Rastao je u njoj i svakim danom postajao sve veći. Osjećala je kako pulsira u ovojnici.
Čekala je do sada puno puta da dozre i pretvori se u magiju.
Probati će drukčije, malo se poigrati sa sudbinom. Dosta se ova igrala s njom. Stara prevrtljivica.

Usmene predaje (a takve su najmoćnije) dovele su je na novi trag.
Na rubu začarane šume živio je naoko običan čovjek u veoma neobičnoj kući. Odazivao se na ime Legba. Govorili su da iz ničega zna stvarati čaroliju.

Na vratima kuće zelenim slovima ispisano Voo-Doo. Malo ispod lubanja i dvije prekrižene kosti.
Strah, ubrzani rad srca i komešanje u nutrini. Pokuca.
Zidovi unutrašnjosti prekriveni drevnim maskama. Perje životinja, kokošje noge, i zdjela prepuna svježe krvi životinja.

Legba joj objasni postupak. Zajedno će zamijesiti glinu pomiješanu s narančastim pramenom njene kose i od toga napraviti lutku. On će probosti glineno obličje.
Ovojnica u njenom tijelu će puknuti, biser kliznuti i zabljesnuti. Krenuti će nova čaranja.

Ispruži se na počivaljci dok je gledala kako Legba spretnim rukama namješta lutku i pored nje slaže igle raznih veličina. Tada zamrači prostoriju i rasplamsa svjetlost svijeća.

Igla se nađe u Legbinoj ruci. Približi je malenom tijelu i ubode. Bol i toplina. Kaže da nije uspjelo. Igla nije prave veličine, izvijena je. Proba s drugom, trećom. Ona podrhtava, zabranjeno joj je micati se. Stenje u sebi, ne želi da je čuje. On se gnjevi. Tko li je tako nehajno pripremao pomagala. Peta, šesta. Sada je već sva mokra. Udaranje bubnjeva u sljepoočnicama. Sedma, osma. Ipak.

Rastao je u njoj biser, razasut na komadiće, okrhnut. Nemagičan. Ustaje, blijeda i iscrpljena. Želi otići.
Ne pušta je, ne takvu.

Suze na obrazu, beščulne. Gdje je izgubila magiju?
Nečarolija pretvorena u prah klizi između prstiju. Ostaje samo bol i krv. I žar u utrobi.