ruža vjetrova
Trebalo bi napokon progovoriti i o tom vjetru.
O tom vjetru u onom mom prvom i omiljenom starom parku na vrhu grada,
do kojeg se dolazi dugim, dugim stubama,
pa nakon sivila, mračnih zapišanih zakutaka,
ambalaže razasute, grafita,
ona klupa, kupačica, onaj hrast,
djeluju nestvarno, carski,
pa ono lišće od tko zna koje jeseni sačuvano,
ono lišće koje se vrtilo u krug pod našim nogama,
sve kao da bi nas jako lako moglo podići sa zemlje i odnijeti,
a potpuno stopljene u jednom jedinom poljupcu,
zagrljaju očima,
dok se rukama dotičemo tek da se uvjerimo da smo tu,
da smo stvarni.
Nismo se dali tom vjetru, naravno.
Od one je vrste koja voli dodatno zamrsiti stvar.
Unijeti pomutnju. Nemir.
Mi hodali smo i smijali se mojim cipelama koje se same izuvaju,obuvaju,
ljetu koje je zasjajilo jače, grčevito se pridržavajući prašnjavih izloga,
odbijajući se od njih, odbijajući da ode tek tako, dobrovoljno,
tvoreći oko naših glava
jednu nepogrešivu rapsodiju rane jeseni koja isuviše lako nalikuje
ranom proljeću,
pa čak i bez moje nepogrešive sklonosti samoobmane i poricanja.
Dragi. Ne mogu misliti. Ne želim.
Želim si nadoknaditi svo ono vrijeme kada te nisam poznavala,
kada sam kroz čipkanu koprenu najtajnijih niti tek slutila,
pa moraš negdje biti,
svo ono vrijeme kada sam isuviše mislila,
isuviše ispisivala i premalo disala,
pa te onda sada ushićeno vodim kroz vlastiti život,
sve poput nikako plaćenog i slabo upućenog turističkog vodiča,
po intuiciji i neorganizirano, razigrano,
s vaše lijeve strane bio je netko tko me zamalo ubio,
svaki se put iznova zajedno s tobom čudeći tim vremešnim pročeljima
moje vlastite osobnosti,
kao grada kroz koji prolazim i ne primjećujući koliko se proljepšao,
koje starine čuva, na kojim se sve ruševinama odmetnuo,
gledajuć' se očima nevinog turiste.
Trebalo bi doista napokon progovoriti i o tom vjetru.
Pa stojimo ošinuti ljepotom koja se tako divno oslikava u našim očima,
od ranije kronično pothlađeni,
čitajuć ružu vjetrova, predviđajući vrijeme, nevrijeme, nevere,
dajući si nemušto preciznu prognozu,
sve da bismo se znali pripremiti ko zreli, odgovorni, odrasli...
Dok lišće pada i pada, i ruše se
cijeli drvoredi uspomena
od kojih sam sada tako slobodna,
koje sam spremna
iznevjeriti, zaboraviti, zatajiti, proglasiti, odglasati,
ja šaljem ti poljupce mekom rijekom svakog jutra,
jer zašto rijeke nego zato i postoje
i čemu uopće i inače tolika voda.
Čemu vjetar.
