francesca_johnson

srijeda, 24.08.2005.

...moje svjetlo...

U životu postoje trenuci kada ti netko toliko nedostaje,
da ga poželiš izvaditi iz snova i zagrliti u stvarnosti....
Sretna sam što mi je dotakao dušu i postao dio moga
života....

Ti si moje svjetlo

Tišinu samice moga života
uzburkalo je svjetlo.
Kroz maleni prozor
došao si tiho,
nečujno.
Obasjao mi tijelo,
ostao u meni.
Od tada sam zarobljena.
I samo tebe čekam.
I samo tebe tražim.
I samo ti postojiš...

- 16:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 17.08.2005.

Ima dana... ima noci... ima trenutaka...

Ima dana kad me posebeno obuzme tuga ... sjeta... osjećaj praznine...
kad nijemi vrisak para mi mozak... i oduzima tijelo... ubija misli...
kad silno želim da je kraj mene... a jedino što imam je zvuk tišine...
i tad se prepustim... pretopim krik u emocije... i napišem...

Danas mi se po duši razlila praznina
Danas mi je više nego ikad
Potrebna tišina....
Život opet miješa karte
Umjesto svijetlog traga
Baca svoje crne sjene
Ulice su danas prazne
Samo su se kišne kapi
Privile uz mene....
Danas mi se kroz usta
Prošetala neka luda gorčina
Danas mi je vrisak samo tupi pogled
Ono što je bilo puno,
Danas je praznina....
Danas mi se po duši razlila praznina
Danas mi je više nego ikad
Potrebna tišina....

- 20:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.08.2005.

sjećam se nekih njegovih riječi...nekih svojih riječi...

- mnogo toga si pokrenuo u meni, tijekom godina ja sam postala obična,
sve moje strasti su izblijedile... ti si opet sve obojao... svojim bojama ljubavi

- nisi obična... ne postojim ja... ne postojiš ti... postojimo samo zajedno...
zajedno smo posebni... savršeni... rekao je... postali smo jedno drugome
hrana za tijelo i dušu... uživali smo u tim delikatesama... znali smo što volimo...
što želimo... ponekad sam te stvarno želio pojesti... prvi puta u svom životu
osjećam da se uspijevam najesti... da sam sit... da nakon «jela» nisam gladan...
ali ne traje dugo... samo nekoliko sati... i opet te želim....

- uvijek ćeš biti ona... prava, točno onakva kakva je žena mojih snova,
kao da si se materijalizirala....

- ti si ono što sam oduvijek željela , možda nam je dano, kad već ne možemo biti zajedno,
barem da se sretnemo i barem da izživimo naše želje i snove..
s tobom su prvi puta... snovi postali stvarnost

- s tobom je prvi puta stvarnost postala san...

- 20:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 05.08.2005.

hoću li moći...hoću li?

Prebirem po zbrkanim mislima...u vrtu sjećanja tražim nas... dozivam ga riječima bez glasa...
moje umorne oči traže sitnice koje podjsećaju na njega...svaka od njih mogla bi ispričati priču o nama...
svaka od njih je dio njega u menu...i u trenu on je tu pored mene...iako kilometrima daleko...
i ožive svi oni trenuci provedeni s njime. Sve riječi, sve nježnosti, svi pogledi, mirisi...sve je opet tu...
sve se slilo u jedan ogroman val koji zapljuskuje obale moga tijela...bojim se... ali ne dubine koja me vuče...
bojim se da jednom taj val neće doći...da će ga oseka povući na neke druge obale... daleko od mene...
ali ne želim razmišljati o tome...ne sada... ne još...
Ne mogu... a pitam se, hoću li ikada moći?

Iluzija

U nekom kut umornih misli
Nakon teškog dana
Sjedim sama ispred praznog ekrana
A misli ne misle
Već plutaju......
Rodila se slika u zjenicama
I šum vjetra u ušima
Poput bajke oživjela je mašta
I zamirisalo sjećanje
Ponovo se veselim povratku
Ptica, mirisu cijeća, bojama duge
Poveo si me za ruku i odšetao
Samnom, darovao mi da se radujem
I zaboravim svoje tuge
Utopila se boja neba
U kapljici moje suze
I duga se razlila i pala po nama
I postali smo jedno, ti i ja...
I bila sam sretna, bilo je to tamo
Gdje iluzija postaje stvarnost...

- 00:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	kolovoz, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31