«La perfezione mi fa schifo, mi repelle. Tutte quelle donne e quegli uomini che cercano la perfezione negli stereotipi creati della societŕ mi fanno venire il vomito. Fottuti manichini di carne, senza personalitŕ o amore per se stessi. Stessi vestiti, stessa musica, stesse espressioni, stessi cibi, stesse scopate, stesse auto, stesse vite…e alla fine? Stessi suicidi neurali di massa. Perché vivere come un automa č senza ombra di dubbio un suicidio. Quando tutti si č uguali, tutti si č nessuno. La perfezione č un uccellino in gabbia che vive, mangia, caga e muore con il solo scopo d’essere ammirato. Io voglio vivere libero, spiumato, infreddolito, denutrito ma libero».
Charles Bukowski
Jutros sam sprala i posljednji tračak tvog mirisa sa sebe. U suzama. Jecajima skrivenim u šuštanju vode. Očekivano. Postupio si principjelno i ne dam nikome na tebe. Očekivano.
Trebao je ovo biti veseli nadahnuti tekst koji kreće mojim nebitnim proročanstvom o tome kako ćeš, uz prvu zajednički kavu, napasti crne pečene masline, jer sam te i u tom nebitnom, ubola točno u žicu. Očekivano, moje bezvezno nebitno proročanstvo se obistinilo... gia` in macchina mi e` sorsa la frase: “Olive nere e caffe”.
A sad? Sad se tvoja posljednja poruka spušta prema dnu ekranu kako ju potiskuju neki drugi ljudi sa svojim trivijalnostima. Svaki put kad mobitel zazveći, ja se trgnem. Ugasla i slomljena, svako malo otvaram prepisku. Tugaljivi je osmjeh zamijenio moj zvonki smijeh. E jebi ga, stari, slomilo me, ne umijem lagati. Na moju žalost, ne umijem to ni sakriti.
Točno si znao što mi treba, kako to dobiti i vjerujem, kako time i sam sebe nahraniti. Nadam se da sam ti više dala negoli što sam uzela. Kako vrijeme curi, više nisam ni sigurna da li je sve to bilo istinito. Od onog prvog susreta, kad sam bila pometena i disfunkcionalna, bilo mi je mnogošto bjelodano jasno. Kažu da se uvijek zaljubljujemo u sebe koje vidimo u drugima. Rekao si da agresivno tražiš interakciju pogledom i strah me priznati si da si se poigrao sa mnom, jer me ionako dovoljno boli, ali grozničavo se držim onoga što sam osjetila. Ponirao si u najnježnije moje “ja”, a ja sam te samo puštala, sretna što me vidiš, a nisi ustuknuo, niti se preplašio, niti me pokušao promijeniti. Ogledala sam se u tvojem pogledu - vidjela sam svoje najsjajnije, svoje najbolesnije, sve svoje dobro, sve svoje podmuklo i krivo. Nisam morala išta sakriti od tebe.
U samo 10-ak dana slike mi se već brišu, ostaju samo utisnut osjećaj pripadanja i oslobođenosti, samosvijest i samopouzdanje, zgroženost i gađenje, sve u isti mah. Trudim se grozničavo kronološki prolaziti kroz naših 40-ak sati fizičke bliskosti kako mi sjećanje ne bi iscurilo u ambis zaborava, ali sjećam se samo jednog: tvog pogleda sa jastuka, tvog zadovoljstva kad si me imao, tvog autokomplimentiranja kad sam ti se predala, tvog bunila i pomračenog lica kad si me opet, pa opet natjerao da ti svršim. Rovao si svojim pogledom po mojoj nutrini, gladno, čvrsto i odvažno. Nalazila sam sve odgovore u tvom pogledu. Ako ti išta znači, nitko drugi, do li tebe, nije tako posjedovao moje “ja”.
Nikad u svom odraslom životu nisam s takvim bjesomučnim iščekivanjem gorila tako strasno i tako dugo. Subota je bila daleka svjetlosnim godinama. Odlazak k tebi je bio nagrada nad nagradama. Radovala sam ti se djetinje i čisto. Sve je bilo kakvo sam htjela. Spremno sam se raskomotila sa samo jednom mišlju na vrhu svog podraženog uma: željela sam ti se ugušiti u debelom kurcu, fizičkom djelu tebe koji mi je pripadao u djeličku vremena, htjela sam te zadovoljiti i gledati kako ćeš se izdovoljiti koristeći me. Napravio si od mene napaljenu putenu drolju, a ja sam se osjećala kao jedina, dama, privržena, pokorna, predana, podložna - drolja rođena u povjerenju s tobom. Steže me u prsima dok ovo pišem, utroba mi počinje tinjati... oh, kako bih voljela da me samo ubodom svog pogleda ispod obrva zapališ, razgoriš, razoružaš i slomiš... ali nikad više. Jecam.
On je tražio da ti se ni ne javim više nikad, da raskrstim s tobom porukom, kao i ti sa mnom, jer više nisi zaslužio. Uzalud sam te pravdala pred njim, razumijem tvoj postupak, razumijem i njega. Gledao me 10 dana kako gorim, onakvu kakvu me nikad nije vidio. Bio si ishitren, glup. “Budalo” - u suzama sam se kiselo nasmijala sad kad sam ovo napisala sjetivši se kako si mi rekao da se živina udomaćila. I nakon te jedne poruke sam ti dala prostora u mojoj zamolbi da porazgovaraš sa mnom. Odrezao si me i sad se čudiš. Da samo znaš kakav bijes je u meni. Kad bi samo znao koliko si me slomio. Nadam se da sam ti ostavila ožiljak za pamćenje, nadam se da mikron tvoje topline nikad neće zarasti i da ćeš, kad god pređeš mislima preko tog ožiljka, osjetiti da te divljački peče, do vriska.
Zauvijek ću voljeti našu interakciju: iživljavanje tvog pomračenog uma, zagledavanje u mene, brutalno izjebavanje, uporno golicanje, smijeh koji me liječio, tvoj krasan vrckav um koji me veselio, svoju meku predanost tvojim željama, tvoje pripadanje meni... Zapamti, to što si mi se otvorio i dopustio mi da te uzmem, učinilo je da se osjetim privilegiranom. Hvala ti na tome što si kroz to pobudio crtu koju znam da imam. Hvala ti na ono “ženskom” orgazmu, pokazao si mi svoju slojevitost. Vrijediš više nego što misliš i više od onog kako se odnosiš prema sebi, ali vidjela sam u tebi sebe kao u ogledalu: kad prestaneš ugađati svojoj hedonističkoj guzici naći ćeš vrijednosti koje želiš u drugima. Iskliznuo si mi kroz prste kao tvoj sluzavi kurac nakon što si mi svršio... samo si otišao. Više te nemam prostora ni dozvole vraćati u svoj život. Želja će mi ostati neuslišena, a tako sam te htjela imati. Rekla sam ti zaigrano: “Pas kuju pozna.” Obrnuto je. Ova kuja te prepoznala izdaleka, nanjušila, prihvatila bez zadrške i bez potrebe da te sputa. Tvoja sloboda je prekrasna, a moja je zaživjela s tobom, ponovno rođena u bludu. Neopisivo sam bijesna, šamarala tih te, tukla i na kraju, ti se opet predala. Uopće se ne umišljaj. Ne znam da li ti ovo godi ili te boli, ne znam koliko si bolesna uma ili si samo onaj empat za kojeg se izdaješ, ali znaj da si me dodirnuo gdje malo tko je i jezivo je koliko me boli izgubiti te. Molim te, nemoj ništa od ovoga iskoristiti protiv mene. Već sam ti rekla, ti si kupio vječnost u mom sjećanju... dok je mene, u meni ćeš živjeti. I sve si samo ne savršen - tako si neshvaćeno, nesavršeno, griješno, bludno, glupo, strastevno - čovjek. Ne zaboravi da sam ja to vidjela... mnogi neće nikada.
Prekrašila sam sva pravila s tobom, svjesno. Želim ti da nekog ponovno imaš kao i mene, stvarno ti to želim. E ti voglio tanto bene, anzi, ti amo come tutto il “ben di Dio” che tu possa imaginare, Mi hai di nuovo mostrato me stessa. Slomio si me, razasuo, sakupljam se i uspjet ću. I bit ćeš mi samo snaga promjene, nimalo gorka, nimalo kobna, ali u svojoj srži potpuno sirova snaga iskonsko i nagonskog, dobra za mene, pogubna za okolinu.
“I posljednji put ću” - dramatično izusti ona - “podijeliti s tobom ono dnevno i obično”. Znaš, ona uporna intenzivna interakcija putem poruka me je hranila i nosila kroz dan. I sad mora stati. Ne jedem danima, hodam po nagradama okićenim restoranima, uslikam sve, ali moj hedonizam je umro u tvojim rukama. Nikad mi se to nije dogodilo.
Obećala sam si dvije stvari koje dugo želim, pokazao si mi da smijem, a u procesu ću se kazniti da se probam pred samom sobom iskupiti od svega grešnog što sam si napravila: kad dostaknem magičnih 99 (kila mislim, naravno, svog onog viška kojeg me sram, ali ti me nisi vidio do li lijepu i poželjnu)... kad ih dotaknem tetovirat ću si zmaja kojeg želim već 20 godina, unatoč tome što su svi rekli da je ta tetovaža previše “muška”. Na sredini leđa, gore. Na 90 polažem za motor, jer si to dugo želim, i smijem to napraviti, možda me za godinu ili dvije sretneš negdje na onom krasnom Scout-u koji ti se, kao i meni, sviđa. Nikad u životu nisam davala ovakve izjave, niti se obvezivala na išta. Sad znam da moram, obavezati se na lojalnost samoj sebi, umjesto da ugađam svojoj ljenosti i komociji. Ali, ti znaš sve o tome, you invented it.
Moj hedonizam je isti kao tvoj, moje ugađanje živi u nekom zrakopraznom prostoru zajedno s tvojim i divlja slobodno, tvoji ukusi su zaljubljeni u moje jer su tako isti, a naše strasti, strahovi, nelagode, stid - zagrlili su se u jedno transcendentalno tijelo. Bar ja tako to jasno vidim i baš me briga što ti misliš. I hvala ti što si mi pokazao da nisam sama. Ljubim te, kako si me tražio, u oko.
Rekao je, slomljen, a ja posramljena i ogoljena, da sam u trenu kad sam primila tvoju poruku imala suze u očima kakve on nije nikad izazvao. Vidio je kako me diraš, iznuta, duboko... da samo znaš do kud si dopro u mene. Gledao me 10 dana kako gorim, rekla sam ti već. Bio si mi hrana, zrak i snaga. Ti si pak izjavio da sam ti, u sitnom ishitrenom trenu, bila jedini razlog za povratak kući. Bili bi tako dobri skupa, ali kratko. I znali smo oboje da moramo umrijeti s praskom.
Pričala bih ti, šaptala, stenjala, svršavala, jecala, plakala, urlala od smijeha do suza, ali mi nisi dopustio. Znaš, kad sam bila sa svojim svim najmilijim, svojim suprugom, nisam po prvi puta u životu svršila za vrijeme odnosa... kakva jeza. Umjesto toga, u trenutcima samoće sam na zapešća nanijela Code da me podjseti na tebe, isto zapešće zavukla među bedra - pomiješao se onaj znani miris jebačine, zamislila tvoj okus i miris, prinijela zapešće nosnicama - i umjesto da si ugodim, slomljeno jecala.
Sad te pozdravljam, ljubim, želim, opraštam se od tebe, čeznem, gorim, plačem, nadam se čudima, prepuštam se tuđim odlukama, koje ste vas dvojica donijeli umjesto mene... i hvatam se svoje sudbine, jer je samo moja i mojim rukama.
Ti si rođen u mojoj glavi. Ti si zauvijek moj!
Tvoja
Post je objavljen 17.09.2021. u 23:41 sati.