Pregled posta

Spanjolski dio puta

Bila je to hrabra odluka nakon vec 60-tak kilometara i dosta up and down dionica. Nad planinom su se skupili tamni oblaci ali mene je obuzela sreca i ponos kada sam usao u Spanjolsku nakon vise od 800 km i 15 dana bicikliranja. Slika: ulaz u Spanjolsku
Naravno ovo "usao u Spanjolsku" treba uzeti uvjetno jer naravno samo sam presao iz jednog dijela Baskije u drugi a to se oni trude i pokazati stavljajuci sto manje pogranicnih znakova. U svakom slucaju Baskijci su se pokazali u najboljem svijetlu. Jos u francuskom dijelu jedan mi je covjek bez problema poklonio bocu vode kad je vido da mi je nestalo no pravo gostoprimstvo iskazao mi je mladi gospodin Inigo koji nudi proizvode sa svoje farme tako da svatko plati koliko hoce. Mene je castio i usput mi pricao o svom putovanju biciklom u Moskvu. Da budemo jasni to je za njih isto kao ici u Kinu buduci da ne znaju cirilicu a jezik im je totalno nerazumljiv. Tu nije bio kraj iznenadjenjima. Na dugom i zamornom usponu na Pirineje uz pljusak koji me je na kraju smocio do koze susreo sam brata i sestru koji su iz Lille-a krenuli na put oko svijeta s biciklama s pomocnim motorom no eto, cim su presli granicu jedan se motor pokvario i sad su naizmjence gurali i vozili svoje bicikle. Ostavio sam ih ne mogavsi im pomoci a ja sam se kroz izmaglicu i kisu nastavio probijati prema Rocancesvellas. To je u stvari veliki i stari samostan koji je od pamtivjeka sluzio kao prenociste putnicima koji su prelazili Pirineje. Buduci da je to polazna tocka za vecinu spanjolskih hodocasnika kao i mnogih koji tu dolaze pomalo sa svih strana svijeta, postoji takodjer jako lijep obred blagoslova hodocasnika. Ja sam bio sav mokar, bicikl vise nije slusao a sve zgrade bile su zavijene u takvu maglu da vise nisam mogao pogoditi put do hodocasnickog prenocista nego sam nabasao na pravi hotel, prvi i zanji na mojem putu. Komfor je bio zadivljujuci u usporedbi sa spavaonicama od 4 do 58 ljudi u kojima sam uglavnom spavao na spanjolskom dijelu puta.
Slika: Pirinejski prijevoj
Put do Pamplone prosao je jako brzo i a smjestaj je bio jedan od boljih. Nalazi se u mjestu pred Pamplonom odmah nakon prelaska preko jednog mosta - preporucujem. U Pamplonu sam stigao na zadnji dan feste sv. Firmana - to je onda kad oni trce pred bikovima a buduci da je ove godine jedan mladic poginuo o tome se govorilo i kod nas. Uglavnom nakon Pamplone, iako je to jos uvijek Navara odnosno Baskija pejzaz se drasticno mjenja i umjesto drazesnih, zelenih baskiskih bregova i planina teren postaje vrela I cesto sprzena bregovita zemlja. Tu pocinju i one dnevne vrucine o kojima se toliko upozorava na Caminu. Dan koji je slijedio bio je obiljezen Talijanima. Prvo mala grupa "iz susjedstva" Padova i Verona koji su inace clanovi udruge koja pomazu djeci sirom istocne Europe doci u onu famoznu sveucilisnu bolnicu u Padovu na lijecenje. U prenocisti gdje sam te noci spavao (Villamayor de Monjardin) radili su sami dobrovoljci. Mladi talijan Paolo iz Brindisia bio mi je zanimljiv sugovornik i pomocnik u organiziranju mise koju sam kao i prethodnog dana sluzio na svim jezicima koje koliko toliko govorim. Izlazak iz Baskije i ulazak u "pravu Spanjolsku" pamtit cu ponajprije po vrucini - na suncu se temperatura dizala na preko 40 stupnjeva - gradovi koje sam prolazio kao sto su Lagrona (administrativni centar La Rioje pokrajne inace najpoznatije po dobrom vinu), Najera i drugi ostali su pomalo u toj vrucoj izmaglici. Velika je razlika u nocnoj i danjoj temeraturi - nocna ne prelazi 16 danja se penje na recenih 40 na suncu. No zato sam u sljedecem hodocasnickom prenocistu susreo stare prijatelje, bicikliste - dvojicu momaka Svicaraca ciji su roditelji porijeklom iz Santiaga te Annu, djevojku iz Strasbourga koja, kao i mnogi cijeli put biciklom slijedi Camino a to znaci da na opasnim i strmim usponima i silascima gura bicikl no ipak smo na kraju stigli podjednako brzo do prenocista. Na Caminu se stvano ne moze racunati po ritmu nekog drugog nego se mora slijediti vlastiti ritam. Posebnost ovog spanjolskog dijela Camina jest beskrajni prostor uglavnom prekriven zitnim poljima i rijetkim sumarcima a to vam daje onaj osjecaj malenosti koji vas tjera da pocnete razmisljati drugacije i dublje. Naravno vjernik u tim trenucima pocinje moliti ili kao u mom slucaju (ponekad i na glas) razgovarati s Bogom. Vjerujem da su ti susreti sa samim sobom i s drugim/Drugim ono sto covjeka dublje dotakne tijekom tog tako neobicnog puta. Naravno i sve ostalo igra ulogu: posebni peizazi koji te okruzuju, snaga Sunca, umor te nadasve jednostavnost zivota koji se svodi na ono bitno. Tu se covjek prisjeca i svih onih milijuna ljudi koji su tu kroz povijest prosli prije vas. Ja bih ovdje spomenuo samo sv. Brigitu, svedsku kraljicu, koja se upravo vrativsi se sa hodocasca iz Santiaga odlucila sa svojim muzem za posveceni zivot i konacno postala tako popularna u katolickom svijetu po onim svojim molitvama.
Slika: Katedrala u Burgosu





Put do Burgosa bio je vise nego naporan ponajvise zbog hladnoce i vjetra te konfiguracije terena koji se ponovo dize na preko 1100 metara. Prije Burgosa put vodi do opatije Sant Juan de Ortega, jednog od zastitnih znakova Camina. Moram priznati da me je razocarala svojim izgledom i okruzenjem. No zato je Burgos bio pun pogodak - kompleks katedrale, inace na UNESCO-om popisu zasticenih spomenika nesto zaista posebno i jedinstveno (a to tvrdi netko tko se crkava zaista nagledao u zivotu). Ne manje vazna bila je cinjenica da sam ovdje nasao smestaj u prenocistu koje bi zaista moglo nositi oznaku 5 zvjezdica medju prenocistima na Caminu. Zove se Emaus i nalazi se kraj isusovacke srednje skole (colegio). Moji priatelji Svicarci (koji su u medjuvremenu zaboravili svoje Credencijale u prenocistu u Azofi gdje smo bili prosle noci) rekose mi da su oni spavali u glavnom prenocistu u gradu i da su uvjeti bili vrlo losi. Zajedno smo provjecali njihov problem i zakljucili da se netko od njih svakako autobusom mora vratiti po Credencijale jer ste bez njih na Caminu izgubljeni: ne samo da necete moci dobiti Compostelinu nego vas gotovo ni jedno prenociste nece primiti na spavanje. Ja sam naprotiv pun samopouzdanja (s novim kocnicama koje sam uspio zamjeniti na brzaka kod servisera u Burgosu) krenuo prasnjavim, sirokim putem Camina dalje prema Leonu. Usput sam susreo jednog Talijana koji u malo boljim tenisicama prelazi izmedju 40 i 50 km na dan sto je apsolutni rekord za koji sam cuo na Caminu s tim sto su u principu tenisice zabranjene jer cete s njima vec prvog dana nabiti takve zuljeve da necete moci ni koraka dalje. Gotovo svi s kojima sam razgovarao unatoc i dobrim ciplama za pjesacenje prije ili kasnije dobiju koji zulj ali svi koji nekim slucajem krenu u tenisicama ili odustaju ili u prvom gradu kupuju cipele za pjesacenje. Pozdravih Talijana - rekordera i nakon nekoliko kilometara susretoh jedno poznato lice: mladu juznokoreanku, studenticu medicine koju sam upoznao u prenocistu u Burgosu. Puna neke unutrasnje energije veselo.je cavrljala na, za jednu korejanku, iznenadjujuce dobrom, engleskom. Inace, gledajuci po nacijama na spanjolskom dijelu Camina prednjace dakako Spanjolci, Franacuzi i Njemci cine drugu trecinu, a zatim uvjerljivo slijede Talijani. Ja sam, u razno ranim susretima, upoznao ljude iz 15-tak zemalja.
Od Burgosa do Leona i dalje na jug dio je Castille koji se naziva Tierra del Campo koja je meni izgledala kao neka cudna mjesavina Slavonije i recimo Ravnih kotara oko Zadra. Beskrajna zitna polja, kamene ograde a sve to na 750 do 900 metara nadmorske visine. Kazu da je, pogotovo za one koji idu pjeske, tih 150km jedna od najtezih dionica buduci da je pred vama beskrajna ravnica koja se ipak, gotovo neprimjetno dize i spusta naravno sve to uz vrlo malo hlada. No hlad ce vam trebati samo ako se krecete iza 2, 3 sata poslije podne. Naime klima je gotovo saharska. Vec sam to i prije spomenuo no ovdje je stanje jos gore: nocu i pogotovo u jutro temperetura se spusta na izmedju 5 - 10 stupnjeva i ta svjezina traje do iza podneva. Mnogi hodocasnici zato krecu vec iza 5 u jutro da bi to iskoristili. Tu dolazimo do vaznog pitanja smjestaja. Ukoliko, kao ja, niste ovamo dosli na zimovanje necete zeljeti izaci iz kuce prije 9 (kao i svi Spanjolci) sto stvara probleme: 1. Rano u jutro budut ce vas hodocasnici koji rano krecu na put 2. Mnoga prenocista, osobito ona u kojima rade dobrovoljci i koja se dice time da su "prava hodocasnicka" doslovno tjeraju ljude vec iza 8 sati. Zato su puno bolja solucija privatna prenocista koja su 1-2 eura skuplja i u kojima je atnosfera obicno puno zatvorenija ali koji vas pustaju da ostanete nesto duze. Spomenuh prenociste u Burgosu koje moze nositi oznaku pet zvjezdica. U sljedecem velikom i poznatom gradu Leonu naisao sam na najgore - pripada casnim sestrama benediktinkama a smjestaj je dostojan Frankove kasarne (iliti iste iz doba JNA) 50-godina - zaobici u velikom luku! Slika: Parador u Leonu

Inace Leon ima dosta toga za pokazati jer je stoljecima bio glavni grad i kraljevsko sjediste krscanskog dijela Spanjolske sve de rekonkviste kad to postaje Toledo pa Madrid.
Kako je zivot zanimljiv desetak kilometara dalje dobrodoslica do sad nevidjena na Caminu: bracni par koji vodi prenociste pozvao nas je u svoju kucu, ljudi nude rakijicu i vino, uglavnom atnosfera kao u nasim krajevima. Jedan od hodocasnika, i opet jedan juznokoreanac takodjer je svecenik i to ni vise ni manje nace doktor teologije. Videci me tako skrsenog nakon lose provedene noci i uzasnog vjetra s kojim sam se borio putem nudi mi nesto sto naziva korejskom medicinom. Tableta, ako bi se to moglo tako nazvati nalazi se u kutijici s oznakom jinga i janga a izgleda kao umanjena Mozart kugla s onim zlatnim omotgom samo sto se sve jede. Korejanac tvrdi da jedna takva kuglica u Koreji ili Kini kosta 30 eura kusam i drugi dan sam zaista "ko nov" kako je Koreanac i rekao.
Sljedeci dan docekuju me oblaci no ja puno nove energije prolazim Astorgu inace vazan grad na Caminu. Ja nisam obisao ni katedralu jer je bila zatvorena i mogla se obici samo uz obilazak muzeja koji se dakako placao. Spanjolci kao i Talijani, sto se toga tice, naplacuju sve sto se naplatiti dade, za razliku od Francuza koji vam nece naplatiti ni ulaz u Notre Dame a kamoli u neku crkvu u provinciji. Pripremajuci rucak u zavjetrini neke kapelice na usponu na planinu Cerebrio (zadnje veliko iskusenje na Caminu, 1500 m nadmorske visine) "presrela" ma je tv ekipa jedne meksicke televizije koja se zove Mariavision. Ukoliko uspijem nabaviti tu snimku vidjet ce te kako je to izgledalo.

Slika: Ulica u Pamploni


Slika: Na ulasku u Baskiju - sto li nas to povezuje?!


Slika: Zgrada u Pamploni s istaknutom baskiskom zastavom


Slika: Na pocetku Camina u Spanjolskoj...


Slika: ... nismo vise tako daleko


Slika: Tipicni izgled Camina kroz Castillu


Slika: Tipicni izgled kriza iz Santiaga


Slika: Caminom sluzbeno mozete ici pjeske, biciklom, konjem, magarcem i mulom


Slika: Sierra del Pedron izmedju Pamplone i Punta la Renae


Slika: Starinski most kakvih je puno na Caminu


Slika: Pozdrav suncu


Slika: Pticice koje su mi pozirale u jednoj crkvi jos u Francuskoj


Slika: Drevna opatija u Sahagunu


Slika: Tierra del campo


Slika: Oznake






Slika: Torro - bik - simbol Spanjolske




Post je objavljen 12.08.2009. u 09:03 sati.