hoću li moći...hoću li?
Prebirem po zbrkanim mislima...u vrtu sjećanja tražim nas... dozivam ga riječima bez glasa...
moje umorne oči traže sitnice koje podjsećaju na njega...svaka od njih mogla bi ispričati priču o nama...
svaka od njih je dio njega u menu...i u trenu on je tu pored mene...iako kilometrima daleko...
i ožive svi oni trenuci provedeni s njime. Sve riječi, sve nježnosti, svi pogledi, mirisi...sve je opet tu...
sve se slilo u jedan ogroman val koji zapljuskuje obale moga tijela...bojim se... ali ne dubine koja me vuče...
bojim se da jednom taj val neće doći...da će ga oseka povući na neke druge obale... daleko od mene...
ali ne želim razmišljati o tome...ne sada... ne još...
Ne mogu... a pitam se, hoću li ikada moći?
Iluzija
U nekom kut umornih misli
Nakon teškog dana
Sjedim sama ispred praznog ekrana
A misli ne misle
Već plutaju......
Rodila se slika u zjenicama
I šum vjetra u ušima
Poput bajke oživjela je mašta
I zamirisalo sjećanje
Ponovo se veselim povratku
Ptica, mirisu cijeća, bojama duge
Poveo si me za ruku i odšetao
Samnom, darovao mi da se radujem
I zaboravim svoje tuge
Utopila se boja neba
U kapljici moje suze
I duga se razlila i pala po nama
I postali smo jedno, ti i ja...
I bila sam sretna, bilo je to tamo
Gdje iluzija postaje stvarnost...
|