Santiago de Compostela - el camino frances - Put sv Jakova - Le chemain de St Jacques - Der Jakobsweg
12.08.2009., srijeda
Francuski dio puta
|
I tako je pocelo - putovanje i hodocasce mojega zivota. Rastavljanje bicikla bila je avantura za sebe - hvala Bogu da sam bio toliko zauzet time da nisam mogao ni misliti kako ce ga biti sastaviti. No ne zaboravimo: uvijek je lakse rastavljati nego sastavljati. Sljedeca moja briga bilo je pakiranje bicikla. Umjesto skupe torbe (koja kosta min 700 kn) meni je posluzila cerada te puno spuzve i ostalog zastitnog materijala. Buduci da sam letio nasom najboljom, jednom i jedinom Croatiom airlines to je sve proslo kao prtljaga (low cost kompanije to naplacuju od 25 do 50 eur). Naravno bilo je i overweight-a ali s ljubaznom sluzbenicom na Pulskom aerodromu odakle sam kretao i to smo sredili bez dodatnih troskova. Naravno cijeli put povjerih Majci... Dok citata mozete poslusati meni jednu od najdrazih pjesama posvecenih Gospi Gvadalupskoj Letio sam do Pariza i buduci da je to bio direktan let s normalnom kompanijom bicikl je stigao u besprijekornom stanju, cak su mi ga i posebno dovezli... Inace, Pariz u meni uvijek budi razno - razne uspomene i osijecaje jer mi je taj grad dao toliko toga, dobroga i losega pokazavsi mi i omogucivsi mnogo toga. Pocasna voznja od Hrvatske misije do Gare de Lyon u rano jutro i evo nas u TGV-u koji nas brzinom od 300 km vozi prema Chalonu odakle posebna biciklisticka staza vodi do Taize-a, mog prvog odredista. Paznja: gotovo niti jedan od europskih super brzih vlakova ne prima bicikle vec ih treba rastaviti kao za avion. Ja sam imao srece i slucajno nabasao na ovaj koji ih prima. To cak nije bilo oznaceno niti na famoznoj DB timetable vec samo na stranici franc. zeljeznica. Slika: grob br Rogera, osnivaca zajednice u Taize-u Taize neka govori sam o sebi: Taize.hr.  Od Taize-a odnosno Cluny-a, jednog od najvaznijih duhovnih centara srednjeg vjeka, vodi dobo oznacena staza prema Puy-u, marijanskom svetistu odakle zapravo "sluzbeno" vecina hodocasnika zapocinje El camino. Inace bez presudnog uticaja Clunuy-a Santiago ne bi postao tako popularan kakvim je bio u srednjem vijeku. Buduci da sam imao vrlo opterecen bicikl a vozio sam cestovni Author nisam se mogao odluciti za pjesacku verziju puta nego sam se vozio uglavnom koristeci cest(ice) na kojima je slab promet te sljedeci prvo dolinu a potom klanac Loire. No prije toga trebalo je prijeci 70-tak km brezuljaka i brda koji su vinoljupcima poznati kao domovina burgundca i kod nas manje poznatog boujolais-a. Slika: bicikl - najvjerniji prijatelj  Prvo nocenje rijesilo se samo od sebe. Odmarajuci se ispred jedne crkve ugledao sam kolegu svecenika kako kako gura neki kontejner, vjerojatno sa smecem. Iako sam bio odlucio da u principu necu tako nezvano zvoniti ljudima na vrata (jer vjerojatno imaju dovoljno "genijalaca" koji tako traze prenociste) ipak sam odlucio okusati srecu i zamoliti ga za spavanje. Isprva sumnjicavo, no procitavsi moj credetial (pismo koje potvdjuje da sam svecenik, hodocasnik u Santiago) primio me vrlo velikodusno a isto tako i nahranio. No bio je to tek pocetak jer onda su uslijedili susreti, jedan originalniji od drugog. Prvo sa casnim sestrama Marie Francoise i Suisenne staricama u jednom zabitom selu po imenu Coutouvre do koga sam se jedva - jedvice uspeo jednog vruceg podneva. Nahranile su me i primili kao najrodjenijeg i zato ovdje spominjem njihova imena. Slika: nareceni Coutouvre u daljini Jedan simpaticni dida prisao mi je u sljedecem gradu po imenu Feursu i pricao mi kako je cijeli Camino prosao na trkacem biciklu a simpaticni mladi voditelj u lokalnom mc'donaldsu u koji sam usao samo zato jer sam tu noc proveo kampirajuci "na divlje" pa sam imao potrebu za normalnim i cistim wc-om pricao mi je da je obavio cijeli put dio po dio kao clan lokalnih skauta. Konacno, na kraju moje prve velike dionice kada sam zbog raznih razloga vec mislio barem skratiti ako ne i posve odustati od Camina susret s Philippe-om, mladim odvjetnikom koji se preorijentirao u strucnjaka za reklame i kojeg sam sreo na vratima prenocista u Le Puy. Krenuo je iz Lyona i vec hodao 6 dana pa iako je nabio velike zuljeve imao je takvu vedrinu da je i mene malo po malo obuzela. Za njega, koji je ostavsi bez posla i cure nekako u isto vrijeme i koji je zapravo trazi i ceznuo za duhovnoscu, cinjenica da je upoznao jednog svecenika zapravo odusevljavala. Zajedno smo obilazili Puy sto se moze vidjeti na slikama a ja cu ovdje opisati samo obred blagoslova hodocasnika u vrlo posebnoj katedrali koju okruzuje jos posebniji stari grad koji se nije mijenjao od 16-stog stoljeca. Slika: Phillip & me Svako jutro u 7 sati zapocinje poseban blagoslov hodocasnika s misom kojoj smo to jutro nazocili i nas dvojica hodocasnika - svecenika zanimljivo usto i imenjaci. Nakon toga svi smo se skupili oko kipa sv. Jakova rekli odakle smo i do kuda idemo (puno ih je koji krecu na samo dio puta) a zatim smo svi primili blagoslov pa krunice i konacno famozni creancial ili credencijal - svojevrsnu putovnicu na Caminu. Slika: Tipicni seoski zeljezni kriz  Slika: Karakteristicni zvonici i procelja crkava   Slika: Marijin kip nad gradom  Slika: Kanjon Loiare  Odmah iza Le Puy-a slijedi prava zabava tj uspon po prvim padinama planina koje Francuzi nazivaju Masif Centrale a njegov dio kroz koji prolazi Camino, Ardeche i visoravan Aubrac. To znaci da se nekoliko puta treba penjati na preko 1200 metara te ponovo spustati a sve zavrsava prijevojem od laganih 1326 metara koji je po visini drugi na cijelom Caminu odmah iza onoga u Pirinejima. Malo je reci - kraj je kao iz bajke. Ja sam vise puta skretao sa ceste i isao hodocasnickim putem. Iako sam vise puta morao gurati bicikl ili ga gotovo prenositi preko potoka nisam zazalio. Od ljudi koje sam putem susretao u sjecanju mi je ostao David djecarac iz Stuttgarta (od mozda 19 godina) koji je od tamo i krenuo. Bez vidljivog umora marljivo je savladavao uspone ostavivsi me daleko iza sebe. Susreti sa kolegama svecenicima bili su na neki nacin tuzni. Francuska ima izuzetno malo mladih svecenika i sve koje sam putem susretao bili su izmedju 75 - 80 godina te se spremali za mirovinu, uglavnom bez nade da ce ih netko zamjeniti. Nakon vec spomenutog prijevoja Aubrac koga sam ponosno obiljezio fotkom i posjeta starodrevnoj opatiji istog imena nastaloj na mjestu "samoce i strahovitih opasnosti" kako su taj kraj nazivali srednjovjekovni putnici, slijedio je spust do sela i dvorca d'Estaing u Francuskoj prilicno poznatom jer pripada jednom od njihovih bivsih predsjednika koji odavde vuce porijeklo (Giscar d'Estgaing). Spominjem ovo mjesto jer odavde pa sve do Santiaga postoji neprekinuti niz prenocista u kojima (uglavnom dobrovoljno) rade bivsi hodocasnici. Cesto su ta mjesta bivsi ili aktivni samostani, kuce koje pripadaju lokalnim zupama ili biskupijama ali ima i ljudi koji takav prijem imaju u vlastitim kucama. Uglavno ako je u vodicu naznaceno nesto kao "duhovni prijem" to je znak da ce te tu najjeftinije proci i zaista biti s drugim hodocasnicima. Ovdje u Eistengu u sjecanju mi je ostala gospodja koja sada ovdje radi u prihvatu hodocasnika. Svoj Camino obavila je negdje '98 tako da je krenula negje u ozujku prteci snijeg a kasnije imajuci skoro svaki dan kisu. Ipak stigla je u rekordnom vremenu - za tek nesto vise od mjesec i po (tada je imala 65-66 godina da bi u svojoj 70-toj s jednom prijom "odsetala" od svoje kuce do Jeruzalema!). U toj sam kuci, u biblioteci otvorenoj i hodocasnicima, vidio sam koliko je puno knjiga izdano o Caminu. Tamo ih je bilo pedesetak (bez vodica) samo na francuskom, s tim da su falile barem dvije koje ja poznajem. Zakljucio sam da racunajucu sve velike jezike, uracunajuci tu i vodice, postoji na stotine, mozda i preko tisucu knjiga o Caminu izdanih u proteklih dvadesetak godina. Nevjerojatno je koliko je ljudi imalo potrebu (i naslo izdavaca) objaviti svoje, cesto i vrlo osobne uspomene, zapazanja i razmisljanja s Camina. Slika: Tipicna oznaka puta, snimljeno na Aubrac-u  Slika: Put u najljepsem izdanju - hladovina  Slika: Bicikl u cvijecu  No vratimo se mi samom putu. Sljedeca velika postaja bio je Conques. Pradavna opatija skrivena u klancu koja je unatoc stoljecima sacuvala cistim svoju romanicku arhitekturu. Bazilika je pod zastitom UNESCO -o i bez sumnje najbolje ocuvani romanicki sklop u cijeloj Francuskoj. No za hodocasnike jos je zanimljivije ono sto se odrzava u prenocistu sv. Jakova te mogucnost molitve sa zajednicom reda Premonstrata koji brinu o bazilici koja od srednjeg vjeka cuva relikvije sv Foske (st. Foy) jedinstvenog relikvijara iz 9 st kome nema premca u Zapadnom svijetu. Sljedece etape nastojao sam proci ubrzano jer sam zelio sto prije doci do Lourdesa i odmoriti se koji dan. Put do Figuaca uglavnom je bio spust prema dolini rijeke Lot koji Camino vise - manje slijedi stotinjak kilometara s tek jednim hupserom. No upravo tu uhvatila me prva velika kisa i tek sto sam se osusio u lokalnoj katedrali nova nevolja - zadnja guma totalno je ispustila - trebalo ju je zamjeniti. Kisa jos nije bila sasvim prestala ljudi su radoznalo zastajkivali a ja sam se dao u skidanje zadnjeg kotaca i zamjenu gume. Iako sam do cilja imao jos 50-tak kilometara odlucio sam ih svladati unatoc jakom vjetru koji je poceo puhati (to mi je do tada bila i najduza dionica od nekih 110km). Trud mi se isplatio jer cekalo me je gostoprimsto u dvorcu c. sestara gdje sam nasao jednokrevetnu sobu (luksuz koji je na caminu tesko naci, odlicnu veceru i vruci tus - obicno imate samo mlaku vodu). Na moje veliko iznenadjenje tu sam zatekao i prvu Hrvaticu na Caminu: gdju Anu iz Ulma, porijeklom Hercegovku koja je pjeske krenula iz svoje kucu u Ulmu i nakanila stici do St Jeana u podnozju Pirineja. Sljedeci dan spust do Cahora i njegovog velicanstvenog mosta i spavanje u Moissaicu jos jednoj od ogromnih i vaznih srednjovjekovnih francuskih opatija koje je Revolucija zauvijek unistila ostavivsi samo tragove nekadasnje slave. Izuzetno naporan put preko Aucha i Tarbesa do Lourdesa (160 km) koji sam inicijalno mislio proci u jednom danu otegao se na dan i po no u Lourdesu se osjecam kao kod kuce buci da sam tu dosta radio i boravio - konacno dva dana odmora! Boravio sam u centru koji pripada francuskom Caritasu a zove se Citte St Pierre. Zgodno je jer oni nemaju fiksnu cijenu nego svatko daje koliko moze a to je moguce jer 90 posto posla oko smjestaja i hrane obavljaju dobrovoljci. I ja sam tamo radio nekoliko godina kao dobrovoljac pa se bilo lijepo podsjetiti na stare uspomene. Lourdes, grad koji tako kazu ima poslije Pariza najvise hotela u Francuskoj ipak nije bio tako pun hodocasnika kao obicno. Prosle, jubilarne godine kada se slavila 150-a obljetnica Gospinih ukazanja bilo ih je preko 9 miliona (za usporedbu Eiffelov toranj godisnje posjeti nesto preko 6 miliona ljudi). Ipak, nesto puno profanije i jednako slavno proslo je kroz Lourdes na dan mog odlaska. Jedna od etapa Tour de France-a vozena je bas kroz Lourdes. Iako nisam imao vremena docekati i bodriti decke ipak sam se provezao po trasi uz koju je vec bilo svijeta koji su i meni dovikivali allez, allez! Povratak na Camino uspio sam odvoziti u jednom danu iako je bila strasna vrucina a moj prvi plan je bio ostati do prolaska Tour-a i onda "varati" malo i koristiti vlak. No taj dan samo je jedan vecernji vlak imao oznaku za prijevoz bicikala te sam se ja ipak uputio svojim snagama. Bio je to, do tada, jedan od rijetkih vrucih dana a ja sam se uputio bas iza podneva no nekako sam se dohvatio Navrreux-a i prvih obronaka Pirineja. Taj grad inace visestoljetni garnizon koji je gotovo u potpunosti sacuvao svoje fortifikacije pamtit cu po poluprospavanoj noci zbog hrkanja jednog Njemca koji je valjda zbog umora cijele noci mjenjao intenzitet i tonove istog. Nakon svega toga uputih se prema St Jean Pied de Port zadnju (ili prvu za one koji krecu odavde) etapu prije prelaska Pirineja. Grad je bio pun puncat turista, pjesaka i hodocasnika tako da se cak nisam zelio probijati da bih nasao turisticki ured i pecatirao Credential nego sam se odmah uputio u Pirineje prema prvoj spanjolskoj postaji - Rocancesvellas. Slika: Most u Cahoreu  Slika: Charles de Foucauld - slika u Lourdesu  Slika: Portal bazilike u Conquesu  Slika: Dvorac d'Estaing  Slika: Homage didi podignut od njegova sela jer je rado pricao i pomagao hodocasnicima  Slika: Kravice koje su mi rado pozirale  Slika: Tipican putni kriz s kamenjem koje hodocasnici na njega stavljaju  Slika: Lourdska esplanada  Slika: Skloniste s pozivom lokalnog domacina da se tu odmorite  Slika: Prijevoj Aubrac  Slika: Mastoviti putokaza  Slika: Jedan od mnogih prikaza sv. Jakova kao hodocasnika  |
- 09:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Opis i detelji puta sv. Jakova od Le Puy-a do Santiaga Federico García Lorca (1898 - 1936) SANTIAGO (Balada ingenua) 25 de Julio de 1918 Esta noche ha pasado Santiago su camino de luz en el cielo. Lo comentan los niños jugando con el agua de un cauce sereno. ¿Dónde va el peregrino celeste por el claro infinito sendero? Va a la aurora que brilla en el fondo en caballo blanco como el hielo. ¡Niños chicos, cantad en el prado horadando con risas al viento! Dice un hombre que ha visto a Santiago en tropel con doscientos guerreros; iban todos cubiertos de luces, con guirnaldas de verdes luceros, y el caballo que monta Santiago era un astro de brillos intensos. Dice el hombre que cuenta la historia que en la noche dormida se oyeron tremolar plateado de alas que en sus ondas llevóse el silencio. ¿Qué sería que el río paróse? Eran ángeles los caballeros. ¡Niños chicos, cantad en el prado. horadando con risas al viento! Es la noche de luna menguante. ¡Escuchad! ¿Qué se siente en el cielo, que los grillos refuerzan sus cuerdas y dan voces los perros vegueros? -Madre abuela, ¿cuál es el camino, madre abuela, que yo no lo veo? -Mira bien y verás una cinta de polvillo harinoso y espeso, un borrón que parece de plata o de nácar. ¿Lo ves? -Ya lo veo. -Madre abuela. ¿Dónde está Santiago? -Por allí marcha con su cortejo, la cabeza llena de plumajes y de perlas muy finas el cuerpo, con la luna rendida a sus plantas, con el sol escondido en el pecho. Esta noche en la vega se escuchan los relatos brumosos del cuento. ¡Niños chicos, cantad en el prado, horadando con risas al viento! |