Razlog što sam tako rijetko tu nije nedostatak inspiracije već jednostavno nedostatak vremena. Osjećam zbog toga krivnju i to ne samo prema vama nego prema samoj sebi, Toliko mi je tema u glavi, a tako malo vremena za pretopiti ih u riječi. No, uvijek postoji nešto ili netko što me naprosto natjera da se izborim za taj svoj trenutak, sjednem za komp i «pročavrljam» malo s vama. Volim se razgovarati. Pri tome volim imati kvalitetnog sugovornika s druge strane. Ovih dana mi toga nije manjkalo. Doduše, imam svaki dan u uredu jednog prekrasnog sugovornika ali uza sav posao s njim rijetko dugo razgovaram. No, unatoč tome i ti kratki razgovori me ispunjavaju. Prošli tjedan mi je obilježio jedan sasvim kratak razgovor sa gotovo nepoznatim čovjekom. Bila sam ushićena. Zatim, ovaj tjedan me «počastio» svojim društvom još jedan čovjek kojeg sam tek nedavno upoznala. E taj susret i razgovor je bio za pamćenje. I na kraju, današnji razgovor sa jednom «dalekom» prijateljicom.
Sad će te se pitati o čemu možeš razgovarati sa nepoznatim ljudima? O svemu! Naravno da pri tome morate osjetiti «ono nešto» što će vam pomoći da sasvim otvoreno razgovarate s tim ljudima. To su ljudi koji vas gledaju u oči dok govore. Ne klimaju odsutno glavom i ne «zuje» okolo. Smisleno komentiraju ono što govorite. Uključuju se u razgovor iznoseći vam neka svoja iskustva. Vrijeme u razgovoru s njima vam jednostavno proleti.
Još ćete se sigurno pitati zašto razgovarati sa strancima ako možeš razgovarati sa svojim prijateljima, obitelji…Nije to isto. Prijatelji i obitelj (barem ja imam takva iskustva) će vam više «ići niz dlaku» i nijemo vam odobravati sve što govorite. Tako im je jednostavnije nego zamjeriti vam se.
Baš zato, ovim putem se još jednom zahvaljujem onima koji su mi ispunili ove dane razgovarajući samnom, a i vama što ste strpljivi i čitate ovaj moj monolog.
Post je objavljen 27.01.2006. u 08:53 sati.