savršena prepreka

Ovo je jedan proljetni (li možda bolje reći proljevasti) post.
Dakle, potpuno neprimjeren za ovo godišnje doba ali primjeren trenutnoj temperaturi i vremenskim prilikama.

Ja sam pčelica Maja.
Jako sam znatiželjna, buntovna, drugačija od drugih i nadasve plava...
Moj prijatelj Pavo je teški naivac ali mi je ipak drag.
Flip je tu uvijek kad mi zatreba.

Jučer sam imala jednu nezgodu. Letim ja tako, prav zaprav zujim, i blejim okolo, a sve u nadi da ću ugledat nekaj zanimljivo, još neviđeno...Taman mi se učinilo da sam vidjela nekog, ovaj, nekaj, kad mi se na putu preprečio ogromni bumbar.
Dobar dan, reče
Pa dobar dan, rekoh
Gdje ste se uputili draga Majo?
Nigdje posebno, zujim okolo.
Hm, a da li ste primjetili da je ovo jednosmjerna ulica i da vi zujite u krivom smjeru?
A? Ma striček bumbar vi se sigurno šalite!? Pa još jučer to nije bila jednosmjerna ulica!?
Pametno, kako to samo bumbar zna odgovara mi:
Juče je bilo juče, a danas je danas!
Taman kad sam već počela izvlačiti svoj „mali“ žalčić, odnekud se stvorio Pavo.
Ej Majo, pa di si ti?
A evo me, zujala sam u krivom smjeru pa me zaustavio striček bumbar.
U nedostatku pametnije ideje, Pavo prilazi stričeku bumbaru, pa kaže:
Ma nemojte se ljutiti na moju prijateljicu Maju, pa kaj ne vidite da je ona plavuša?!?
E sad više nisam bila sigurna kome bi uputila svoj žalčić, bumbaru ili glupom Pavi?!?
Srećom, kao da je znao da sam u nekoj nevolji, stiže, uvijek pun pametnih ideja, Flip.
Ništa on ne pita, sve zna pa kaže:
Gospon, striček bumbar, zašto nam zadržavate našu Maju? Pa što, malo je pogriješila zujeći u krivom smjeru ali srećom nije u tom času bilo nikakvih drugih zujaća...Siguran sam da joj je to prvi i zadnji put da je prozujala u krivom smjeru.
Iako se meni činilo da striček bumbar neće odustati od svoje nakane da me kazni, Flipove riječi su ga razoružale. Samo je odmahnuo lijevim krilom i odletio u nepoznatom smjeru.
Pouka Majine priče:
Kad već zujite u krivom smjeru, obavijestite o tome svoje prijatelje kao bi vam mogli držati stranu ili barem ne zjute preglasno da vas striček bumbar ne čuje...

Uz želju da ovaj vikend provedete u zanimljivom zujanju šaljem vam jedan medeni, pčelinji poljubac...

Koliko puta sam se našla u situaciji da mi treba dobar izgovor?
Nije to zato što nisam dosljedna ili što volim bježati od problema bilo kakve vrste.
Jednostavno, ponekad nisam niti svjesna da zapravo neka situacija nije „prava“ već sam ju izmislila. Ne govorim tu sad o nekakvim lovačkim pričama koje ljudi vole izmišljati da bi bili zanimljiviji, tražeći u njima izgovore za svoje postupke. Govorim o nekim svakodnevnim, životnim situacijama za koje nikako ne bi smjeli tražiti bilo kakve izgovore i opravdanja. Npr. jedan od najgorih izgovora kojima neki ljudi opravdavaju svoj postupak je onaj da za nešto nemaju vremena. To „nešto“ može biti: odgoj djece, pomoć pri pisanju zadaća, vježbanje, čitanje, druženje s prijateljima...U isto vrijeme naći će vremena za neke druge, manje važne stvari. Izmisliti će 101 izgovor zašto je tome tako iako jednostavno možda nisu kadri to napraviti ali to sami sebi ne žele priznati. Nemojte mi samo sada reći da svatko može npr. odgajati dijete? ili pomoći pri pisanju zadaće? Imam jednu poznanicu koja je bila loš đak. Sada ima kćer u prvom razredu. Jako joj je teško pomoći joj, pogotovo strani jezik koji sada djeca uče već od prvog razreda. Dakle njoj zapravo ne treba izgovor, ona jednostavno ima opravdanje.
E sad se sigurno pitate zašto ja vama danas tu pametujem?
Da li vam želim reći kako ne stignem odgajati svoju djecu? – NE
Ili možda kako odavno nisam, zbog nedostatka vremena pročitala knjigu? – NE
Moj problem je vrlo jednostavan.
Čak mislim da sam vam ga već jednom i rekla, a može se sažeti u jednoj jedinoj rečenici:

Izmislila sam ljubav kao opravdanje za želju.

Pa si vi sad mislite što je pisac zapravo htio reći....ili nemojte, kak hoćete....

Ništa od onog nečeg između nogu.
Znači, cijeli život živim u zabludi.
Duga, osim svoje ljepote, nema nikakve čarobne moći.
Hm...
Možda onda nije niti istina da djecu donose rode?
Ili da crna mačka donosi nesreću?
Ili da pas koji laje ne ujeda?
Ajd, dobro, priznaje da sam se u ovo za rode već tri puta uvjerila ali nekako se uvijek sjetim baš toga kad vidim rodu.
Ja vam baš i nisam za to nekakvo apstraktno razmišljanje.
Kaj me zanima to pitam i isto tak i odgovaram. Bez uvijanja, previjanja, prenemaganja...
I onda se događaju škakljive situacije poput jedne ovaj vikend.....
Dragi se obrijal i stavlja si novi after ševe losion koji sam mu nedavno kupila pa kaže:
Jebate, zakaj ovaj losion tak peče?
Odgovaram, mrtva ozbiljna:
A čuj dragi, to je losion za prave muškarce!

Cijeli vikend me poprijeko gledal, a ja ne znam zakaj?!?!?!?

Jutros sam prošla ispod duge na Ljubljanskoj aveniji.
I sad se bojim da ću se sutra probuditi dlakava s nečim između nogu.
Hm...
Kako bi rekli moji kolege na poslu:
Tako mlada, a tako plava.

Moja kćer je oduvijek bila jako samostalna što se škole i učenja tiče. No, to se u zadnje vrijeme promijenilo. Kao što znate krenula je u srednju školu. Vrijedna je ko mala pčelica. Uči, uči i samo uči. To me zapravo i natjeralo da ju pitam treba li pomoć? Prvo je odbila ali ovaj vikend me zamolila ako bi joj mogla pomoći. Naime, naviku pravilnog učenja stekla je odavno, no kako si organizirati samo učenje kad se radi o više predmeta, to joj je bio problem. Već tri vikenda za redom, ona ostaje kod kuće učiti za slijedeći tjedan dok mi odlazimo na izlete. Možda će mi neki od vas reći da nisam u pravu (što mene neće baš previše zabrinuti ) ali ja mislim da dijete treba imati i nekakvo vrijeme za odmor. Nisam niti ja samo učila, učila i učila! Uopće ne tražim od nje da bude super odlikašica. Ponudila sam joj pomoć oko same organizacije i raspodjele vremena potrebnog za učenje. U subotu je išla s nama na izlet, ali zato smo nas dvije cijelu nedjelju zajedno učile. Meni je to bilo pravo zadovoljstvo! Zajedno smo čitale Ilijadu, ponavljale gramatiku iz Engleskog, rješavale zadatke iz matematike (dobili su 60 zadataka za zadaću!), učile geografiju....
I tako, osim što sam joj pomogla, bilo je i lijepo prisjetiti se školskih dana. Mogu vam reći da bi se iz ovih stopa rado vratila u školske klupe jer stvarno je istinita rečenica:
Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba....

Od malih nogu baka me učila da dobro razmislim o onome što želim reći prije nego to stvarno izgovorim. Moram priznati da mi je dugo trebalo da tu „vještinu“ usvojim, prihvatim i počnem koristiti. No, unatoč usvojenoj vještini obuzdavanja vlastitog jezika ponekad (u zadnje vrijeme često) mi se događa da izgovorim riječi kojima u tom času nije bilo niti vrijeme niti mjesto da budu izgovorene što nužno ne znači da nisu bile točne. I što onda? Onda me to muči, izjeda, nagriza, zapravo tjera da se ispričam. Ali, zašto se ispričati za istinite riječi? Kažu da istina boli. Pa mislim, jako mi je žao zbog toga. I mene istina boli pa mi se nitko nikada nije zbog toga ispričao! Čak štoviše, koliko god bile bolne, radije čujem istinite nego prijetvorne riječi. Moji bližnji kažu da sam ja otrovna na riječima. Dakle, zato što govorim istinu ja sam zmija otrovnica?!? Uvijek sam bila (i još uvijek sam) „crna ovca“ u obitelji. Za razliku od mene moja sestra je „milo dijete“. Sve proguta i onda je zbog toga u komi pa ju ja branim. Već naslućujete, opet ja ispadam otrovna. Ono što me u konačnici muči je žalosna činjenica da u životu bolje prolaze prijetvorni nego iskreni ljudi. Uvažavam da treba imati neke kočnice i ne blebetati bezveze ali nikako ne prihvaćam to da na sve treba nijemo kimati glavom. Treba se znati obraniti pa makar riječima ako već nemam drugih sredstava (pištolj mi stoji doma u ladici pa mi nije uvijek pri ruci).
I zato ja radije ostajem zmija otrovnica.
U to ime, idem malo nabrusiti jezik na nekome od svojih kolega...čisto onak, iz sporta.
A vama, dragi moji, želim što manje izgovorenih teških riječi, barem ovaj vikend.

...i tako već petnaest godina.
Zaboravim na nju ali me uvijek nekako nađe.
Taman kad pomislim da sam se iskupila za sve svoje grijehe evo nje opet.
Javlja mi se u različitim oblicima.
Nekad u pjesmi, nekad u liku neke osobe, nekad u maglovitom danu koji me podsjeti na prošlost...
Ovaj put sam ju sama izazvala. Mislila sam da sam već postala imuna na nju. Krivo. Na ljubav se nikada ne postaje imun. Nikako mi to nije trebalo baš sada kada imam toliko stvari za riješiti. Uvijek me povuče natrag. Postajem ranjiva, plačljiva, zatvorim se u sebe. Inače, kada mi je teško pomaže mi razgovor sa dragom osobom. U ovom slučaju ne želim razgovarati. Želim vrijeme vratiti unatrag i napraviti samo jednu jedinu stvar drugačije. Nadala sam se da ću se s godinama opametiti i shvatiti da je to nemoguće. No, što sam starija to sam izgleda gluplja i sve češće posežem za prošlosti.
A gdje je ona sada?
Tko zna?
Mogu li je vratiti?
Mogu li je barem nadomjestiti nečim ili nekim drugim?
Zašto ne bi mogla?
Pa mudri ljudi kažu da ništa nije nemoguće....

U životu sve važem, osim ljubavi.
U ljubavi nikad nisam bila proračunata jer da jesam sad bi bila jako bogato udana ...(di mi je pamet bila?!?). Spremna sam na kompromis uvijek, osim kad su mi djeca u pitanju. Već duže vrijeme nalazim se pred jednom teškom odlukom. Nije mi to prva u životu ali kao i one prije nje u ovom ćasu je najbitnija i najteža. Mislim, nije teško donijeti samu odluku ali ju je jako teško sprovesti ako to moraš napraviti sam. Još je gore kad se izvjesno vrijeme zavaravaš i misliš da će ti netko pomoći.
E pa neće!
Ne mislim sad od sebe u vašim očima raditi patnicu i žrtvu ali još kao dijete morala sam potpuno sama donositi neke važne odluke, što je djetetu u mojoj dobi u to vrijeme bilo potpuno ne primjereno. Već tada sam sama sebi obećala da ako ću ikada imati djecu, nikada ih neću dovesti u istu situaciju. No, nikad ne reci nikad...Iako sam mislila da sam i tada jako dobro izvagala izgleda da nisam.
I što sad?
Važem svaki dan. Pišem pluseve i minuse. Zapravo, odavno znam što ali ne znam kako da to sama ostvarim. Uvijek taj prokleti „ali“...

Možda bi mi bilo lakše da sam bik pa da se jednostavno zaletim?
Ili možda lav koji se ne boji ničeg?
A tek škorpija? Svi bi me se bojali.

Ovako, ja samo stalno nekaj važem i gubim dragocjeno vrijeme koje nemilosrdno prolazi.

Strašno volim uniforme.
Volim vidjeti muškarce u uniformama.
Najljepše su mi one pilotske.
A i mornarske nisu za bacit.
Fora su mi čak i radne uniforme.
Npr. onakve kakve nose automehaničari...(pozdrav Dadi)
I sama bi voljela nosit uniformu.
I onda recimo predajem u nekoj vojnoj školi.
Savršeno...

Ne obazirite se baš previše..
To ja samo sanjam...

Kao prvo, morate mi obećati da se ne budete smijali.
Dogovoreno?
O.K.
Vaša savršena Koki kao i svi ljudi ima i svojih bisernih trenutaka.
Znam, znam, sad budete rekli da ja zapravo imam više takvih nego normalnih trenutaka...Priznajem, to je istina. Uvijek sam spremna na šalu (osim kad nisam). Imam ja i svojih crnih dana, ali njih pobjeđujem smijehom. Volim se smijati. Volim zbijati šale kao prvo na vlastiti ali i na tuđi račun.
Ovo što ću vam sada ispričati zapravo je crni humor, vjerujte mi na riječ.
Tih, nekih ratnih godina, u našu su zemlju stizale svakakve donacije.
Moja teta je radila u Petrovoj bolnici u rodilištu.
Između inih donacija dobili su i veliku pošiljku TAMPONA.
TAMPONI su totalno nepotrebni u rodilištu (to znaju sve mame).
Tako su TAMPONI podjeljeni medicinskim sestrama.
Moja teta ih nije koristila pa ih je dala meni.
Ja sam tada imala 21 godinu i nikada ih prije nisam „probala“.
Prvo su mi par mjeseci stajali u ormaru, a onda sam jedno jutro ostala bez uložaka i o`š ne`š morala sam upotrijebiti TAMPON. Otvorim ja kutiju, koja je bila otprilike pedalj visoka i pedalj široka. U njoj su, svaki u svojoj maloj vrećici, bili zapakirani TAMPONI, točnije njih 10 i uputstva na kineskom jeziku. Pih! Ko da je to neka mudrost?!? Ak mogu moje kolegice na poslu, mogu i ja...
I tak, jelte, izvadim ja TAMPON iz vrećice, stavim ga „na mjesto“ i krenem na posel.
Tada sam živjela u Dubravi, a radila na Trgu bana Jelačića. Za one koji slučajno ne znaju to i nije baš blizu. Prvo sam išla na bus, a onda na tramvaj.
Hodajući prema busu nekaj me „tam dolje“ počelo žuljati.
Mislila sam da će mi biti bolje kad sjednem, a kad tamo još gore.
Da skratim priču, jedva sam došla do posla.
Suznih očiju ulazim u ured i odmah se požalim kolegicama, govoreći im da mi nije jasno kak one mogu koristit TAMPONE?!?
Njima je to mam bilo čudno pa su me pitale kakve ja to imam tampone?
Izvadim ja jedan iz torbe i pokažem im.
One u čudu gledaju i pitaju me da li smiju otvorit vrećicu od samog TAMPONA jer im se učinio pretvrd.
Otvorivši vrećicu prasnule su u smijeh jer ima je sve odmah bilo jasno (samo meni nije!)
Naime, TAMPON je osim u vrećici bio „upakiran“ u plastičnom, tvrdom ulošku koji funkcionira na principu medicinske šprice. Dakle, vi povučete taj uložak van i onda ga natrag stisnete „unutra, a TAMPON sam iskoči tako da ga ne dodirujete prstima....(koga zanima može vidjeti ovdje img134.imageshack.us/img134/8950/tampdeniob5.jpg)
E, taj dio mi je promaknuo.....

Da li ja to čujem neki smijeh s druge strane???

Sram vas bilo!
Obećali ste mi da se ne budete smijali!!!!!