Ponedjeljak.
Dan 21. (10. nakon inseminacije)


Ujutro me probudila budilica u 4h.
Jučer navečer je nekako uspio izgovoriti da bi danas ipak morao ranije na posao. Treba kopirati skripte. A ja *poznati borac za prava potlačenih radnika* se ipak nekako skulirala. Ipak je to tajio čitav vikend. Mora da me doživljava kao vješticu. Baš sam grozna...
Ali stvarno me ljuti kad gazda misli da je minimum sat vremena prekovremenih dnevno normalno (treba li napomenuti da danas ostaje na poslu do 18:30? I tako cijeli tjedan.). A što je još veća smijurija, čovjek si daje za pravo i mjeriti im jesu li možda koju sekundicu duže ostali na pauzi. Tih pola sata se (naravno) ne broji u radno vrijeme.
E, da je meni 5 minuta vlasti! Kakve bi ja komisije poslala tim privatnicima! A tek kazne koje bi uslijedile... Pa da vidim jel' bi bilo iskorištavanja.

Daklem, budilica. 4h.
On se naravno ne diže. Još samo 5 minuta (onu reklamu s medvjedićem, ili čim već su sigurno snimili po njemu).
A ja kad se probudim, ne mogu zaspati. Trebaju mi idealni uvjeti. Knjiga, romantični film (ma može i horror), češkanje...

U 5h je konačno otišao (nakon što sam mu pomogla naći ključeve i ino). Za 5min otključava vrata. Znala sam!
Zaboravio. Nešto. Opet odlazi.

I što da čovjek radi?
Doručak u krevetu nije loša ideja.
Ionako nakon što uzmem hormone trebam malo odležati.

Kava s mlijekom (bez kofeina), kruh, puter (e, da! On nikako da shvati da puter = maslac <> margarin) i pekmez od borovnica (od neki dan).
Mala digresija: ako budem jako dobre volje danas možda skuham i pekmez od šljiva.

Na TV-u nema ništa.
Vrtim programe. Reality show. Big brother.
Dvije po dvije cure naizmjence cijepaju drva i pale vatru u kaminu.
Tko zna da li su je i uspjeli zapaliti?!

Ne znam tko gluplji. Jel' one što to rade, ili ja što to gledam...
Dobro što sam se sjetila peglanja!


Prvi dan na poslu nakon tjedna bolovanja.
Sva sam već u brojkicama.
Malo virnem na blog, pa na forum... a onda revno računam. Zovite me čovjek-kalkulator! Grrr... Na što mi se posao sveo...