Kako dalje?
|
Ree više nema. Ovaj blog je zbog uspomene na nju. Uginula je 05.10. ove godine u svojoj trinaestoj godini. Napustila nas je tiho, upravo suprotno onom kako je ušla u naše živote, nemogavši više na noge, odbijajući hranu i vodu. Ležali smo kraj nje cijelu noć, najprije ja, pa potom veći dio noći suprug. Ne znam jesam li htjela biti oslonac njoj ili sam htjela zapamtiti njezin miris, pogled, toplinu kojom je zračila. Od tog dana suprug i ja smo prošli različite faze - očaj, tuga, depresija,... Najprije sam ja bila protiv novog psa, onda sam s vremenom razmišljala da bi mi novo biće oduzelo vrijeme koje provodim razmišljajući o njoj. I suprug je prolazio te faze, ali svatko u svom vremenu. Kada naše potrebe i želje nađu jedna drugu u istom trenutku znat ćemo kako dalje. U jednoj svojoj fazi suprug je napravio malu prezentaciju o Reinom vlaku života, a prezentacija je upotpunjena i (meni nepoznatog autora) Pjesmom jednog šnaucera Ako ti jave, umro sam, a bio sam ti drag, onda će u tebi odjednom nešto posivjeti. Na trepavici magla, na usni pepeljast trag. Jesi li ponekad pomislio što znači živjeti? Ako ti jave, umro sam, evo šta će biti. Tisuću šarenih riba lepršat će mi kroz oko. I zemlja će me skriti, i korov će me skriti. A ja ću za to vrijeme letjeti visoko, visoko... Zar misliš da moja šapa, rep ili glava može biti sutra korijen breze ili trava? Ako ti jave, umro sam, ne vjeruj, ja to ne znam. Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo, da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. I zato ne budi tužan, toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i čudno drag. Noću kad gledaš u nebo i ti namigni meni. Neka to bude tajna. Uspkos danima sivim, kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti, to ja, još uvijek šašav, letim i živim. Od tada često gledamo u nebo.  |
