je 05.10. ove godine u svojoj trinaestoj godini. Napustila nas je tiho, upravo suprotno onom kako je ušla u naše živote, nemogavši više na noge, odbijajući hranu i vodu. Ležali smo kraj nje cijelu noć, najprije ja, pa potom veći dio noći suprug. Ne znam jesam li htjela biti oslonac njoj ili sam htjela zapamtiti njezin miris, pogled, toplinu kojom je zračila.

Od tog dana suprug i ja smo prošli različite faze - očaj, tuga, depresija,... Najprije sam ja bila protiv novog psa, onda sam s vremenom razmišljala da bi mi novo biće oduzelo vrijeme koje provodim razmišljajući o njoj. I suprug je prolazio te faze, ali svatko u svom vremenu. Kada naše potrebe i želje nađu jedna drugu u istom trenutku znat ćemo kako dalje.

U jednoj svojoj fazi suprug je napravio malu prezentaciju o Reinom vlaku života, a prezentacija je upotpunjena i (meni nepoznatog autora)

Pjesmom jednog šnaucera

Ako ti jave, umro sam, a bio sam ti drag,
onda će u tebi odjednom nešto posivjeti.

Na trepavici magla,
na usni pepeljast trag.

Jesi li ponekad pomislio što znači živjeti?

Ako ti jave, umro sam, evo šta će biti.
Tisuću šarenih riba lepršat će mi kroz oko.

I zemlja će me skriti, i korov će me skriti.
A ja ću za to vrijeme letjeti visoko, visoko...

Zar misliš da moja šapa, rep ili glava
može biti sutra korijen breze ili trava?

Ako ti jave, umro sam, ne vjeruj, ja to ne znam.

Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo,
da za mnom ostane nešto kao lepršav trag.

I zato ne budi tužan, toliko mi je stalo da ostanem
u tebi budalast i čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.

Uspkos danima sivim, kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni, upamti,
to ja, još uvijek šašav, letim i živim.

Od tada često gledamo u nebo.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 22:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

12.12.2007., srijeda

Kojeg psa odabrati?

Već sam napisala koji je bio naš motiv za šnaucerom. Ali moram podijeliti s vama jednu našu anegdotu. Prije nego smo kupili Reu, naš prijatelj je imao bebu dobermana i zamolio je da ga pričuvamo na tjedan dana. I tako je došao beba Cezar u naš dom, koji je bio tako mali da je stao u kutiju od cipela. Kada smo krenuli po Reu (maminim i tatinim autom) ponijeli smo uz dekicu i kutiju od cipela. Kada je žena otvorila vrata prenerazila sam se, jer ona je dva puta veća od te kutije. Izlazeći iz zgrade, s njom u dekici, moj muž je instiktivno sakrio već pripremljenu kutiju, da se žena ne predomisli i odluči ne prodati nam to divno stvorenje.

Moj savjet je da se, za razliku od mene, dobro raspitate šta vas čeka. Kao što se vidi na gornjoj slici, trebali bi znati kakvog psa doista želite. Veličina psa je itekako važna. Kako zbog prostora u kojem živite, tako i zbog potreba velikog ili manjeg psa. Osim veličine važna je i pasmina, spol, nasljedne bolesti, lakoća/težina dresiranja, njega dlake, potreba za vježbom, količina hrane koju pas pojede.

Mi smo to sve posve smetnuli s uma. Zaljubili smo se u velikog crnog šnaucera i to je bilo to. A naša beba je vrlo brzo izrasla u 68 cm (do grebena) visokog psa. Jela je do iznemoglosti - Hills, a Hills košta (danas) oko 500,00 kn vreća od 15 kg. Osim toga, trebala je puno vježbanja i trčanja, barem tri puta dnevno, dok je bila mlađa i češće. Spavala je s nama u krevetu, srećom imali smo veeeeeeliki krevet.

Nije se linjala, ali (to isto nismo odmah znali) zato što ju je trebalo barem 4x godišnje šišati. Opet panika, tko šiša šnaucere??? Dobri ljudi su nam preporučili super tetu frizerku, ali kod super tete se moralo naručiti i 6 tjedana unaprijed. Pa otkud znam u koje doba sam slobodna za mjesec i pol???

O lajanju ne treba ni pričati, lajala je neprekidno. Zovemo veterinara, on kaže pa smirite se, to je šnaucer, oni laju.

Tako smo vrlo brzo spoznali što znači živjeti sa zaigranim velikim crnim šnaucerom.

- 22:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.12.2007., nedjelja

Dana 10.06.1995. rodila se u Zagrebu jedna prelijepa velika crna šnaucerica i u kolovozu iste godine stigla u naš dom. Danima smo vodili rasprave o njenom imenu i konačno ju nazvali Rea. Naši susjedi su imali velikog crnog šnaucera, koji je izgledao veličanstveno i upravo to je bio razlog zašto smo se odlučili baš za šnaucera. Uputili su nas na činjenicu da su šnauceri dominantni psi, pa smo izabrali ženku, nadajući se "manjem" egu.

Prvo smo ju doveli kod mojih roditelja gdje je već tri godine stolovao koker španijel. Uletila je u stan, ravno u kuhinju, gurnula njušku u njegovu zdjelicu i pojela mu ručak ispred nosa, popila vode i optrčala stan nekoliko puta. Toliko o manjem egu. Tog dana smo znali da je mogućnost prihvaćanja između njih dvoje zauvijek otpala. Putem do našeg doma Rea se privila uz mog muža, valjda umorna od velikih promjena u njenom malom životu i to je bilo to - izabrala je vođu čopora.

Ljudi su skloni novopridošlom kućnom ljubimcu odrediti mjesto za jelo, spavanje i druge aktivnosti. Ni mi nismo iznevjerili takvu ljudsku sklonost. No ona nam je jasno dala do znanja da to nije i njen izbor. I počela je borba. Vjerujem da je prvo naučila riječ NE, možda je mislila da je to njezino ime. Naravno da nas je uhvatila panika. Shvatili smo da je imati ljubimca puno više od hranjenja i šetnje. Prvo sam ja uzela godišnji, pa moj muž i tada su se već vidjeli pomaci na bolje. Razgovarali smo sa svima koji nešto znaju o odgoju pasa ili smo mi mislili da znaju i pročitali tone knjiga.

Toliko za sada. Evo nekoliko njenih najranijih slika i pozdrav.

Rea sa svojom mamom