Kakav bi to točno trebao biti naslov
Možda je najteži od svih gubitaka u životu,
gubitak djeteta.
Dijete se gubi i zagubi nekoliko puta u životu, u prvoj fazi negativizma,
ili
onda još u vrtiću kada se prvi puta odmetne s lokalnim, malim neotesancem,
isplazi nam jezik i odbije poslušnost,
do pubertetskih buntovnih pokušaja osamostaljivanja na sve mile i nemile načine,
koji rastu proporcionalno s aknama, snažnim znojem i prljavim čarapama,
krađama ,kamatarima, marihuanama, promjenama raspoloženja, markiranjima,
pa mi moramo odabrati hoćemo li živjeti svoj život,
da li ćemo zatvoriti oči i praviti se
da se to događa nekome drugome,
ili ćemo angažirano trgati i po ne znam koji broj traperica
u preskakanju ograda u pokušaju praćenja tog dugonogog i brzog čudovišta
koje želi živjeti svoj život po svojim pravilima i pod našim krovom,
a ne, mi ga moramo zaštititi od njega samog i njegove gluposti
pa onda iskušavamo sve one metode
od nesmiljene krutosti i grubosti, do blagog i strpljivog razumijevanja,
nespavanja, razgovora, dokazivanja,
upošljavanja čak i institucija, prijavljivanja, psihologa, psihijatara,
Susreta i Cenacolla,
dragog Boga koji će nas uslišiti i svih svetaca,
da bismo na kraju pomalo otkrili
kako ništa nismo mogli učiniti
i da je
sve uvijek sklop besmislenih i slučajno posloženih nesretnih okolnosti,
da je naša ljubav bila tek neka tiha rijeka koja ih je pratila,
tek neko tajnovito i grbavo stablo na koje su se mogli umorno svraćati
sa svih svojih vratolomija i lupinga,
uz sve krize
znati da postoji nešto čvrsto, meko, nježno, grubo, kritično, postojano, jadno, bolesno, krhko.
Dom, obitelj.....
Baš kao i jedna draga blogerica, pitam se...
Je li dovoljno, ili treba još? Nije bilo dosta? Koliko treba?
Moj suprug s kojim ne živim već sedam godina, ali smo zadržali sasvim okej i solidan odnos
upravo zbog djeteta i njegovih klinaca,
ubio se ovih dana.
Početkom listopada.
Na najodvratniji mogući način koji nitko od njegovih bližnjih ne može povezati sa njim,
s njegovim izvanrednim smislom za crni humor, flegmatičnošću, humanošću, nekonfliktnošću.
On bi se kao bivši vrlo uspješan rally vozač, nekako prije zabio punom brzinom u neki stup,
a nikako objesio psećom lajnom u prijateljevoj garaži, koliko god da je volio pse.
Policija nije javila niti svekrvi niti meni.
Nazvala me frendica i pitala me što se događa,
jer ljudi čudne stvari pišu na njegovom facebook profilu.
Bila sam na poslu i nazivala policijske postaje, hitne pomoći,
pa sam tek iz desetog pokušaja i debelo puno vremena
iza obavljenog očevida
saznala.
Skupljam se i rasipam i ne znam uopće kako sam, jer ne stignem o tome razmišljati.
Razmišljam samo kako da sinu pronađem posao u ovoj jebenoj državi,
u kojoj se umire anonimno, u kojoj je facebook brži od policije,
u kojoj ste uvijek i zasvagda prepušteni sami sebi.
Tražim dvadesetogodišnjaku posao,
kako bi donekle bar zadržao zdrav razum i okrenuo se budućnosti.
Kako se ne bi vratio nekim starim navikama rješavanja problema i frustracija.
Imam doista predivne prijatelje.
Imam divnu obitelj.
Nisam sama.
A opet, sama sam.
Svako malo supruga slučajno nazovem.
Da ga pitam što da radim.
Pa se slomim.
Kucam na mnoga vrata ovih dana.
Za bilo kakav jebeni posao.
U mojoj firmi gdje radim jednaest godina,
zabrana je zapošljavanja za srednju stručnu spremu.
Nailazim na apsurde i paradokse, kao i uvijek kada smo u očaju.
Tu su zidovi koje ne možeš preskočiti. Ogromni su i hladni.
Ne stignem se isplakati.
Glavom sam jedno pet godina unaprijed,
al tijelo...tijelo me polako izdaje.
Zato mogu samo vrištati i grliti neka stabla
u nekoj šumi.
Moliti da ne izgubim zdrav razum.
