Marketing
Santiago
Zadnji dani hodocasca bili su naravno i najtezi. Sve je onako kako je opisano u toliko vodica i osobnih svjedocanstava… Prasnjavi i beskrajni Camino gotovo iznenada pocinje se uspinjati prema zadnjem velikom iskusenju – prijevoju Cebreiro na gotovo 1400 m nad morem.
Slika: Spomenik na Cebreiru 
Mene je, naravno, upravo ovdje oprala i zadnja velika kisa, u selu podno planine jedva sam nasao smjestaj u jednoj stali – supi među 30-tak raspjevanih i bucnih srednjoskolaca te sam zaista vise mentalnim nego fizickim naporom savladao i taj prijevoj i usao u Galiciu, autonomnu pokrajnu (koja takodjer ima svoj jezik i posebnu kulturu) kojoj je Santiago administrativno i duhovno srediste (no ne i najveci grad – to je puno poznatija La Coruňa). Od znacajnijih stvari u tih zadnjih 130-140 km valja spomenuti slavni Cruz de Ferro (koji se nalazi 50-tak km prije Cebreira na ravno 1500 m nad morem) te slavnu opatiju Samos u Galici vec nadomak Santiagu.
Svoje zadnje kilometre prije Santiaga ja sam prosao kao u nekom snu odlucivsi se strogo slijediti Camino koji bas tu ide gore-dolje s naglim usponima i silascima te prosavsi pored lokalne zracne luke jos se jednom uspinje na Monte de Gozo (od lat. Mons Gaudium – brdo radosti odakle se prvi put vidi Santiago i odakle su srednjovjekovni hodocasnici, cesto u suzama pjevajuci „Te Deum“, svecano silazili u grad kako svjedoci slavni „Liber sancti Iacobi“). Meni je jedini cilj bio doci do centra Santiaga i katedrale koju oni nazivaju jednostavno Obradoiro. Buduci da sam dosao na drugi dan feste sv. Jakova oko i u katedrali bilo je jako puno svijeta a mene su obuzeli osjecaji slicni onima kada sam ulazio u crkvu Sv. Groba u Jeruzalemu. Nije bas lako u ogromnoj katedrali punoj ljudi naci malu kapelicu gdje su smjestene moci sv Jakova a potrebno je odabrati i pravi trenutak za popeti se do zlatne sveceve biste koju svi hodocasnici srdacno zagrle. Svaki dan tocno u podne slavi se hodocasnicka misa kada se katedrala zatvara za turiste i cijela atnosfera postaje zasta posebna (katedrala ima cak i svoje „svicarce“ u liku zastitara lokolnog „sokola“ :). Puno toga prikazano je na njihovoj odlicnoj web stranici Catedraldesantiago.es
Naravno u Santiagu sam se zadrzao nekoliko dana i opet kao i kod drugih svjedocenja koje sam citao sreo sam tolika pozata lica s Camina te se opet poceo osjecati tako domace i blisko u tome posebnom mjestu i za mene jednom je rijetkih istinskih hodocasnickih mjesta u Europi. Ono sto u svemu tome ostaje posebno jest to iskustvo Camina hoda koji tako slici zivotnom hodu, usponima i padovima, razlicitima susretima, umoru svakoga dana i koji kao i nas zivotni put ima svoj cilj – kucu Oca nebeskog, nebeski Jeruzalem kojem je Santiago tako dobra slika vec 10 stoljeca…
Za kraj jedna biciklisticka crtica – na njihovom aerodormu postoji posebno mjesto rezervirano za rastavljanje bicikla i premanje za avion s toliko kljuceva da mozete rastaviti manji auto a check in je otvoren sve do pola sata prije leta sto je istinska rijetkost u ovom nasem ludom svijetu gdje vas uvijek pregledavaju kao da idete u zatvor.
Ja sam letio do Graza odakle sam, uz malo pomoc Slovenskih zeljeznica dobiciklirao do
Slika: Putokaz na jednom od prijevoja 
Slika: Meni najimpoznatiji
hodocasnicki spomenik - ispod Cebreira 
Slika: Hodocasnicki bicikl 
Post je objavljen 20.10.2010. u 10:30 sati.