Santiago de Compostela - el camino frances - Put sv Jakova - Le chemain de St Jacques - Der Jakobsweg
20.10.2010., srijeda
Santiago
|
Zadnji dani hodocasca bili su naravno i najtezi. Sve je onako kako je opisano u toliko vodica i osobnih svjedocanstava… Prasnjavi i beskrajni Camino gotovo iznenada pocinje se uspinjati prema zadnjem velikom iskusenju – prijevoju Cebreiro na gotovo 1400 m nad morem. Slika: Spomenik na Cebreiru  Mene je, naravno, upravo ovdje oprala i zadnja velika kisa, u selu podno planine jedva sam nasao smjestaj u jednoj stali – supi meðu 30-tak raspjevanih i bucnih srednjoskolaca te sam zaista vise mentalnim nego fizickim naporom savladao i taj prijevoj i usao u Galiciu, autonomnu pokrajnu (koja takodjer ima svoj jezik i posebnu kulturu) kojoj je Santiago administrativno i duhovno srediste (no ne i najveci grad – to je puno poznatija La Coruòa). Od znacajnijih stvari u tih zadnjih 130-140 km valja spomenuti slavni Cruz de Ferro (koji se nalazi 50-tak km prije Cebreira na ravno 1500 m nad morem) te slavnu opatiju Samos u Galici vec nadomak Santiagu.Svoje zadnje kilometre prije Santiaga ja sam prosao kao u nekom snu odlucivsi se strogo slijediti Camino koji bas tu ide gore-dolje s naglim usponima i silascima te prosavsi pored lokalne zracne luke jos se jednom uspinje na Monte de Gozo (od lat. Mons Gaudium – brdo radosti odakle se prvi put vidi Santiago i odakle su srednjovjekovni hodocasnici, cesto u suzama pjevajuci „Te Deum“, svecano silazili u grad kako svjedoci slavni „Liber sancti Iacobi“). Meni je jedini cilj bio doci do centra Santiaga i katedrale koju oni nazivaju jednostavno Obradoiro. Buduci da sam dosao na drugi dan feste sv. Jakova oko i u katedrali bilo je jako puno svijeta a mene su obuzeli osjecaji slicni onima kada sam ulazio u crkvu Sv. Groba u Jeruzalemu. Nije bas lako u ogromnoj katedrali punoj ljudi naci malu kapelicu gdje su smjestene moci sv Jakova a potrebno je odabrati i pravi trenutak za popeti se do zlatne sveceve biste koju svi hodocasnici srdacno zagrle. Svaki dan tocno u podne slavi se hodocasnicka misa kada se katedrala zatvara za turiste i cijela atnosfera postaje zasta posebna (katedrala ima cak i svoje „svicarce“ u liku zastitara lokolnog „sokola“ :). Puno toga prikazano je na njihovoj odlicnoj web stranici Catedraldesantiago.es Naravno u Santiagu sam se zadrzao nekoliko dana i opet kao i kod drugih svjedocenja koje sam citao sreo sam tolika pozata lica s Camina te se opet poceo osjecati tako domace i blisko u tome posebnom mjestu i za mene jednom je rijetkih istinskih hodocasnickih mjesta u Europi. Ono sto u svemu tome ostaje posebno jest to iskustvo Camina hoda koji tako slici zivotnom hodu, usponima i padovima, razlicitima susretima, umoru svakoga dana i koji kao i nas zivotni put ima svoj cilj – kucu Oca nebeskog, nebeski Jeruzalem kojem je Santiago tako dobra slika vec 10 stoljeca… Za kraj jedna biciklisticka crtica – na njihovom aerodormu postoji posebno mjesto rezervirano za rastavljanje bicikla i premanje za avion s toliko kljuceva da mozete rastaviti manji auto a check in je otvoren sve do pola sata prije leta sto je istinska rijetkost u ovom nasem ludom svijetu gdje vas uvijek pregledavaju kao da idete u zatvor. Ja sam letio do Graza odakle sam, uz malo pomoc Slovenskih zeljeznica dobiciklirao do Slika: Putokaz na jednom od prijevoja  Slika: Meni najimpoznatiji hodocasnicki spomenik - ispod Cebreira  Slika: Hodocasnicki bicikl  |
- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.08.2009., srijeda
Francuski dio puta
|
I tako je pocelo - putovanje i hodocasce mojega zivota. Rastavljanje bicikla bila je avantura za sebe - hvala Bogu da sam bio toliko zauzet time da nisam mogao ni misliti kako ce ga biti sastaviti. No ne zaboravimo: uvijek je lakse rastavljati nego sastavljati. Sljedeca moja briga bilo je pakiranje bicikla. Umjesto skupe torbe (koja kosta min 700 kn) meni je posluzila cerada te puno spuzve i ostalog zastitnog materijala. Buduci da sam letio nasom najboljom, jednom i jedinom Croatiom airlines to je sve proslo kao prtljaga (low cost kompanije to naplacuju od 25 do 50 eur). Naravno bilo je i overweight-a ali s ljubaznom sluzbenicom na Pulskom aerodromu odakle sam kretao i to smo sredili bez dodatnih troskova. Naravno cijeli put povjerih Majci... Dok citata mozete poslusati meni jednu od najdrazih pjesama posvecenih Gospi Gvadalupskoj Letio sam do Pariza i buduci da je to bio direktan let s normalnom kompanijom bicikl je stigao u besprijekornom stanju, cak su mi ga i posebno dovezli... Inace, Pariz u meni uvijek budi razno - razne uspomene i osijecaje jer mi je taj grad dao toliko toga, dobroga i losega pokazavsi mi i omogucivsi mnogo toga. Pocasna voznja od Hrvatske misije do Gare de Lyon u rano jutro i evo nas u TGV-u koji nas brzinom od 300 km vozi prema Chalonu odakle posebna biciklisticka staza vodi do Taize-a, mog prvog odredista. Paznja: gotovo niti jedan od europskih super brzih vlakova ne prima bicikle vec ih treba rastaviti kao za avion. Ja sam imao srece i slucajno nabasao na ovaj koji ih prima. To cak nije bilo oznaceno niti na famoznoj DB timetable vec samo na stranici franc. zeljeznica. Slika: grob br Rogera, osnivaca zajednice u Taize-u Taize neka govori sam o sebi: Taize.hr.  Od Taize-a odnosno Cluny-a, jednog od najvaznijih duhovnih centara srednjeg vjeka, vodi dobo oznacena staza prema Puy-u, marijanskom svetistu odakle zapravo "sluzbeno" vecina hodocasnika zapocinje El camino. Inace bez presudnog uticaja Clunuy-a Santiago ne bi postao tako popularan kakvim je bio u srednjem vijeku. Buduci da sam imao vrlo opterecen bicikl a vozio sam cestovni Author nisam se mogao odluciti za pjesacku verziju puta nego sam se vozio uglavnom koristeci cest(ice) na kojima je slab promet te sljedeci prvo dolinu a potom klanac Loire. No prije toga trebalo je prijeci 70-tak km brezuljaka i brda koji su vinoljupcima poznati kao domovina burgundca i kod nas manje poznatog boujolais-a. Slika: bicikl - najvjerniji prijatelj  Prvo nocenje rijesilo se samo od sebe. Odmarajuci se ispred jedne crkve ugledao sam kolegu svecenika kako kako gura neki kontejner, vjerojatno sa smecem. Iako sam bio odlucio da u principu necu tako nezvano zvoniti ljudima na vrata (jer vjerojatno imaju dovoljno "genijalaca" koji tako traze prenociste) ipak sam odlucio okusati srecu i zamoliti ga za spavanje. Isprva sumnjicavo, no procitavsi moj credetial (pismo koje potvdjuje da sam svecenik, hodocasnik u Santiago) primio me vrlo velikodusno a isto tako i nahranio. No bio je to tek pocetak jer onda su uslijedili susreti, jedan originalniji od drugog. Prvo sa casnim sestrama Marie Francoise i Suisenne staricama u jednom zabitom selu po imenu Coutouvre do koga sam se jedva - jedvice uspeo jednog vruceg podneva. Nahranile su me i primili kao najrodjenijeg i zato ovdje spominjem njihova imena. Slika: nareceni Coutouvre u daljini Jedan simpaticni dida prisao mi je u sljedecem gradu po imenu Feursu i pricao mi kako je cijeli Camino prosao na trkacem biciklu a simpaticni mladi voditelj u lokalnom mc'donaldsu u koji sam usao samo zato jer sam tu noc proveo kampirajuci "na divlje" pa sam imao potrebu za normalnim i cistim wc-om pricao mi je da je obavio cijeli put dio po dio kao clan lokalnih skauta. Konacno, na kraju moje prve velike dionice kada sam zbog raznih razloga vec mislio barem skratiti ako ne i posve odustati od Camina susret s Philippe-om, mladim odvjetnikom koji se preorijentirao u strucnjaka za reklame i kojeg sam sreo na vratima prenocista u Le Puy. Krenuo je iz Lyona i vec hodao 6 dana pa iako je nabio velike zuljeve imao je takvu vedrinu da je i mene malo po malo obuzela. Za njega, koji je ostavsi bez posla i cure nekako u isto vrijeme i koji je zapravo trazi i ceznuo za duhovnoscu, cinjenica da je upoznao jednog svecenika zapravo odusevljavala. Zajedno smo obilazili Puy sto se moze vidjeti na slikama a ja cu ovdje opisati samo obred blagoslova hodocasnika u vrlo posebnoj katedrali koju okruzuje jos posebniji stari grad koji se nije mijenjao od 16-stog stoljeca. Slika: Phillip & me Svako jutro u 7 sati zapocinje poseban blagoslov hodocasnika s misom kojoj smo to jutro nazocili i nas dvojica hodocasnika - svecenika zanimljivo usto i imenjaci. Nakon toga svi smo se skupili oko kipa sv. Jakova rekli odakle smo i do kuda idemo (puno ih je koji krecu na samo dio puta) a zatim smo svi primili blagoslov pa krunice i konacno famozni creancial ili credencijal - svojevrsnu putovnicu na Caminu. Slika: Tipicni seoski zeljezni kriz  Slika: Karakteristicni zvonici i procelja crkava   Slika: Marijin kip nad gradom  Slika: Kanjon Loiare  Odmah iza Le Puy-a slijedi prava zabava tj uspon po prvim padinama planina koje Francuzi nazivaju Masif Centrale a njegov dio kroz koji prolazi Camino, Ardeche i visoravan Aubrac. To znaci da se nekoliko puta treba penjati na preko 1200 metara te ponovo spustati a sve zavrsava prijevojem od laganih 1326 metara koji je po visini drugi na cijelom Caminu odmah iza onoga u Pirinejima. Malo je reci - kraj je kao iz bajke. Ja sam vise puta skretao sa ceste i isao hodocasnickim putem. Iako sam vise puta morao gurati bicikl ili ga gotovo prenositi preko potoka nisam zazalio. Od ljudi koje sam putem susretao u sjecanju mi je ostao David djecarac iz Stuttgarta (od mozda 19 godina) koji je od tamo i krenuo. Bez vidljivog umora marljivo je savladavao uspone ostavivsi me daleko iza sebe. Susreti sa kolegama svecenicima bili su na neki nacin tuzni. Francuska ima izuzetno malo mladih svecenika i sve koje sam putem susretao bili su izmedju 75 - 80 godina te se spremali za mirovinu, uglavnom bez nade da ce ih netko zamjeniti. Nakon vec spomenutog prijevoja Aubrac koga sam ponosno obiljezio fotkom i posjeta starodrevnoj opatiji istog imena nastaloj na mjestu "samoce i strahovitih opasnosti" kako su taj kraj nazivali srednjovjekovni putnici, slijedio je spust do sela i dvorca d'Estaing u Francuskoj prilicno poznatom jer pripada jednom od njihovih bivsih predsjednika koji odavde vuce porijeklo (Giscar d'Estgaing). Spominjem ovo mjesto jer odavde pa sve do Santiaga postoji neprekinuti niz prenocista u kojima (uglavnom dobrovoljno) rade bivsi hodocasnici. Cesto su ta mjesta bivsi ili aktivni samostani, kuce koje pripadaju lokalnim zupama ili biskupijama ali ima i ljudi koji takav prijem imaju u vlastitim kucama. Uglavno ako je u vodicu naznaceno nesto kao "duhovni prijem" to je znak da ce te tu najjeftinije proci i zaista biti s drugim hodocasnicima. Ovdje u Eistengu u sjecanju mi je ostala gospodja koja sada ovdje radi u prihvatu hodocasnika. Svoj Camino obavila je negdje '98 tako da je krenula negje u ozujku prteci snijeg a kasnije imajuci skoro svaki dan kisu. Ipak stigla je u rekordnom vremenu - za tek nesto vise od mjesec i po (tada je imala 65-66 godina da bi u svojoj 70-toj s jednom prijom "odsetala" od svoje kuce do Jeruzalema!). U toj sam kuci, u biblioteci otvorenoj i hodocasnicima, vidio sam koliko je puno knjiga izdano o Caminu. Tamo ih je bilo pedesetak (bez vodica) samo na francuskom, s tim da su falile barem dvije koje ja poznajem. Zakljucio sam da racunajucu sve velike jezike, uracunajuci tu i vodice, postoji na stotine, mozda i preko tisucu knjiga o Caminu izdanih u proteklih dvadesetak godina. Nevjerojatno je koliko je ljudi imalo potrebu (i naslo izdavaca) objaviti svoje, cesto i vrlo osobne uspomene, zapazanja i razmisljanja s Camina. Slika: Tipicna oznaka puta, snimljeno na Aubrac-u  Slika: Put u najljepsem izdanju - hladovina  Slika: Bicikl u cvijecu  No vratimo se mi samom putu. Sljedeca velika postaja bio je Conques. Pradavna opatija skrivena u klancu koja je unatoc stoljecima sacuvala cistim svoju romanicku arhitekturu. Bazilika je pod zastitom UNESCO -o i bez sumnje najbolje ocuvani romanicki sklop u cijeloj Francuskoj. No za hodocasnike jos je zanimljivije ono sto se odrzava u prenocistu sv. Jakova te mogucnost molitve sa zajednicom reda Premonstrata koji brinu o bazilici koja od srednjeg vjeka cuva relikvije sv Foske (st. Foy) jedinstvenog relikvijara iz 9 st kome nema premca u Zapadnom svijetu. Sljedece etape nastojao sam proci ubrzano jer sam zelio sto prije doci do Lourdesa i odmoriti se koji dan. Put do Figuaca uglavnom je bio spust prema dolini rijeke Lot koji Camino vise - manje slijedi stotinjak kilometara s tek jednim hupserom. No upravo tu uhvatila me prva velika kisa i tek sto sam se osusio u lokalnoj katedrali nova nevolja - zadnja guma totalno je ispustila - trebalo ju je zamjeniti. Kisa jos nije bila sasvim prestala ljudi su radoznalo zastajkivali a ja sam se dao u skidanje zadnjeg kotaca i zamjenu gume. Iako sam do cilja imao jos 50-tak kilometara odlucio sam ih svladati unatoc jakom vjetru koji je poceo puhati (to mi je do tada bila i najduza dionica od nekih 110km). Trud mi se isplatio jer cekalo me je gostoprimsto u dvorcu c. sestara gdje sam nasao jednokrevetnu sobu (luksuz koji je na caminu tesko naci, odlicnu veceru i vruci tus - obicno imate samo mlaku vodu). Na moje veliko iznenadjenje tu sam zatekao i prvu Hrvaticu na Caminu: gdju Anu iz Ulma, porijeklom Hercegovku koja je pjeske krenula iz svoje kucu u Ulmu i nakanila stici do St Jeana u podnozju Pirineja. Sljedeci dan spust do Cahora i njegovog velicanstvenog mosta i spavanje u Moissaicu jos jednoj od ogromnih i vaznih srednjovjekovnih francuskih opatija koje je Revolucija zauvijek unistila ostavivsi samo tragove nekadasnje slave. Izuzetno naporan put preko Aucha i Tarbesa do Lourdesa (160 km) koji sam inicijalno mislio proci u jednom danu otegao se na dan i po no u Lourdesu se osjecam kao kod kuce buci da sam tu dosta radio i boravio - konacno dva dana odmora! Boravio sam u centru koji pripada francuskom Caritasu a zove se Citte St Pierre. Zgodno je jer oni nemaju fiksnu cijenu nego svatko daje koliko moze a to je moguce jer 90 posto posla oko smjestaja i hrane obavljaju dobrovoljci. I ja sam tamo radio nekoliko godina kao dobrovoljac pa se bilo lijepo podsjetiti na stare uspomene. Lourdes, grad koji tako kazu ima poslije Pariza najvise hotela u Francuskoj ipak nije bio tako pun hodocasnika kao obicno. Prosle, jubilarne godine kada se slavila 150-a obljetnica Gospinih ukazanja bilo ih je preko 9 miliona (za usporedbu Eiffelov toranj godisnje posjeti nesto preko 6 miliona ljudi). Ipak, nesto puno profanije i jednako slavno proslo je kroz Lourdes na dan mog odlaska. Jedna od etapa Tour de France-a vozena je bas kroz Lourdes. Iako nisam imao vremena docekati i bodriti decke ipak sam se provezao po trasi uz koju je vec bilo svijeta koji su i meni dovikivali allez, allez! Povratak na Camino uspio sam odvoziti u jednom danu iako je bila strasna vrucina a moj prvi plan je bio ostati do prolaska Tour-a i onda "varati" malo i koristiti vlak. No taj dan samo je jedan vecernji vlak imao oznaku za prijevoz bicikala te sam se ja ipak uputio svojim snagama. Bio je to, do tada, jedan od rijetkih vrucih dana a ja sam se uputio bas iza podneva no nekako sam se dohvatio Navrreux-a i prvih obronaka Pirineja. Taj grad inace visestoljetni garnizon koji je gotovo u potpunosti sacuvao svoje fortifikacije pamtit cu po poluprospavanoj noci zbog hrkanja jednog Njemca koji je valjda zbog umora cijele noci mjenjao intenzitet i tonove istog. Nakon svega toga uputih se prema St Jean Pied de Port zadnju (ili prvu za one koji krecu odavde) etapu prije prelaska Pirineja. Grad je bio pun puncat turista, pjesaka i hodocasnika tako da se cak nisam zelio probijati da bih nasao turisticki ured i pecatirao Credential nego sam se odmah uputio u Pirineje prema prvoj spanjolskoj postaji - Rocancesvellas. Slika: Most u Cahoreu  Slika: Charles de Foucauld - slika u Lourdesu  Slika: Portal bazilike u Conquesu  Slika: Dvorac d'Estaing  Slika: Homage didi podignut od njegova sela jer je rado pricao i pomagao hodocasnicima  Slika: Kravice koje su mi rado pozirale  Slika: Tipican putni kriz s kamenjem koje hodocasnici na njega stavljaju  Slika: Lourdska esplanada  Slika: Skloniste s pozivom lokalnog domacina da se tu odmorite  Slika: Prijevoj Aubrac  Slika: Mastoviti putokaza  Slika: Jedan od mnogih prikaza sv. Jakova kao hodocasnika  |
- 09:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Spanjolski dio puta
Bila je to hrabra odluka nakon vec 60-tak kilometara i dosta up and down dionica. Nad planinom su se skupili tamni oblaci ali mene je obuzela sreca i ponos kada sam usao u Spanjolsku nakon vise od 800 km i 15 dana bicikliranja. Slika: ulaz u Spanjolsku  Naravno ovo "usao u Spanjolsku" treba uzeti uvjetno jer naravno samo sam presao iz jednog dijela Baskije u drugi a to se oni trude i pokazati stavljajuci sto manje pogranicnih znakova. U svakom slucaju Baskijci su se pokazali u najboljem svijetlu. Jos u francuskom dijelu jedan mi je covjek bez problema poklonio bocu vode kad je vido da mi je nestalo no pravo gostoprimstvo iskazao mi je mladi gospodin Inigo koji nudi proizvode sa svoje farme tako da svatko plati koliko hoce. Mene je castio i usput mi pricao o svom putovanju biciklom u Moskvu. Da budemo jasni to je za njih isto kao ici u Kinu buduci da ne znaju cirilicu a jezik im je totalno nerazumljiv. Tu nije bio kraj iznenadjenjima. Na dugom i zamornom usponu na Pirineje uz pljusak koji me je na kraju smocio do koze susreo sam brata i sestru koji su iz Lille-a krenuli na put oko svijeta s biciklama s pomocnim motorom no eto, cim su presli granicu jedan se motor pokvario i sad su naizmjence gurali i vozili svoje bicikle. Ostavio sam ih ne mogavsi im pomoci a ja sam se kroz izmaglicu i kisu nastavio probijati prema Rocancesvellas. To je u stvari veliki i stari samostan koji je od pamtivjeka sluzio kao prenociste putnicima koji su prelazili Pirineje. Buduci da je to polazna tocka za vecinu spanjolskih hodocasnika kao i mnogih koji tu dolaze pomalo sa svih strana svijeta, postoji takodjer jako lijep obred blagoslova hodocasnika. Ja sam bio sav mokar, bicikl vise nije slusao a sve zgrade bile su zavijene u takvu maglu da vise nisam mogao pogoditi put do hodocasnickog prenocista nego sam nabasao na pravi hotel, prvi i zanji na mojem putu. Komfor je bio zadivljujuci u usporedbi sa spavaonicama od 4 do 58 ljudi u kojima sam uglavnom spavao na spanjolskom dijelu puta. Slika: Pirinejski prijevoj  Put do Pamplone prosao je jako brzo i a smjestaj je bio jedan od boljih. Nalazi se u mjestu pred Pamplonom odmah nakon prelaska preko jednog mosta - preporucujem. U Pamplonu sam stigao na zadnji dan feste sv. Firmana - to je onda kad oni trce pred bikovima a buduci da je ove godine jedan mladic poginuo o tome se govorilo i kod nas. Uglavnom nakon Pamplone, iako je to jos uvijek Navara odnosno Baskija pejzaz se drasticno mjenja i umjesto drazesnih, zelenih baskiskih bregova i planina teren postaje vrela I cesto sprzena bregovita zemlja. Tu pocinju i one dnevne vrucine o kojima se toliko upozorava na Caminu. Dan koji je slijedio bio je obiljezen Talijanima. Prvo mala grupa "iz susjedstva" Padova i Verona koji su inace clanovi udruge koja pomazu djeci sirom istocne Europe doci u onu famoznu sveucilisnu bolnicu u Padovu na lijecenje. U prenocisti gdje sam te noci spavao (Villamayor de Monjardin) radili su sami dobrovoljci. Mladi talijan Paolo iz Brindisia bio mi je zanimljiv sugovornik i pomocnik u organiziranju mise koju sam kao i prethodnog dana sluzio na svim jezicima koje koliko toliko govorim. Izlazak iz Baskije i ulazak u "pravu Spanjolsku" pamtit cu ponajprije po vrucini - na suncu se temperatura dizala na preko 40 stupnjeva - gradovi koje sam prolazio kao sto su Lagrona (administrativni centar La Rioje pokrajne inace najpoznatije po dobrom vinu), Najera i drugi ostali su pomalo u toj vrucoj izmaglici. Velika je razlika u nocnoj i danjoj temeraturi - nocna ne prelazi 16 danja se penje na recenih 40 na suncu. No zato sam u sljedecem hodocasnickom prenocistu susreo stare prijatelje, bicikliste - dvojicu momaka Svicaraca ciji su roditelji porijeklom iz Santiaga te Annu, djevojku iz Strasbourga koja, kao i mnogi cijeli put biciklom slijedi Camino a to znaci da na opasnim i strmim usponima i silascima gura bicikl no ipak smo na kraju stigli podjednako brzo do prenocista. Na Caminu se stvano ne moze racunati po ritmu nekog drugog nego se mora slijediti vlastiti ritam. Posebnost ovog spanjolskog dijela Camina jest beskrajni prostor uglavnom prekriven zitnim poljima i rijetkim sumarcima a to vam daje onaj osjecaj malenosti koji vas tjera da pocnete razmisljati drugacije i dublje. Naravno vjernik u tim trenucima pocinje moliti ili kao u mom slucaju (ponekad i na glas) razgovarati s Bogom. Vjerujem da su ti susreti sa samim sobom i s drugim/Drugim ono sto covjeka dublje dotakne tijekom tog tako neobicnog puta. Naravno i sve ostalo igra ulogu: posebni peizazi koji te okruzuju, snaga Sunca, umor te nadasve jednostavnost zivota koji se svodi na ono bitno. Tu se covjek prisjeca i svih onih milijuna ljudi koji su tu kroz povijest prosli prije vas. Ja bih ovdje spomenuo samo sv. Brigitu, svedsku kraljicu, koja se upravo vrativsi se sa hodocasca iz Santiaga odlucila sa svojim muzem za posveceni zivot i konacno postala tako popularna u katolickom svijetu po onim svojim molitvama.Slika: Katedrala u Burgosu    Put do Burgosa bio je vise nego naporan ponajvise zbog hladnoce i vjetra te konfiguracije terena koji se ponovo dize na preko 1100 metara. Prije Burgosa put vodi do opatije Sant Juan de Ortega, jednog od zastitnih znakova Camina. Moram priznati da me je razocarala svojim izgledom i okruzenjem. No zato je Burgos bio pun pogodak - kompleks katedrale, inace na UNESCO-om popisu zasticenih spomenika nesto zaista posebno i jedinstveno (a to tvrdi netko tko se crkava zaista nagledao u zivotu). Ne manje vazna bila je cinjenica da sam ovdje nasao smestaj u prenocistu koje bi zaista moglo nositi oznaku 5 zvjezdica medju prenocistima na Caminu. Zove se Emaus i nalazi se kraj isusovacke srednje skole (colegio). Moji priatelji Svicarci (koji su u medjuvremenu zaboravili svoje Credencijale u prenocistu u Azofi gdje smo bili prosle noci) rekose mi da su oni spavali u glavnom prenocistu u gradu i da su uvjeti bili vrlo losi. Zajedno smo provjecali njihov problem i zakljucili da se netko od njih svakako autobusom mora vratiti po Credencijale jer ste bez njih na Caminu izgubljeni: ne samo da necete moci dobiti Compostelinu nego vas gotovo ni jedno prenociste nece primiti na spavanje. Ja sam naprotiv pun samopouzdanja (s novim kocnicama koje sam uspio zamjeniti na brzaka kod servisera u Burgosu) krenuo prasnjavim, sirokim putem Camina dalje prema Leonu. Usput sam susreo jednog Talijana koji u malo boljim tenisicama prelazi izmedju 40 i 50 km na dan sto je apsolutni rekord za koji sam cuo na Caminu s tim sto su u principu tenisice zabranjene jer cete s njima vec prvog dana nabiti takve zuljeve da necete moci ni koraka dalje. Gotovo svi s kojima sam razgovarao unatoc i dobrim ciplama za pjesacenje prije ili kasnije dobiju koji zulj ali svi koji nekim slucajem krenu u tenisicama ili odustaju ili u prvom gradu kupuju cipele za pjesacenje. Pozdravih Talijana - rekordera i nakon nekoliko kilometara susretoh jedno poznato lice: mladu juznokoreanku, studenticu medicine koju sam upoznao u prenocistu u Burgosu. Puna neke unutrasnje energije veselo.je cavrljala na, za jednu korejanku, iznenadjujuce dobrom, engleskom. Inace, gledajuci po nacijama na spanjolskom dijelu Camina prednjace dakako Spanjolci, Franacuzi i Njemci cine drugu trecinu, a zatim uvjerljivo slijede Talijani. Ja sam, u razno ranim susretima, upoznao ljude iz 15-tak zemalja. Od Burgosa do Leona i dalje na jug dio je Castille koji se naziva Tierra del Campo koja je meni izgledala kao neka cudna mjesavina Slavonije i recimo Ravnih kotara oko Zadra. Beskrajna zitna polja, kamene ograde a sve to na 750 do 900 metara nadmorske visine. Kazu da je, pogotovo za one koji idu pjeske, tih 150km jedna od najtezih dionica buduci da je pred vama beskrajna ravnica koja se ipak, gotovo neprimjetno dize i spusta naravno sve to uz vrlo malo hlada. No hlad ce vam trebati samo ako se krecete iza 2, 3 sata poslije podne. Naime klima je gotovo saharska. Vec sam to i prije spomenuo no ovdje je stanje jos gore: nocu i pogotovo u jutro temperetura se spusta na izmedju 5 - 10 stupnjeva i ta svjezina traje do iza podneva. Mnogi hodocasnici zato krecu vec iza 5 u jutro da bi to iskoristili. Tu dolazimo do vaznog pitanja smjestaja. Ukoliko, kao ja, niste ovamo dosli na zimovanje necete zeljeti izaci iz kuce prije 9 (kao i svi Spanjolci) sto stvara probleme: 1. Rano u jutro budut ce vas hodocasnici koji rano krecu na put 2. Mnoga prenocista, osobito ona u kojima rade dobrovoljci i koja se dice time da su "prava hodocasnicka" doslovno tjeraju ljude vec iza 8 sati. Zato su puno bolja solucija privatna prenocista koja su 1-2 eura skuplja i u kojima je atnosfera obicno puno zatvorenija ali koji vas pustaju da ostanete nesto duze. Spomenuh prenociste u Burgosu koje moze nositi oznaku pet zvjezdica. U sljedecem velikom i poznatom gradu Leonu naisao sam na najgore - pripada casnim sestrama benediktinkama a smjestaj je dostojan Frankove kasarne (iliti iste iz doba JNA) 50-godina - zaobici u velikom luku! Slika: Parador u Leonu  Inace Leon ima dosta toga za pokazati jer je stoljecima bio glavni grad i kraljevsko sjediste krscanskog dijela Spanjolske sve de rekonkviste kad to postaje Toledo pa Madrid. Kako je zivot zanimljiv desetak kilometara dalje dobrodoslica do sad nevidjena na Caminu: bracni par koji vodi prenociste pozvao nas je u svoju kucu, ljudi nude rakijicu i vino, uglavnom atnosfera kao u nasim krajevima. Jedan od hodocasnika, i opet jedan juznokoreanac takodjer je svecenik i to ni vise ni manje nace doktor teologije. Videci me tako skrsenog nakon lose provedene noci i uzasnog vjetra s kojim sam se borio putem nudi mi nesto sto naziva korejskom medicinom. Tableta, ako bi se to moglo tako nazvati nalazi se u kutijici s oznakom jinga i janga a izgleda kao umanjena Mozart kugla s onim zlatnim omotgom samo sto se sve jede. Korejanac tvrdi da jedna takva kuglica u Koreji ili Kini kosta 30 eura kusam i drugi dan sam zaista "ko nov" kako je Koreanac i rekao. Sljedeci dan docekuju me oblaci no ja puno nove energije prolazim Astorgu inace vazan grad na Caminu. Ja nisam obisao ni katedralu jer je bila zatvorena i mogla se obici samo uz obilazak muzeja koji se dakako placao. Spanjolci kao i Talijani, sto se toga tice, naplacuju sve sto se naplatiti dade, za razliku od Francuza koji vam nece naplatiti ni ulaz u Notre Dame a kamoli u neku crkvu u provinciji. Pripremajuci rucak u zavjetrini neke kapelice na usponu na planinu Cerebrio (zadnje veliko iskusenje na Caminu, 1500 m nadmorske visine) "presrela" ma je tv ekipa jedne meksicke televizije koja se zove Mariavision. Ukoliko uspijem nabaviti tu snimku vidjet ce te kako je to izgledalo. Slika: Ulica u Pamploni  Slika: Na ulasku u Baskiju - sto li nas to povezuje?!  Slika: Zgrada u Pamploni s istaknutom baskiskom zastavom  Slika: Na pocetku Camina u Spanjolskoj...  Slika: ... nismo vise tako daleko  Slika: Tipicni izgled Camina kroz Castillu  Slika: Tipicni izgled kriza iz Santiaga  Slika: Caminom sluzbeno mozete ici pjeske, biciklom, konjem, magarcem i mulom  Slika: Sierra del Pedron izmedju Pamplone i Punta la Renae  Slika: Starinski most kakvih je puno na Caminu  Slika: Pozdrav suncu  Slika: Pticice koje su mi pozirale u jednoj crkvi jos u Francuskoj  Slika: Drevna opatija u Sahagunu  Slika: Tierra del campo  Slika: Oznake    Slika: Torro - bik - simbol Spanjolske  |
- 09:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Opis i detelji puta sv. Jakova od Le Puy-a do Santiaga Federico García Lorca (1898 - 1936) SANTIAGO (Balada ingenua) 25 de Julio de 1918 Esta noche ha pasado Santiago su camino de luz en el cielo. Lo comentan los niños jugando con el agua de un cauce sereno. ¿Dónde va el peregrino celeste por el claro infinito sendero? Va a la aurora que brilla en el fondo en caballo blanco como el hielo. ¡Niños chicos, cantad en el prado horadando con risas al viento! Dice un hombre que ha visto a Santiago en tropel con doscientos guerreros; iban todos cubiertos de luces, con guirnaldas de verdes luceros, y el caballo que monta Santiago era un astro de brillos intensos. Dice el hombre que cuenta la historia que en la noche dormida se oyeron tremolar plateado de alas que en sus ondas llevóse el silencio. ¿Qué sería que el río paróse? Eran ángeles los caballeros. ¡Niños chicos, cantad en el prado. horadando con risas al viento! Es la noche de luna menguante. ¡Escuchad! ¿Qué se siente en el cielo, que los grillos refuerzan sus cuerdas y dan voces los perros vegueros? -Madre abuela, ¿cuál es el camino, madre abuela, que yo no lo veo? -Mira bien y verás una cinta de polvillo harinoso y espeso, un borrón que parece de plata o de nácar. ¿Lo ves? -Ya lo veo. -Madre abuela. ¿Dónde está Santiago? -Por allí marcha con su cortejo, la cabeza llena de plumajes y de perlas muy finas el cuerpo, con la luna rendida a sus plantas, con el sol escondido en el pecho. Esta noche en la vega se escuchan los relatos brumosos del cuento. ¡Niños chicos, cantad en el prado, horadando con risas al viento! |