satirijaza

Jedna stara pričica o srednjoškolskom kafanskom životu

Not Alone

Nikotinski dim prodire u pluća...

Kome trebaju cigarete, neka samo sjedne na posljednji prazan stolac u našem kafiću. Pet ljudi, šest ljudi, sedamnaest ljudi... Djevojke živčane zbog kofeina, kašnjenja menstruacije i grižnje savjesti ogovaraju mladiće unesene u pikado, kladioničke tikete i sunčane naočale...

Alkohol u bocama iza šanka... Tako blizu, a tako daleko... Bog je tu negdje, uglavnom u psovkama. Ponekad mi baci ohrabrujući pogled preko ramena mog odraza u ogledalu. Odraz je danas čudan, pomalo neobrijan, poprilično neispavan, zavaljen u svoju stolicu...

Fundamentalisti su tu, separatisti u novom kafiću preko puta. Kažu da je veći i da ima ženskog konobara. Za pet minuta ovdje neće biti nikoga... Možda ja ostanem... Za sve ove ljude ionako nisam više od odraza u ogledalu. Neznam što bih promjenio da odem.

Čekaj, ako je dosadno, ako nitko ne želi čuti ništa novo, zašto se ne zabavimo malo? Zašto ne bih uzeo ovu kriglu i pogodio ono dosadno stvorenje tamo? Udarim, recimo, onu beskrajno ispraznu kozu koja se skanjiva nad nekom sličnom životinjom... Naočale bi joj se razbile, istina, pa bi joj vjerojatno staklo otišlo u oči, ali kakva je šteta? I ovako ne želi vidjeti dalje od svog nosa...

Bože, kakve mi pizdarije padaju na pamet? Crne misli – nije dobro! Think happy thoughts, think happy thoughts, think happy thoughts...

U ogledalu se čovjek sa stola do mog ustaje i promatra čašu koju drži u ruci... Strahovito je vruće i zagušljivo. Trenutak se sunce presijava na staklu, a tada čaša juri prema tjemenu mog odraza. Eksplozija boli i crnilo pred očima... Rušim na pod, a ljudi vrište dok staklo pada oko mene...

Nikotinski dim prodire u pluća...