Pregled posta

Galatea/Galateo

Tijek misli u tjednima bez tebe

Manično jutro nakon tebe

Legla sam u "nedoba" slomljena, osjećajuć tvoje ruke na sebi i u sebi, samodopadno se smješkajući na misao koju si mi koji sat ranije usadio: "Gospodar Tvoje utrobe" i usnula. Svega tri i pol sata kasnije, u tihi osvit dana, bila sam obnovljena. Prvi mi je poriv u svjesnosti bio stegnuti utrobu i osjetiti prostor kojeg si u zoru dana ranije fizički zauzimao - jebi ga, jedino te fizički nema, ostalo je sve isto kao i tijekom probdjevene prekratke noći. Ukoliko si sumnjao. A znam da nisi, kao ni ja.

"Misli se vide"

Sakupljam misli, tvoje i svoje, neizrečene i izrečene. Tako ih je puno. Gromko su glasne, nerazumljivi žamor, ali unutar mene je sve jasno kao kad "okrene na buru". S predumišljajem provlačim kroz najviše slojeve svijesti trenutke potpune oduzetosti u bunilu orgazama, trenutke kad bih zaboravila disati ili kad mi ti ne bi dozvolio. Tada mi se prevučeš preko lica cijeli, kao koprena i svi vide da ustvari nisam s njima. Srećom, ne znaju s kim sam ostala.

Možeš li se sjetiti trena kad si do kraja svojom ogromnom šakom prodro u mene, kad si nakon strpljive borbe s mojom odvratnom požudom konačno probio sve barijere, kad sam prestala moliti za još, kad si uzeo sve? Sjećaš li se mene? Ispričaj mi što sam mumljala u jastuk. Jesam li rekla nešto glupo? Jesam li te zvala svojim? Jesam li bila samo tvoja? Jesi li bio nedvojbeno siguran da me posjeduješ, da ti pripadam koliko ljudsko biće ne bi smjelo po svim ovozemljaskim zakonima? Kako si ono rekao za tko zna što? "To je milost za svaku ženu." - pomislila sam kako nisi ni svjestan da si ti moja milost kojom sam okupana, moja ekstaza, kako ti ne mogu dovoljno puta izreći "Hvala". Kako je moguće da postoji netko tko se njiše između sadizma i empatije? Što si ti?!

Kad sam shvatila da želiš probdjeti noć sa mnom, da mi želiš reći sve o čemu ne možemo udaljeni prozboriti, kad sam shvatila koliko toga ti se izrodilo u glavi, zanijemila sam pred tobom. Dok sam se kasnije s tobom u opijatnom bunilu nasmiješena i razigrana borila za riječ, jedina mi je želja bila pokazati ti što više. Ti se mene ne bojiš. Mogao si biti snažan, veliki i brutalan barbarin, da si se u ijednom trenu povukao u strahu, ne bi mi mogao oteti trunku moje skrivene nutrine. Zadrži sve što si uzeo, što sam dala, znam da je moje "ja" na sigurnom udomljeno u tvom, naleglo točno gdje mu je oduvijek bilo mjesto. Gadim se sama sebi dok klepam pretenciozna kozmičke i karmičke metafore i glumim low budget Paola Coelha (kojeg, btw., baš i ne štimam), ali kako da ti ne kažem kad si prodro u sve moje i ne bojim te se.

Tu étais formidable, nous étions formidables

Prozvala sam se i pretencioznom, i pretjeranom, i umišljenom, pa i naivnom, sve kako bih se pogasila, ali istinski, suštinski sam znala da bih pogriješila da sam se povukla. Ništa na ovom svijetu što osjećam toliko dobrim i vanserijskim ne bih propustila. Ti si sjajan. Mi smo sjajni. Fait accompli.



Masquerade

Pristala sam nositi maske za obitelj, prijatelje, suradnike. Kad si mi natuknuo da ih s tobom ne trebam imati, pitala sam se manipuliraš li sa mnom, jesi li to činio s drugima, ali onda me ošinulo kao grom - nebitno mi je. Osjećam te stvarno i kad sam dopustila tvojim riječima da se slegnu, osjetila sam olakšanje. Ionako svi ti ljudi, koliko god da su mi bitni i dragi, nemaju me snage vidjeti. Hvala ti što me vidiš. Hvala ti što si mi otvorio oči da se i ja bolje vidim. Zato te beskrajno ljubim. Hvala od sveg mog bića.

Kažu da se kupuje što ima cijenu, osvaja što ima vrijednost. Osjećam se osvojenom, osjećam se vrijednom.



Samo mali strah, tebi ću ga priznati: bojim se da, kao Pirandellov lik, ne bih u trenu kad ostanem sama, ostala nitko. A na najboljem sam putu. Moram se boriti s nečim što sam mislila da si ne bih nikad dozvolila: svi moji misle da dobivaju još bolju verziju mene, a tako često dobivaju samo praznu nasmijanu ljušturu, poslušnicu, uopće se ne zapitkujuć koliko u toj blagosti ima mene zaista. Koliko sam se bespovratno odvojila od njih. Prepušteni lažnoj sigurnosti umišljenog posjedovanja poklonili su mi odstupnicu, prazan koridor za častan uzmak. Slave Pirovu pobjedu. Gledam s druge strane jarka s trunkom sažaljenja. Nije me strah čak ni sebe. Da me itko vidi unutra, mogao bi pomisliti da me treba biti strah kojom brzinom slobodno padam, ali tako zdušno pozdravljam prepuštanje kontrole.

Storghé, Philěa, Eros, Ludus, Agape ili samo Manija?

Kad bi me pitali što je ljubav, rekla bih da sam ih sve oprobala i izišla iz njih sjajnija i bogatija. Kad bi me pitali što je ljubav, rekla bih: sigurnost da, u ovom lažnom svijetu, postoji osoba koja je potpuno iskrena prema tebi i s kojom si i ti potpuno iskren, i između vas postoji samo istina, pa makar i neizrečena. Utješno je znati da ljubav postoji, pa makar samo i u trenu, jer vrijeme je nebitno. Tješiti ću se tako dok god mogu.

Nikad te neću pitati za više od onoga što si mi ponudio niti ću ti dati više od onoga što si tražio. Izvjesno je da nemam što puno dati. Niti smijem. Izvjesno je da nikad neću dobiti što mislim da zaslužujem... krivo je ono "nebitno" vrijeme, ono ne čeka, a ja sam serijski poduzetnik - poduzimam, padam, rušim se ničice, gradim, brzam, jurcam, slabim, jačam, ponovno poduzimam. Ne znam stajati u vremenu. Jbg, putem se i sjebem, dobrano, ali kad pogodim, uh! Pogodila sam!



You are the rite of movement

Kao čovjek onda se sapletem u svoje misli i neodoljivu potrebu da unesem reda, kataloški posložim osjećaje i želje u obilježene pretince, pridodam im značenje i determiniram ih zbog osobne mentalne higijene... pa stanem i blago se osmjehnem sa suzom radosnicom u oku, pretražim ciljano tvoje pohranjene riječi i odlučim samo biti sretna što postojiš. Svašta si mi! Nemam potrebu nazvati te jednim imenom. Prevelik si da staneš u jednu definiciju.

Zapitam se da li je moguće da nosiš obilježje postojanosti. Da li si tako pribran i neopterećen da vjeruješ svojim iskonskim prvim osjećajima, svojoj intuiciji, da se nemaš potrebu preispitivati? Jer ni ja to ne činim. I cijelog života mi, ponekad i potpuno maliciozno i ljubomorno, okolina sugerira da se ne dam do kraja, ne odmah, da dam vremenu vremena da pokaže stvari. Ne razumiju da me nije strah živjeti osjećaje u trenu i da mi nitko ništa ne može. Što god da mi netko nažao pokuša napraviti vratit će mu se kao pogled iz ogledala i sve je samo njemu na teret. Kako samo otužne živote ti ljudi moraju živjeti ne puštajuć iz straha ikoga u sebe.



Ukročena goropadnica

- "Znaš li kako si u trenu razgorio moju želju za tobom? Svaki put kad me sputaš i otmeš mi moje nametljivo pravo da kontroliram, ne osjećam se ranjivo. Osjećam se sigurno." - nasmiješila se kad je izrekla tu jednostavnu istinu - "Ali ti to ionako znaš." Na tren zaboravim da si me ti odabrao, jer zaboga, neobično mi je da to itko čini osim mene. Uzima si prava, preuzima odovornosti. I tako sam samo u jednom trenu prestala sumnjati u ijednu tvoju gestu ili riječ i odlučila da više nikada neću posumnjati u tebe. Ti me činiš snažnijom.

- "Sjećaš se kad sam ti nakon nekog od nebrojenih orgazama izustila da sad razumijem puno značenje riječi hvala?"

Tu i tamo mi kroz nozdrve (ili samo mozak, ne znam) prostruji tvoj miris, a ponekad u svom mirisu prepoznam tračak tebe, kako god bilo, onda se naježim i navlažim. Kakav divan osjećaj!

Danima nakon čuvam neki svoj odjevni predmet natopljen našim mirisima, skrivečki s vremena na vrijeme zarijem lice i udahnem duboko, da mi prostrujiš kroz tijelo. Kad konačno isčezneš, tvoj reski muževni znoj, miris tvog sjemena, slomim se. Samo na kratko, ali kakva je to bol.

Posljednji put si mi pred zoru sa svog jezika spustio sedefastu nit sline i krvi u usta. Sve sam tvoje primila. Što god si mi odlučio dati. Užarene misli su mi pržile um. Pobrojala sam - dao si mi svoju slinu, znoj, sjeme i krv - da li znaš koliko sam tvoja?

Možda sam ipak dobila što sam htjela, što mislim da zaslužujem. Kako se samo nadam da je sve ovo jednako vrijedno za tebe, jer meni je svijet koji gradim s tobom najiskonskije i najčišće što mogu zamisliti.

Pygmalion

Rekla sam ti već, gledajuć te tople oke, ti si izašao iz moje glave, moj "Galateo". Nadljudsko i ljudsko u jednoj osobi. Nadahnjujuće je što si izgradio od sebe. Jednostavno, ti rezoniraš kroz mene blisko, toplo i moje.

- "Znaš li tko je bio Pygmalion?" - nasmiješila se - "Guglaj!" - isplazila mu je jezik.

Voljela bih da mogu Hegelovski žuditi samo žudnje za žudnjom radi i da umjesto usmjerenosti k zadovoljenju, pustim žudnji da teži samo vlastitoj reprodukciji, ali ja sam toliko prokleto pohotna kad pomislim na tebe. Tebi je tako lijepo pripadati i zato sam sigurna da si jedinstven, meni sigurno. Nadahnjuješ djelovanje, bez naučenih ograničenja i zato si neprocjenjiv. Poučavaš slobodu i u toj dobroćudnosti si velik. I znam da ti ne moram ništa reći. Tvoj ego ne treba krila, ne pita vjetra - Perpetuum mobile jednostavnog bivanja.

Želim te otkriti, istinski. Tvoje svjetlo, tvoju tminu. I želim da to sve udomiš u meni, tamo gdje je pripremljeno sigurno mjesto, za cijeloga tebe.





Post je objavljen 06.08.2022. u 12:04 sati.