sarajevski
13.11.2004., subota
O životu i smrti :p
Upravo sam, dok sam se kupao, spucao glavom u bojler...da to je jedan od onih dana kada lupam glavom u bojer. Moram priznati da boli, iako mi nije prvi put. Čak bih mogao reći da je to postao jedan moj mali ritual prilikom kupanja, ako ne opalim glavom u bojler kao da se nisam ni okupao. Nakon takvih ekscesa obično mislim da sam dobio potres mozga i da ću uskoro umrijeti, ali su se svi moji strahovi do sada pokazali neopravdanim. Sreća pa sam poprilično tvrdoglav, a za udubljenja na bojleru ćemo se vec nekako snaći, bino je da radi. E sad, što se tiče ovog mog "umiranja", sjetih se kad smo k'o djeca ( 8-9 godina ) igrali fudbala iza zgrade. To su obično bile napete utakmice, neizvjesne do samog kraja i pune grubih prekršaja i klizećih startova. Nakon jednog takvog "grubog" starta, naš prijatelj M je ostao da leži na zemlji...gledali smo ga sa strahom..."Ne mogu da se pomaknem...mislim da umirem"... Mi smo se svi okupili oko njega i baš nam je bilo krivo što umire, jer je znao najbolje u raji da igra lopte. Pitali smo ga, tihim glasmom, punim suosjećanja, da li da zovnemo nekoga..."Ne morate...pustite me da umrem" I pustismo ga da umre. Polako smo se okrenuli i u obliku jedne tužne povorke udaljili se sa lica mjesta, neprestano se okrečući da jos jednom vidimo našeg prijatelja koji je sad već beživotno ležao...kako su samo to teški momenti bili. Nakon 5 minuta je sišla njegova mama, koja je sve to gledala sa prozora, i isprebijala ga jer u novoj trenerci ležao na travi, a on je poprilično živahno reagovao na batine... Svima nam je bilo drago što je naš drug ponovo živ... |