Sapioseksualka

Tijek misli u tjednima bez tebe

Manično jutro nakon tebe

Legla sam u "nedoba" slomljena, osjećajuć tvoje ruke na sebi i u sebi, samodopadno se smješkajući na misao koju si mi koji sat ranije usadio: "Gospodar Tvoje utrobe" i usnula. Svega tri i pol sata kasnije, u tihi osvit dana, bila sam obnovljena. Prvi mi je poriv u svjesnosti bio stegnuti utrobu i osjetiti prostor kojeg si u zoru dana ranije fizički zauzimao - jebi ga, jedino te fizički nema, ostalo je sve isto kao i tijekom probdjevene prekratke noći. Ukoliko si sumnjao. A znam da nisi, kao ni ja.

"Misli se vide"

Sakupljam misli, tvoje i svoje, neizrečene i izrečene. Tako ih je puno. Gromko su glasne, nerazumljivi žamor, ali unutar mene je sve jasno kao kad "okrene na buru". S predumišljajem provlačim kroz najviše slojeve svijesti trenutke potpune oduzetosti u bunilu orgazama, trenutke kad bih zaboravila disati ili kad mi ti ne bi dozvolio. Tada mi se prevučeš preko lica cijeli, kao koprena i svi vide da ustvari nisam s njima. Srećom, ne znaju s kim sam ostala.

Možeš li se sjetiti trena kad si do kraja svojom ogromnom šakom prodro u mene, kad si nakon strpljive borbe s mojom odvratnom požudom konačno probio sve barijere, kad sam prestala moliti za još, kad si uzeo sve? Sjećaš li se mene? Ispričaj mi što sam mumljala u jastuk. Jesam li rekla nešto glupo? Jesam li te zvala svojim? Jesam li bila samo tvoja? Jesi li bio nedvojbeno siguran da me posjeduješ, da ti pripadam koliko ljudsko biće ne bi smjelo po svim ovozemljaskim zakonima? Kako si ono rekao za tko zna što? "To je milost za svaku ženu." - pomislila sam kako nisi ni svjestan da si ti moja milost kojom sam okupana, moja ekstaza, kako ti ne mogu dovoljno puta izreći "Hvala". Kako je moguće da postoji netko tko se njiše između sadizma i empatije? Što si ti?!

Kad sam shvatila da želiš probdjeti noć sa mnom, da mi želiš reći sve o čemu ne možemo udaljeni prozboriti, kad sam shvatila koliko toga ti se izrodilo u glavi, zanijemila sam pred tobom. Dok sam se kasnije s tobom u opijatnom bunilu nasmiješena i razigrana borila za riječ, jedina mi je želja bila pokazati ti što više. Ti se mene ne bojiš. Mogao si biti snažan, veliki i brutalan barbarin, da si se u ijednom trenu povukao u strahu, ne bi mi mogao oteti trunku moje skrivene nutrine. Zadrži sve što si uzeo, što sam dala, znam da je moje "ja" na sigurnom udomljeno u tvom, naleglo točno gdje mu je oduvijek bilo mjesto. Gadim se sama sebi dok klepam pretenciozna kozmičke i karmičke metafore i glumim low budget Paola Coelha (kojeg, btw., baš i ne štimam), ali kako da ti ne kažem kad si prodro u sve moje i ne bojim te se.

Tu étais formidable, nous étions formidables

Prozvala sam se i pretencioznom, i pretjeranom, i umišljenom, pa i naivnom, sve kako bih se pogasila, ali istinski, suštinski sam znala da bih pogriješila da sam se povukla. Ništa na ovom svijetu što osjećam toliko dobrim i vanserijskim ne bih propustila. Ti si sjajan. Mi smo sjajni. Fait accompli.



Masquerade

Pristala sam nositi maske za obitelj, prijatelje, suradnike. Kad si mi natuknuo da ih s tobom ne trebam imati, pitala sam se manipuliraš li sa mnom, jesi li to činio s drugima, ali onda me ošinulo kao grom - nebitno mi je. Osjećam te stvarno i kad sam dopustila tvojim riječima da se slegnu, osjetila sam olakšanje. Ionako svi ti ljudi, koliko god da su mi bitni i dragi, nemaju me snage vidjeti. Hvala ti što me vidiš. Hvala ti što si mi otvorio oči da se i ja bolje vidim. Zato te beskrajno ljubim. Hvala od sveg mog bića.

Kažu da se kupuje što ima cijenu, osvaja što ima vrijednost. Osjećam se osvojenom, osjećam se vrijednom.



Samo mali strah, tebi ću ga priznati: bojim se da, kao Pirandellov lik, ne bih u trenu kad ostanem sama, ostala nitko. A na najboljem sam putu. Moram se boriti s nečim što sam mislila da si ne bih nikad dozvolila: svi moji misle da dobivaju još bolju verziju mene, a tako često dobivaju samo praznu nasmijanu ljušturu, poslušnicu, uopće se ne zapitkujuć koliko u toj blagosti ima mene zaista. Koliko sam se bespovratno odvojila od njih. Prepušteni lažnoj sigurnosti umišljenog posjedovanja poklonili su mi odstupnicu, prazan koridor za častan uzmak. Slave Pirovu pobjedu. Gledam s druge strane jarka s trunkom sažaljenja. Nije me strah čak ni sebe. Da me itko vidi unutra, mogao bi pomisliti da me treba biti strah kojom brzinom slobodno padam, ali tako zdušno pozdravljam prepuštanje kontrole.

Storghé, Philěa, Eros, Ludus, Agape ili samo Manija?

Kad bi me pitali što je ljubav, rekla bih da sam ih sve oprobala i izišla iz njih sjajnija i bogatija. Kad bi me pitali što je ljubav, rekla bih: sigurnost da, u ovom lažnom svijetu, postoji osoba koja je potpuno iskrena prema tebi i s kojom si i ti potpuno iskren, i između vas postoji samo istina, pa makar i neizrečena. Utješno je znati da ljubav postoji, pa makar samo i u trenu, jer vrijeme je nebitno. Tješiti ću se tako dok god mogu.

Nikad te neću pitati za više od onoga što si mi ponudio niti ću ti dati više od onoga što si tražio. Izvjesno je da nemam što puno dati. Niti smijem. Izvjesno je da nikad neću dobiti što mislim da zaslužujem... krivo je ono "nebitno" vrijeme, ono ne čeka, a ja sam serijski poduzetnik - poduzimam, padam, rušim se ničice, gradim, brzam, jurcam, slabim, jačam, ponovno poduzimam. Ne znam stajati u vremenu. Jbg, putem se i sjebem, dobrano, ali kad pogodim, uh! Pogodila sam!



You are the rite of movement

Kao čovjek onda se sapletem u svoje misli i neodoljivu potrebu da unesem reda, kataloški posložim osjećaje i želje u obilježene pretince, pridodam im značenje i determiniram ih zbog osobne mentalne higijene... pa stanem i blago se osmjehnem sa suzom radosnicom u oku, pretražim ciljano tvoje pohranjene riječi i odlučim samo biti sretna što postojiš. Svašta si mi! Nemam potrebu nazvati te jednim imenom. Prevelik si da staneš u jednu definiciju.

Zapitam se da li je moguće da nosiš obilježje postojanosti. Da li si tako pribran i neopterećen da vjeruješ svojim iskonskim prvim osjećajima, svojoj intuiciji, da se nemaš potrebu preispitivati? Jer ni ja to ne činim. I cijelog života mi, ponekad i potpuno maliciozno i ljubomorno, okolina sugerira da se ne dam do kraja, ne odmah, da dam vremenu vremena da pokaže stvari. Ne razumiju da me nije strah živjeti osjećaje u trenu i da mi nitko ništa ne može. Što god da mi netko nažao pokuša napraviti vratit će mu se kao pogled iz ogledala i sve je samo njemu na teret. Kako samo otužne živote ti ljudi moraju živjeti ne puštajuć iz straha ikoga u sebe.



Ukročena goropadnica

- "Znaš li kako si u trenu razgorio moju želju za tobom? Svaki put kad me sputaš i otmeš mi moje nametljivo pravo da kontroliram, ne osjećam se ranjivo. Osjećam se sigurno." - nasmiješila se kad je izrekla tu jednostavnu istinu - "Ali ti to ionako znaš." Na tren zaboravim da si me ti odabrao, jer zaboga, neobično mi je da to itko čini osim mene. Uzima si prava, preuzima odovornosti. I tako sam samo u jednom trenu prestala sumnjati u ijednu tvoju gestu ili riječ i odlučila da više nikada neću posumnjati u tebe. Ti me činiš snažnijom.

- "Sjećaš se kad sam ti nakon nekog od nebrojenih orgazama izustila da sad razumijem puno značenje riječi hvala?"

Tu i tamo mi kroz nozdrve (ili samo mozak, ne znam) prostruji tvoj miris, a ponekad u svom mirisu prepoznam tračak tebe, kako god bilo, onda se naježim i navlažim. Kakav divan osjećaj!

Danima nakon čuvam neki svoj odjevni predmet natopljen našim mirisima, skrivečki s vremena na vrijeme zarijem lice i udahnem duboko, da mi prostrujiš kroz tijelo. Kad konačno isčezneš, tvoj reski muževni znoj, miris tvog sjemena, slomim se. Samo na kratko, ali kakva je to bol.

Posljednji put si mi pred zoru sa svog jezika spustio sedefastu nit sline i krvi u usta. Sve sam tvoje primila. Što god si mi odlučio dati. Užarene misli su mi pržile um. Pobrojala sam - dao si mi svoju slinu, znoj, sjeme i krv - da li znaš koliko sam tvoja?

Možda sam ipak dobila što sam htjela, što mislim da zaslužujem. Kako se samo nadam da je sve ovo jednako vrijedno za tebe, jer meni je svijet koji gradim s tobom najiskonskije i najčišće što mogu zamisliti.

Pygmalion

Rekla sam ti već, gledajuć te tople oke, ti si izašao iz moje glave, moj "Galateo". Nadljudsko i ljudsko u jednoj osobi. Nadahnjujuće je što si izgradio od sebe. Jednostavno, ti rezoniraš kroz mene blisko, toplo i moje.

- "Znaš li tko je bio Pygmalion?" - nasmiješila se - "Guglaj!" - isplazila mu je jezik.

Voljela bih da mogu Hegelovski žuditi samo žudnje za žudnjom radi i da umjesto usmjerenosti k zadovoljenju, pustim žudnji da teži samo vlastitoj reprodukciji, ali ja sam toliko prokleto pohotna kad pomislim na tebe. Tebi je tako lijepo pripadati i zato sam sigurna da si jedinstven, meni sigurno. Nadahnjuješ djelovanje, bez naučenih ograničenja i zato si neprocjenjiv. Poučavaš slobodu i u toj dobroćudnosti si velik. I znam da ti ne moram ništa reći. Tvoj ego ne treba krila, ne pita vjetra - Perpetuum mobile jednostavnog bivanja.

Želim te otkriti, istinski. Tvoje svjetlo, tvoju tminu. I želim da to sve udomiš u meni, tamo gdje je pripremljeno sigurno mjesto, za cijeloga tebe.

Otužne li spoznaje da je dio tebe nepovratno otplovio u ništavilo. Na jedan ne tako davni, 29. novembar, onaj koji se slavio kad sam bila dijete, saznala sam da sam trudna. U tom trenu moj život više nije bio samo moj, moj obraz nije bio samo moj. Sve se promijenilo i samo sam ja to spoznala. Svih uokolo nosile su svakodnevne trivijalnosti od kojih nisu vidjeli ni skicu ičeg budućeg, mene su nosile vizije, neizvjesni bojevi, nemogući izazovi. Točno na drugu godišnjicu velike odluke da napustim bivšeg muža, kao mali kozmički znak da sam ispravno izvojevala pobjedu, u novoj, prosperitetnoj, burnoj, toploj zajednici, rođeno je malo svojeglavo snažno žensko stvorenje. Odlučnost, predani rad, nadljudski iscrpljivanje, vršni nemar prema sebi - sve je to roditeljstvo.

Gradila sam se sama, uporno rekonstruirala sve oko sebe i "pretvarala u zlato" sve što sam dotakla, platila skupo svaku susretljivost i potporu najbližih, strpljivo se bjesomučno odupirala navalama pred vratima moje osobnosti i putem, u gnjevoj boli, izranjavana, posijala u vjetar najsvjetlije djeličke sebe. Nisam se uspjela sačuvati, priznajem si poražena.

Unatoč svemu tražila sam se, borila da me ne ugase, sezala panično u jučer da povučem razasute komade sebe, molila ih za oprost, molila ih da ostanu - umrli su u tmini, sami. Moja svjetlost je gasnula sa svakim njihovim samrtnom izdahom. Moja ravnodušnost je odijenula masku lažnog mira, a sa svakom suzom osmjeh postajao širi, iako nikad nisam prestala protusloviti, siktati nekima u lice svoju zlovolju, gasiti požare kerozinom.

I kad sam mislila da se moram pomiriti sa smrću one sebe koju sam uvijek najviše voljela, pojavio se netko tko me uskrsnuo. Netko tko je gubio više, imao manje, odlučio živjeti jače, žešće, punije. Vidjela sam se u ogledalu paralelnog svemira odluka koje nisam donijela, bez žaljenja, ali s bolnom nostalgijom.

Kažu da se svaki puta zaljubljujemo u sebe u drugima. Narcisoidne li, bahate, egocentrične, umišljene izjave nekog tamo vrlog filozofa ili psihologa. Jednako je narcisoidna, bahata, egocentrična i umišljena, kao on. Kao ja. A opet, on me uči mjeri, a tako je predimenzioniran, u svemu što čini. I svejedno, koliko god da se pustim, on je samo odraz svega onoga što nisam odabrala, i svaki put kad se prepustim sustigne me vlastita ruka pravde. On mi je zaslužena nagrada i kazna koju nisam mogla ni zamisliti.

Tako sveobuhvatan i velik, stabilan i pomućen, pogubna buktinja, preporoditeljska snaga, tako nesavršen, tako čovjek. Invictus

«La perfezione mi fa schifo, mi repelle. Tutte quelle donne e quegli uomini che cercano la perfezione negli stereotipi creati della societŕ mi fanno venire il vomito. Fottuti manichini di carne, senza personalitŕ o amore per se stessi. Stessi vestiti, stessa musica, stesse espressioni, stessi cibi, stesse scopate, stesse auto, stesse vite…e alla fine? Stessi suicidi neurali di massa. Perché vivere come un automa č senza ombra di dubbio un suicidio. Quando tutti si č uguali, tutti si č nessuno. La perfezione č un uccellino in gabbia che vive, mangia, caga e muore con il solo scopo d’essere ammirato. Io voglio vivere libero, spiumato, infreddolito, denutrito ma libero».
Charles Bukowski

Jutros sam sprala i posljednji tračak tvog mirisa sa sebe. U suzama. Jecajima skrivenim u šuštanju vode. Očekivano. Postupio si principjelno i ne dam nikome na tebe. Očekivano.

Trebao je ovo biti veseli nadahnuti tekst koji kreće mojim nebitnim proročanstvom o tome kako ćeš, uz prvu zajednički kavu, napasti crne pečene masline, jer sam te i u tom nebitnom, ubola točno u žicu. Očekivano, moje bezvezno nebitno proročanstvo se obistinilo... gia` in macchina mi e` sorsa la frase: “Olive nere e caffe”.

A sad? Sad se tvoja posljednja poruka spušta prema dnu ekranu kako ju potiskuju neki drugi ljudi sa svojim trivijalnostima. Svaki put kad mobitel zazveći, ja se trgnem. Ugasla i slomljena, svako malo otvaram prepisku. Tugaljivi je osmjeh zamijenio moj zvonki smijeh. E jebi ga, stari, slomilo me, ne umijem lagati. Na moju žalost, ne umijem to ni sakriti.

Točno si znao što mi treba, kako to dobiti i vjerujem, kako time i sam sebe nahraniti. Nadam se da sam ti više dala negoli što sam uzela. Kako vrijeme curi, više nisam ni sigurna da li je sve to bilo istinito. Od onog prvog susreta, kad sam bila pometena i disfunkcionalna, bilo mi je mnogošto bjelodano jasno. Kažu da se uvijek zaljubljujemo u sebe koje vidimo u drugima. Rekao si da agresivno tražiš interakciju pogledom i strah me priznati si da si se poigrao sa mnom, jer me ionako dovoljno boli, ali grozničavo se držim onoga što sam osjetila. Ponirao si u najnježnije moje “ja”, a ja sam te samo puštala, sretna što me vidiš, a nisi ustuknuo, niti se preplašio, niti me pokušao promijeniti. Ogledala sam se u tvojem pogledu - vidjela sam svoje najsjajnije, svoje najbolesnije, sve svoje dobro, sve svoje podmuklo i krivo. Nisam morala išta sakriti od tebe.

U samo 10-ak dana slike mi se već brišu, ostaju samo utisnut osjećaj pripadanja i oslobođenosti, samosvijest i samopouzdanje, zgroženost i gađenje, sve u isti mah. Trudim se grozničavo kronološki prolaziti kroz naših 40-ak sati fizičke bliskosti kako mi sjećanje ne bi iscurilo u ambis zaborava, ali sjećam se samo jednog: tvog pogleda sa jastuka, tvog zadovoljstva kad si me imao, tvog autokomplimentiranja kad sam ti se predala, tvog bunila i pomračenog lica kad si me opet, pa opet natjerao da ti svršim. Rovao si svojim pogledom po mojoj nutrini, gladno, čvrsto i odvažno. Nalazila sam sve odgovore u tvom pogledu. Ako ti išta znači, nitko drugi, do li tebe, nije tako posjedovao moje “ja”.

Nikad u svom odraslom životu nisam s takvim bjesomučnim iščekivanjem gorila tako strasno i tako dugo. Subota je bila daleka svjetlosnim godinama. Odlazak k tebi je bio nagrada nad nagradama. Radovala sam ti se djetinje i čisto. Sve je bilo kakvo sam htjela. Spremno sam se raskomotila sa samo jednom mišlju na vrhu svog podraženog uma: željela sam ti se ugušiti u debelom kurcu, fizičkom djelu tebe koji mi je pripadao u djeličku vremena, htjela sam te zadovoljiti i gledati kako ćeš se izdovoljiti koristeći me. Napravio si od mene napaljenu putenu drolju, a ja sam se osjećala kao jedina, dama, privržena, pokorna, predana, podložna - drolja rođena u povjerenju s tobom. Steže me u prsima dok ovo pišem, utroba mi počinje tinjati... oh, kako bih voljela da me samo ubodom svog pogleda ispod obrva zapališ, razgoriš, razoružaš i slomiš... ali nikad više. Jecam.

On je tražio da ti se ni ne javim više nikad, da raskrstim s tobom porukom, kao i ti sa mnom, jer više nisi zaslužio. Uzalud sam te pravdala pred njim, razumijem tvoj postupak, razumijem i njega. Gledao me 10 dana kako gorim, onakvu kakvu me nikad nije vidio. Bio si ishitren, glup. “Budalo” - u suzama sam se kiselo nasmijala sad kad sam ovo napisala sjetivši se kako si mi rekao da se živina udomaćila. I nakon te jedne poruke sam ti dala prostora u mojoj zamolbi da porazgovaraš sa mnom. Odrezao si me i sad se čudiš. Da samo znaš kakav bijes je u meni. Kad bi samo znao koliko si me slomio. Nadam se da sam ti ostavila ožiljak za pamćenje, nadam se da mikron tvoje topline nikad neće zarasti i da ćeš, kad god pređeš mislima preko tog ožiljka, osjetiti da te divljački peče, do vriska.

Zauvijek ću voljeti našu interakciju: iživljavanje tvog pomračenog uma, zagledavanje u mene, brutalno izjebavanje, uporno golicanje, smijeh koji me liječio, tvoj krasan vrckav um koji me veselio, svoju meku predanost tvojim željama, tvoje pripadanje meni... Zapamti, to što si mi se otvorio i dopustio mi da te uzmem, učinilo je da se osjetim privilegiranom. Hvala ti na tome što si kroz to pobudio crtu koju znam da imam. Hvala ti na ono “ženskom” orgazmu, pokazao si mi svoju slojevitost. Vrijediš više nego što misliš i više od onog kako se odnosiš prema sebi, ali vidjela sam u tebi sebe kao u ogledalu: kad prestaneš ugađati svojoj hedonističkoj guzici naći ćeš vrijednosti koje želiš u drugima. Iskliznuo si mi kroz prste kao tvoj sluzavi kurac nakon što si mi svršio... samo si otišao. Više te nemam prostora ni dozvole vraćati u svoj život. Želja će mi ostati neuslišena, a tako sam te htjela imati. Rekla sam ti zaigrano: “Pas kuju pozna.” Obrnuto je. Ova kuja te prepoznala izdaleka, nanjušila, prihvatila bez zadrške i bez potrebe da te sputa. Tvoja sloboda je prekrasna, a moja je zaživjela s tobom, ponovno rođena u bludu. Neopisivo sam bijesna, šamarala tih te, tukla i na kraju, ti se opet predala. Uopće se ne umišljaj. Ne znam da li ti ovo godi ili te boli, ne znam koliko si bolesna uma ili si samo onaj empat za kojeg se izdaješ, ali znaj da si me dodirnuo gdje malo tko je i jezivo je koliko me boli izgubiti te. Molim te, nemoj ništa od ovoga iskoristiti protiv mene. Već sam ti rekla, ti si kupio vječnost u mom sjećanju... dok je mene, u meni ćeš živjeti. I sve si samo ne savršen - tako si neshvaćeno, nesavršeno, griješno, bludno, glupo, strastevno - čovjek. Ne zaboravi da sam ja to vidjela... mnogi neće nikada.

Prekrašila sam sva pravila s tobom, svjesno. Želim ti da nekog ponovno imaš kao i mene, stvarno ti to želim. E ti voglio tanto bene, anzi, ti amo come tutto il “ben di Dio” che tu possa imaginare, Mi hai di nuovo mostrato me stessa. Slomio si me, razasuo, sakupljam se i uspjet ću. I bit ćeš mi samo snaga promjene, nimalo gorka, nimalo kobna, ali u svojoj srži potpuno sirova snaga iskonsko i nagonskog, dobra za mene, pogubna za okolinu.

“I posljednji put ću” - dramatično izusti ona - “podijeliti s tobom ono dnevno i obično”. Znaš, ona uporna intenzivna interakcija putem poruka me je hranila i nosila kroz dan. I sad mora stati. Ne jedem danima, hodam po nagradama okićenim restoranima, uslikam sve, ali moj hedonizam je umro u tvojim rukama. Nikad mi se to nije dogodilo.

Obećala sam si dvije stvari koje dugo želim, pokazao si mi da smijem, a u procesu ću se kazniti da se probam pred samom sobom iskupiti od svega grešnog što sam si napravila: kad dostaknem magičnih 99 (kila mislim, naravno, svog onog viška kojeg me sram, ali ti me nisi vidio do li lijepu i poželjnu)... kad ih dotaknem tetovirat ću si zmaja kojeg želim već 20 godina, unatoč tome što su svi rekli da je ta tetovaža previše “muška”. Na sredini leđa, gore. Na 90 polažem za motor, jer si to dugo želim, i smijem to napraviti, možda me za godinu ili dvije sretneš negdje na onom krasnom Scout-u koji ti se, kao i meni, sviđa. Nikad u životu nisam davala ovakve izjave, niti se obvezivala na išta. Sad znam da moram, obavezati se na lojalnost samoj sebi, umjesto da ugađam svojoj ljenosti i komociji. Ali, ti znaš sve o tome, you invented it.

Moj hedonizam je isti kao tvoj, moje ugađanje živi u nekom zrakopraznom prostoru zajedno s tvojim i divlja slobodno, tvoji ukusi su zaljubljeni u moje jer su tako isti, a naše strasti, strahovi, nelagode, stid - zagrlili su se u jedno transcendentalno tijelo. Bar ja tako to jasno vidim i baš me briga što ti misliš. I hvala ti što si mi pokazao da nisam sama. Ljubim te, kako si me tražio, u oko.

Rekao je, slomljen, a ja posramljena i ogoljena, da sam u trenu kad sam primila tvoju poruku imala suze u očima kakve on nije nikad izazvao. Vidio je kako me diraš, iznuta, duboko... da samo znaš do kud si dopro u mene. Gledao me 10 dana kako gorim, rekla sam ti već. Bio si mi hrana, zrak i snaga. Ti si pak izjavio da sam ti, u sitnom ishitrenom trenu, bila jedini razlog za povratak kući. Bili bi tako dobri skupa, ali kratko. I znali smo oboje da moramo umrijeti s praskom.
Pričala bih ti, šaptala, stenjala, svršavala, jecala, plakala, urlala od smijeha do suza, ali mi nisi dopustio. Znaš, kad sam bila sa svojim svim najmilijim, svojim suprugom, nisam po prvi puta u životu svršila za vrijeme odnosa... kakva jeza. Umjesto toga, u trenutcima samoće sam na zapešća nanijela Code da me podjseti na tebe, isto zapešće zavukla među bedra - pomiješao se onaj znani miris jebačine, zamislila tvoj okus i miris, prinijela zapešće nosnicama - i umjesto da si ugodim, slomljeno jecala.

Sad te pozdravljam, ljubim, želim, opraštam se od tebe, čeznem, gorim, plačem, nadam se čudima, prepuštam se tuđim odlukama, koje ste vas dvojica donijeli umjesto mene... i hvatam se svoje sudbine, jer je samo moja i mojim rukama.

Ti si rođen u mojoj glavi. Ti si zauvijek moj!

Tvoja