savršena prepreka

Budući da sam jučer bila nepravedno napadnuta od strane jednog malog slatkog Brđe, ovim putem koristim svoje neopozivo pravo da se obranim.

Naime, kao cijepljena purgerica (i tata i deda i pradeda….su rođeni u Zabregu) moram istupiti i obratiti se svekolikom čitateljstvu bloga.

Spomenuti mali Brđo, iako je mislio da nebum možda to shvatila kao atak na mene osobno (ili možda je!) opisao me kao vrlo nervoznu vozačicu koja svima i svakome bez razloga trubi!

Zamislite vi to?!?
Pri tome je još stavio naglasak na to da mi, PURGERI, najradije trubimo onima koji imaju «neke druge» tablice?!?

Nikad, ali stvarno NIKAD, nisam iz tog razloga bilo kome potrubila!

Ja dakle, trubim iz opravdanih razloga!

Navesti ću ih samo nekoliko jer mi ne bi bilo dosta pet strana da ih sve ispišem.

Najradije odnosno s najvećim guštom trubim u slijedećim situacijama:

- kad vozač ispred mene ima upaljen lijevi žmigavac iako je obavezan smjer skretanja u desno – ja trubim
- kad mama s djecom, na neoznačenom pješačkom prelazu, pretrčava cestu s dvoje djece u rukama i još dvoje koji joj se grčevito drže za suknju ja stajem ali ja i trubim
- kad auto ispred mene dimi tak da ne vidim prst ispred nosa i ujedno se gušim u smradu ( a imam astmu) – ja trubim
- kad se frajer u bijesnom BMW-eju prošverca ispred svih nas koji ko idioti stojimo u koloni – ja trubim
- kad kreten telefonira i vozi 20 na sat i pri tome stvara kolonu – ja trubim
- kad baba vozi Volvo-ja, a ne vidi se van iz auta iako sigurno sjedi na nekom jastučiću da bi bila viša – ja isto trubim (čisto onak iz zavisti jer meni bi taj Volvo bolje pristajao!)
- kad svinja kopa nos i toliko se zadubil da jednostavno nije primijetio da se upalilo zeleno svjetlo – ja trubim
- kad biciklista misli da je brži od mene i preleti preko zebre, a ja moram kočiti – ja trubim
- kad kamikaze iz City – expressa jure između dvije trake suprotnih smjerova – ja trubim
- kad moj dragi vozi i ne primjećuje razne «propuste» drugih vozača (jer je «ladan ko špricer») ja se naginjem preko njega jer je truba na lijevom strani volana i trubim ( naravno da on to «obožava»!)
- kad vidim Yugo koji vozi ispred mene, a «gore» mu rikverc svjetla – ja trubim
- kad se radnik Čistoće utrkuje samnom ja mu obavezno mahnem i naravno potrubim ( i oni uvijek mahnu meni!)

I tako bi vam sad mogla nabrajati do preksutra!

Stoga, molim vas lijepo, recite vi meni:
Da li sam ja, teta Koketa zvana «blogerska sponzoruša», bila nepravedno napadnuta od strane najdražeg mi malog Brđe?!?

Razlog što sam tako rijetko tu nije nedostatak inspiracije već jednostavno nedostatak vremena. Osjećam zbog toga krivnju i to ne samo prema vama nego prema samoj sebi, Toliko mi je tema u glavi, a tako malo vremena za pretopiti ih u riječi. No, uvijek postoji nešto ili netko što me naprosto natjera da se izborim za taj svoj trenutak, sjednem za komp i «pročavrljam» malo s vama. Volim se razgovarati. Pri tome volim imati kvalitetnog sugovornika s druge strane. Ovih dana mi toga nije manjkalo. Doduše, imam svaki dan u uredu jednog prekrasnog sugovornika ali uza sav posao s njim rijetko dugo razgovaram. No, unatoč tome i ti kratki razgovori me ispunjavaju. Prošli tjedan mi je obilježio jedan sasvim kratak razgovor sa gotovo nepoznatim čovjekom. Bila sam ushićena. Zatim, ovaj tjedan me «počastio» svojim društvom još jedan čovjek kojeg sam tek nedavno upoznala. E taj susret i razgovor je bio za pamćenje. I na kraju, današnji razgovor sa jednom «dalekom» prijateljicom.
Sad će te se pitati o čemu možeš razgovarati sa nepoznatim ljudima? O svemu! Naravno da pri tome morate osjetiti «ono nešto» što će vam pomoći da sasvim otvoreno razgovarate s tim ljudima. To su ljudi koji vas gledaju u oči dok govore. Ne klimaju odsutno glavom i ne «zuje» okolo. Smisleno komentiraju ono što govorite. Uključuju se u razgovor iznoseći vam neka svoja iskustva. Vrijeme u razgovoru s njima vam jednostavno proleti.

Još ćete se sigurno pitati zašto razgovarati sa strancima ako možeš razgovarati sa svojim prijateljima, obitelji…Nije to isto. Prijatelji i obitelj (barem ja imam takva iskustva) će vam više «ići niz dlaku» i nijemo vam odobravati sve što govorite. Tako im je jednostavnije nego zamjeriti vam se.

Baš zato, ovim putem se još jednom zahvaljujem onima koji su mi ispunili ove dane razgovarajući samnom, a i vama što ste strpljivi i čitate ovaj moj monolog.

Jedan od osjećaja koje ne volim je kad sam prokleto u pravu. Još gore je kaj sam to slutila od samog početka ali je nada da će sve ipak završiti dobro, prevagnula. Jednostavnim rječnikom rečeno ovaj put sam ja ta koja je „popušila“ (oprostite na izrazu). Preveć sam se oslonila na instinkte, a manje na pamet u iskustvo. No kak se veli „čovjek (iliti u mom slučaju žena i još k tome plavuša) se uči dok je živ“! Tako sam i iz ovog poglavlja svog života nešto naučila. To nešto mi je pomoglo da napokon shvatim (bolje reč „prihvatim“) da ak nekaj ne napravim sama ili barem započnem sama nebu nitko umjesto mene napravil. Najgore je kaj niti sama nisam baš neka osoba od inicijative. I ja bi rado da me netko „gura“. Onda se nekak lakše pokrenem. No, budući da se, kad jednom postaneš roditelj, sudbina tvoje dječice nalazi samo u tvojim rukama, ne smiješ čekati da te netko ili nekaj na to mora podsjećati. Nemojte sada misliti da sam zapostavila vlastitu djecu!! Ne, ne, nego sam odlučila promijeniti i popraviti neke stvari koje niti sada nisu loše ali bi mogle biti puno bolje. Nekako mi je do sada bila najdraža ona „ nigdar ni bilo da ni nekak bilo…“, a sad se ujutro, kad se probudim, mam si zapjevam onu: „U boj u boj…!“