satirijaza

Smeđe oči, egzotika i čudo lud narod

Iznenadio sam se sinoć družeći se sa dvije prijateljice, od kojih je jedna Poljakinja koja živi na relaciji Engleska - Poljska - Hrvatska. Ona radi u Engleskoj, živi u Poljskoj, a u Hrvatsku dođe na koji bolji tulum i uživat u životu. U svakom slučaju, oduševljena je Hrvatima, posebno Dalmatincima. Izgleda da smo Poljacima jako egzotični, ne biste vjerovali, zato što smo visoki, tamnokosi i često imamo smeđe oči. Nije da to ne znam od prije, ha ha, al lijepo je znat da sam prosječan samo u Splitu. Okolo po europi sam egzotičan... Diže ego, ha ha.

Zbog čega mi na nerve idu ovi moji seljačine ksenofobični s juga. Mislim, seru po turistima bez dlake na jeziku, te im zauzmu kafiće, te ne puše pa ih nemoš žicat, te misle da su bogovi jer rade i imaju, te su bahati jer nam ne znaju jezik i tako dalje. Pitajte bilo koga, dobro - hrpu ljudi, bi li imali što protiv da nemamo turista, svi će reći da bi to bilo prava stvar.

Nije da želim konkurenciju u tome, ali zašto ovi naši papani ne razmiju da je Hrvatu turist najbolji prijatelj? Koliko sam večera pojeo, koliko intoksicirajućih supstanci potrošio, koliko spolnih snošaja doživio zbog turizma? Što se dogodilo sa galebarenjem? Koliko nas je još ostalo? Je li to šteta?

Ljudi, prijatelji, Dalmatinci, egzotični smo, izazovni, na pravom mjestu u pravo vrijeme, jebozovni i jebežljivi (da čujem tko nije?), a možemo vraški rano u životu steći zavidnu količinu iskustva. Ljudi moji, djevojčice i dječaci, dame i gospodo, turist će doći na lijepu obalu jednom, al treba znati kako ga vratiti iduće godine. A nije teško. I ništa ne košta. I prekrasno je. Što se čeka? :D