sarajevski
26.11.2004., petak
Sarajevski razbojnik
Želite da znate kako sam danas postao kriminalac, i to okorjeli? :)Hehehe... http://sarajevski.blogger.ba |
23.11.2004., utorak
Proradio...
Proradio blog.hr...napokon, nakon toliko vremena...opšta piskarancija je natupija, narod je gladan čitanja i žedan objavljivanja postova. Gledajući osvježene blogove, čini mi se da se novi post objavljuje svake 3 sekunde. Teme su se nagomilale, mašta je radila...nije se objavljivalo već par dana...MA KO NIJE OBJAVJIVAO VEĆ PAR DANA???? Možada vi nista ali ja Bo'me jesam...Taraaaaaa, radosne vijesti majko ti nosim: POKRENUT JE PRVI BOSANSKI BLOG...taraaaaaa...taraaaaa...taraaaaaa...u Sarajevu...taraaaa...taraaaaa (ovo su inače fanfare)...taraaaaDakle, taj za mene domaćinski blog je još uvijek u fazi testiranja i na adresi www.blogger.ba a moj blog je (kojeg li čuda) http://sarajevski.blogger.ba Šta nam sve ovo hoće kazati? Hoće nam kazati da ja ubuduće pišem i tam' i vam' , da više ne znam kud glavom udaram, i da je pritisak veliki... :) Iskreno se nadam da će blog.hr i blogger.ba postati uvezani (bar linkovima blogera) i da će raditi k'o jedan...jedna duša a dva bloga... Što bi kod nas rekli: Bujrum da pogledate! |
17.11.2004., srijeda
Prijateljstvo?!
Uvijek kad razmišljam o tome sjetim se odgovora bivše djevojke na pitanje da li vjeruje u muško-žensko prijateljstvo. Reče mi: "Ja uopšte ne vjerujem u prijateljstvo..." Znam da sam tada pomislio da je taj njen odgovor krajnje smiješan i bedast; kako može ne vjeruje u prijateljstvo kad se druži sa toliko ljudi, kako meni pokušava uvaliti tu priču kad imam toliko prijatelja? Kako vrijeme prolazi čini mi se da počinjem da shvatam o čemu je govorila....govorila je o PRAVOM prijateljstvu. Sve se češće nalazim u situaciji da razmišljam jesu li ljudi oko mene zaista moji prijatelji ili bi ipak trebali ostati u kategoriji poznanika. Ili moj sistem procjene i eliminacije nije ispravan, ili su ljudi zaista jako licemjerni i dvolični. Stvarno mi bude teško kada na licu nekoga, za koga sam mislio da smo se zaista zbližili, primjetim zavist jer sam dobio povišicu na poslu, jer sam položio ispit koji on još nije ili jer se desilo bilo sta što me je učinilo sretnim... Par puta mi se to desilo i svaki put sam ostao zatečen. Nisam znao šta da kažem, nisam davao doznanja da sam išta primjetio, osjećao sam se kao da sam kriv zbog nečega...a znam da bih u obratnoj sitacuiji dijelio njihovu sreću. Kad se sve zbroji i oduzme, siguran sam da imam dvojicu iskrenih prijatelja, onih zbog kojih bi ruku u vatru stavio, a znam da bi i oni zbog mene...sve ostalo su samo poznanici, ljudi sa kojima pijem kafu, izlazim ponekad da razmjenim koju "pametnu"...i to je to! O muško-ženskim prijateljstvima i ne govorim, u to stvarno ne vjerujem...ali zaista. Nekada sam bio idealista i mislio da je moguće da su muškarac i žena skupa jer oboje žele samo da se druže...i imao sam dvije "prijateljice", sve dok u jednoj fucked-up fazi života nisam odlučio da testiram to prijateljstvo i dokažem nevjernim tomama da nisu u pravu i da je M-Ž prijateljstvo zaista moguće. I šta se desilo? Šta se fucking desilo? Dokazao sam im...da su upravu, i to da su jebeno upravu. Jedno iskustvo više... Lično mislim da je jedan od značajnijih trenutaka u odrastanju svake osvobe, svakog djeteta, onaj kada shvati da svijet i ljudi na njemu nisu onakvi kakvim ih zamišlja, da nisu svi iskreni i pošteni i da ne žele svi baš uvijek dobro ostalima. Tek tada se počinje razumjevati svijet i odnosi koji vladaju... Neko je nekada rekao: "Bog je dao ljudima riječi da bi mogli sakriti vlastite misli..." |
13.11.2004., subota
O životu i smrti :p
Upravo sam, dok sam se kupao, spucao glavom u bojler...da to je jedan od onih dana kada lupam glavom u bojer. Moram priznati da boli, iako mi nije prvi put. Čak bih mogao reći da je to postao jedan moj mali ritual prilikom kupanja, ako ne opalim glavom u bojler kao da se nisam ni okupao. Nakon takvih ekscesa obično mislim da sam dobio potres mozga i da ću uskoro umrijeti, ali su se svi moji strahovi do sada pokazali neopravdanim. Sreća pa sam poprilično tvrdoglav, a za udubljenja na bojleru ćemo se vec nekako snaći, bino je da radi. E sad, što se tiče ovog mog "umiranja", sjetih se kad smo k'o djeca ( 8-9 godina ) igrali fudbala iza zgrade. To su obično bile napete utakmice, neizvjesne do samog kraja i pune grubih prekršaja i klizećih startova. Nakon jednog takvog "grubog" starta, naš prijatelj M je ostao da leži na zemlji...gledali smo ga sa strahom..."Ne mogu da se pomaknem...mislim da umirem"... Mi smo se svi okupili oko njega i baš nam je bilo krivo što umire, jer je znao najbolje u raji da igra lopte. Pitali smo ga, tihim glasmom, punim suosjećanja, da li da zovnemo nekoga..."Ne morate...pustite me da umrem" I pustismo ga da umre. Polako smo se okrenuli i u obliku jedne tužne povorke udaljili se sa lica mjesta, neprestano se okrečući da jos jednom vidimo našeg prijatelja koji je sad već beživotno ležao...kako su samo to teški momenti bili. Nakon 5 minuta je sišla njegova mama, koja je sve to gledala sa prozora, i isprebijala ga jer u novoj trenerci ležao na travi, a on je poprilično živahno reagovao na batine... Svima nam je bilo drago što je naš drug ponovo živ... |
10.11.2004., srijeda
Uzbuđenju nema kraja...
Odmah na početku da pojasnim da ja živim u najvećem naselju GRADA Sarajeva, inače GLAVNOG GRADA Bosne i Hercegovine, a ne u nekoj zabiti koja je prije 10 dana dobila asfalt, a o struji još sanja. Ovaj događaj samo demonstrira kako prikupljanje jeftinih političkih poena može navesti pojedince na vlasti da prave cirkus i od najnormalnijih i najobičnijih stvari. Pođem ja jućer do samoposluge da kupim neke stvarčice, izađem iz kuće, kad ono na raskrsnici ispred moje zgrede postavili velike zvučnike i ori se muzika...narod se okuplja, postavljaju se mikrofoni. Hmmm...znam da smo mi veseo narod, ali da se nešto slavi u prijepodnevnim satima, to mi je malo nobično. Pitam jednog od mnogih policajaca koji rade na obezbjeđenju šta se dešava, a on napravi samo mali polukrug kažiprstom u predjelu čela...OK znači neko ludilo :) Nastavim ja svojim putem do posluge, kupim što mi je bilo potrebno, krenem nazad kad...na mojoj raskrsnici kao da se miting održava. Jedan glavonja stoji za mikrofonom i narodu zdušno i vatreno govori o značaju projekta, koliko je vremena trabalo za njegovu realizaciju, koje su se sve prepreke morale prevazići...stalno sam gledao u nebo da se neće negdje pojeviti avion sa natpisom "Zivio nam govorniče mili". Ma kompletan ugođaj u nekom predratno - komunističkom stilu. Samo da se još ražanj okrenuo i kolo povelo... I govori ovaj tako, govori, govori i kad napokon svoju tačku privede kraju, uz svečanu muziku se pojaviše dvije djevojčice sa jastucima u rukama...a na jastucima makaze. Vrhunac manifestacije se približava...napetost...dvojica drugova u odjelima i sa kravatama prilaze, uzimaju makaze, svečano presjecaju crvenu vrpcu. Narod oduševljeno plješće, oni sa slabijim srcem skoro da doživljavaju srčane udare od sreće, žene samo što nisu počele plakati od uzbuđenja...napokon je otvoren (ne fabrika koja će zapošljavati 10 000 radnika kako ste mogli pomisliti, ne most koji će povezati dvije regije i doprinjeti privrednom razvoju, ne vodovod, ne muzej)...napokon je otvoren - SEMAFOR ! |
07.11.2004., nedjelja
Svih mi bubnjeva Darkvuda!
Danas me je jedna sitnica učinila stvarno sretnim. Rovio sam malo po svom ormaru i na samom dnu našao nešto što me je vratilo u doba od prije 12-13 godina(zar je već toliko prošlo): ROMAN! Jedan stari Zagorov roman: "Vatrena voda". Ne znam da li se to još uvijek može kupiti na kioscima, ali mogu sigurno reći da su romani jedan od simbola moje mladosti. Kao klinac sam znao sate i sate provoditi čitajući ih, znao sam bježati iz škole jer sam čitao romane pa nisam stigao naučiti lekciju koju danas nastavnica pita. Pa onda rat...jednostavno sam ih gutao, kao i svi moji prijatelji, uz improvizovane svijeće i ometani granatam. Sjećam se da sam sa prijateljam otvorio stripoteku: upis košta dva romana, a nakon toga možete svaki dan uzimati po dva romana na čitanje. To je bio biznis! Pamtim da smo za mjesec dana utrostručili broj romana sa kojima smo krenuli u "posao" Hmmm...da smo nastavili do danas mogli smo imati romansko carstvo. :)) Zagor - Te - Nej, Mister No (my favourite), Tex Viller, nezaboravni Dylan Dog, Kapetan Miki, Mali Rendžer, Blek Stena, Komadant Mark (inače vođa vukova sa ontarija :) ), Marti Misterija i naravo najbolji, najlegendarniji, roman koji bi trebao biti dio obavezne lektire u školama: Alan Ford. Da, Alan Ford i super-supertajna grupa TNT sa Brojem Jedan na čelu...to su bila vremena... Znam da će neki reći da romani i nisu baš preporučljivi i da bi bilje bilo da djeca čitaju knjige...pa i nije tako. Ko je u životu pročitao bar pet navedenih romana, zna da se njima ističu vrijednosti koje treba usađivati svakom djetetu; razlika između dobra i zla, borba za pravdu, poštenje, kazne koje sustižu zlikovce, nagrada koju dobijaju "dobri"...romani potiču na razmišljanje i pronicljivost. Koliko sam samo puta poželio imati sjekiru kao Zagor ili mišiče kao Blek Stena, a koliko sam tek puta poželio biti onako cool kao moj omiljeni junak Mister No; da spašavam žene u nevolji, vozim mali avion(jel se ono zvao Pajper???) i lutam gradovima u južnoj americi u potrazi za avanturama... Sad sam se sjetio da na računaru imam nekih stotinjak prvih epizoda Alan Forda...idem da uživam, jelenskih mi rogova! ;) |
06.11.2004., subota
Roboti i ostala čuda...
|
Slijedeći text preskočite...nije čemu OK možda ovaj post i ne bih trebao pisati, ali kako je ovo moj dio interneta(iznad Sarajeva), za ispoljavanje vlastitih frustracija, ipak ću ga napisati. Kod nas u Sarajvu je u posljednje vrijeme u modi da se otvaraju tržni centri, veliki, blještavi sa ogromnim parking prostorima. Svaki fičfirić koji je na sumnjiv način dosao do novca, otvara po jedan takav centar, vjerovatno pokušavajući "oprati" svoju imovinu. Bar se meni čini da je tako, jer kako finansijski opravdati ulaganje miliona eura u ova ogromna zdanja, ako dobar dio njih dnevno posjeti manje od 1000 ljudi? Jedan od takvih "giganata" koji se u zadnje vrijeme ubrzano širi je i ROBOT. Vauuu kako samo imaju moderne objekte, i kako samo imaju drske, bezobrazne i nesposobne radnike. U zadnjih par dana sam u njihovim objektima dosta boravio. Pokusavao sam kupiti jednu najobičniju lampu...ha, koje su to avanture bile. Od toga da me je radnica ROBOTA u Hrasnom pokušavala ubijediti da ne uzmem onu lampu koja mi se sviđa. jer je njoj mrsko da je pakuje, pa do toga da su mi na kraju u njihovom objektu u Rajlovcu dali lampu za koju se kasnije ispostavilo da je razbijena. Odem ja poslije dva dana da lampu zamjenim, nađem šeficu na tom odjelu...kakvo je to stvorenje. Izvjesna Hajra Sušić, klasični primjer iskompleksirane osobe, koja je u poznim godinama okrenuvši se iza sebe skontala da je sve što je postigla u životu to da šefuje na 20 metara kvadratnih prostora. A znate kako je kad takvoj osobi date makar i trunku vlasti...ovako je tekao naš razgovor: Ja: Dobro veče, ja sam prije 2-3 dana uzeo ovu lampu i kad sam je otpakovao vidio sam da je razbijena... Hajra: I ŠTA HOĆETE OD MENE? (Slova odražavaju njen ton) Ja: Pa mislio sam ako možete da mi zamjenite... Hajra: MA JEL? A ŠTA STE DO SADA ĆEKALI? Ja: ??? Hajra: ŠTO ODMAH NISTE DOŠLI, ŠTO MI SAD DOLAZITE? Ja: To je moja stvat, kupio sam je za poklon i zato ni... Hajra: E NEČEMO VAM JE ZAMJENITI ! I okrene se i ode...zamislite moj šok, ne mogu da vjerujem da se tako razgovara sa kupcem. Danas sam napokon popravio lampu u njihovom servisu i morao sam naravno dobro platiti, ali ono sto sam primjetio je da više ljudi dolazi da se žali i da reklamira kupljene proizvode nego što ih kupuje nove(samo stanite na parking i gledajte). Čak mi je dosta ljudi sa kojima sam pričao o ovome reklo da zaobilaze ROBOT u širokom luku upravo zbog toga što prodaju fuš i nekvalitetnu robu. Uglavnom, ja znam gdje više ne idem... Možda vas ovo sve što sam napisao i ne zanima, ali jednostavno sam morao podjeliti sa nekim. Hvala :)) |
04.11.2004., četvrtak
Prokleta je Amerika i zlato sto sja...
Prođoše izbori u ovoj Meksičkoj pokrajini A :) Kao što to i čine uvijek kada im se pruži malo prilike, stanovnici iste su se iznova podtrudili dokazati svijetu kako su jedna priglupa, totalno razdegenerisana nacija, nesposobna da vidi imalo dalje od vlastitog nosa. Prosto ne mogu da shvatim kakav mora da je mentalni sklop osobe koja je izašla na biralište i dala svoj glas jednom poluinteligentnom (ustvari polupolupoluinteligentnom) čovjeku sa upitnim smislom za zdravo rasuđivanje, čovjeku kojem niko normalan ne bi dao ni da kupi lišće u parku. Zar se svi ti glašači nisu zgrozili nad činjenicom da će najveća svjetska sila, i svo pripadajuće joj naoružanje, biti u rukama GB-a? Jutros sam čuo dobar komentar: "On sada ne mora raditi ništa da bi se dodvorio biračima za slijedeće izbore, on će samo raditi na tome da uđe u istoriju" Zar ovo nije najstrašnija rečenica koja je izgovorena u zadnje vrijeme? Kada bi me neko pitao da li bih svu tu vlast dao recimo jednom Jerry Springeru ili GB-u, morao bih se zamisliti...a to je samo po sebi užasno.Da se razumijemo, ni JK nije nešto pretjerano bolji, ali za njega bar ne znamo tačno kakav je, dok za GB znamo pouzdano da mu je koeficijent inteligencije negativan. I šta sad? Pretpostavljam da sve države koje na svojoj teritoriji imaju više od dvije – tri benzinske pumpe moraju biti na oprezu da ih A ne optuži za posjedovanme nuklearnog oružja, bombarduje, a zatim im odveze naftu, sve u cilju borbe protiv terorizma. Pretpostavljam da će svaki pojedinac koji se usudi progovoriti protiv novog svjetskog poretka biti u situaciji da bude optužen za saradnju sa teroristima I špijunažu... Iskreno se nadam da će planeta Zemlja doživjeti kraj mandata velikog GB-a. Gospodine GB molim vas da ne bombardujete Sarajevo zbog ovog posta. |
01.11.2004., ponedjeljak
An an an ananananaaaaaaaaaaan...
OK mislim da imam problem. Možda to i nije problem i većina će reći da je to nešto normalno, ali ja ne volim kad se neracionalno ponašam. Evo o čemu se radi...Sjedim u autu, za volanom sam, na semaforu je crveno, ja sam prvi...pali se zeleno, pritišćem gas...ako ne zaškripe gume - ne valja...ako ne odem prije svih - ne velja...ma ustvari nije me briga za ostale, bitno je samo što brže krenuti pa makar nema nikoga pored mene. To je problem broj jedan. Problem broj dva... Vozim...glupo ograničenje brzine u gradu je 60 km/h...ispred mene se ukaže slobodnih 50 metara...jebo ogrničenje brzine, nogu na gas pa dokle doguramo... Ili ako se radi o graskoj vožnji, zar slalom između auta nije nešto najljepše za volanom, zar to nije poenta vožnje? E pa nije, znam da nije, ali toga postanem svjestan čim izađem iz auta i drži me sve dok ponovo ne sjednem u njega. Znam i to da na gradskim relacijama ako vozim 120 a ne 60 Km/h mogu uštediti maximalno minutu - dvije vremana, ništa značajno, ali jednostavno... Ipak, nastojim biti maximalno obazriv i ne juriti kada je još neko u autu...uglavnom (Hehehe, imam prijatelja koji to tako ozbiljno shvata da u "kritičnim" situacijama zna podići nogu skroz do šoferšajbe). I sto puta sebi kažem : "Sarajevski, od danas normalno vožiš, 60 na sat i nije toliko frustrirajuće sporo, i ostali tako voze". Ali ne, čim sjednem za volan (Kada Erik pojede bananu, dešava se nevjerovatna promjena...) zaboravim na sve to. Nije da sam ja nesavjestan vozač, naprotiv...nikada ne bih sjeo pijan za volan, poštojem sve znakove (osim tog nesretnog ograničenja), palim žmigavac na vrijeme, propuštam pješake (trubim ženskicama u suknjicama :)) ), ne gazim punu liniju, nikada se ne bih trkao na gradskim ulicama... Možda da se prijavim u neko lječilište od ovisnosti? Tačno vidim sebe za pola godine... "Dobar dan, ja sam Sarajevski. Liječim se već dva mjeseca i od tada nijednom nisam prešao 80 (oduševljene ovacije sa svih strana). Planiram da nastavim liječenje i da možda brzinu vožnje spustim na 70 na sat..." |