Razgovaraju Dan i Noć.

Noć se protegne na svojoj strani obučena u crnu dugačku haljinu, malo zijevne i na tren trgnuvši se kao da se upravo nečega dosjetila upita Dan:

- Hej, prijatelju, imaš li ti za mene malo ljepote?

Dan, sunčajući svoje lice na otvorenom vedrom nebu, obučen sav u bijeli kostim malo se trgne na to pitanje. Učinilo mu se da nije dobro čuo pa upita nesigurno:

- Kako…?

A Noć nakon kraće šutnje opet još sigurnije nastavi:
- Mislim, čuvaš li je u džepu, dijeliš li je na svakom uglu svakome tko naiđe onako kao iz rukava. Možeš li mi je napisati, nacrtati?

- Ne, to se ne može napisati. - namršti se Dan i nastavi se sunčati, ali kopkalo ga je pitanje. Sada je gotovo, njegov popodnevni odmor i drijemež bio je potpuno narušen i više se nije mogao izležavati. Namrštio se i preko svoje volje rastežući se upita on Noć:

- A otkuda ti uopće ta ideja?

Međutim, Noć nastavi dalje po svom kao da ga uopće nije čula:

- Hm, no reci mi onda, čuvaš li je možda za neke posebne prigode ili ti je ona svakidašnji oslonac? Ako je imaš, zaista bih voljela dobiti je od tebe, onako, znaš kao dar?

- Ma, što ti pada na pamet? - upita Dan sada već vidljivo razdražljiv. - 'Ajde pusti me na miru sa tim šašavim pitanjima.

Noć sa malo rastuži pa sa manje ushita gotovo ravnodušno kao da priča sama sa sobom reče:
- Ma, mislila sam da mi možeš reći kako izgleda Ljepota, bojim se ako prođe pored mene kao i sve uglavnom što prolazi, a pri tom je ne prepoznam, zaista bi mi bilo žao. - rekavši to spusti se kišica na zemlju u obliku njenih suza.

''Ona je stvarno zainteresirana za tu ljepotu.'', pomisli Dan gledajući je zabrinuto ispod oka, razmišljajući kako da je neutješnu ipak utješi, on pročisti grlo te nastavi malo smirenijim tonom:
- Hm..ovaj..čuj, ali imaš je i ti...znaš. Ma, zaista ne budi tako lijena i ne spavaj po cijelo vrijeme, otvori oči pa ćeš je vidjeti!

- Kako? - upita Noć sa zebnjom u sebi i tračkom nade u svom glasu
- Lijepo...normalno…što ja znam?! - uzvikne Dan šireći bespomoćno ruke.

- Znaš, Dan, u jazbinama mojih nogu ne šumi izvor života, u pogledu na moje nebo previše je obojanosti, a ti si tako čist…

-Ah, hvala ti…- zahvali se Dan i malo zacrveni, sviđalo mu se laskanje kao i svima, ali ovog puta je njegova prijateljica trebala pomoć i to je trenutno najbitnije.

Zavlada tada tišina. Glasna tišina. Noć je čekala njegov odgovor očajnički je željela posjedovati ljepotu kao da je to postala glavna i jedina bit njene postojanosti. Osjetila je potrebu za promjenom, dozlogrdila joj je istobojanost. Taman se htjela pomiriti sa činjenicom, da neće naći odgovore, kad se tog časa Dan malo nakašljao pa nastavio:

- Vidiš, Noć, imaš i ti ljepotu u sebi. Ti imaš snove…to je prava ljepota, a meni je to uskraćeno. Ti imaš mir, a kod mene je uvijek bučno i kaotično, sa tobom se život opusti ljudi, životinje i priroda, ma sve, a ja ih pak tjeram na vječito kretanje. Možeš li samo zamisliti koliko je naporno žuriti i samo raditi bez stajanja, bez snivanja.? I kada porijetko nađem svoje vrijeme za odmor, narušen bude prije nego počne. Slušaj, u snovima je veličina, jer da nema snova mnogi umjetnici ne bi načinili svoja najljepša djela, mnogi znanstvenici ne bi uspjeli u svojoj nakani, da učine svaki dan barem jedno dobro djelo koje vodi u njihov san o humanosti itd. Bez mene ti ne bi valjala sama, bez tebe ja ne bih opstao sam. Eh, kad bi ti, draga prijateljice, samo znala koliko sam puta poželio, da sam na tvom mjestu i da imam ono što ti imaš, ali sa vremenom sam se ''prizemljio'' i nadošao do vrlo bitnih odgovora bez da sam se ikada žalio. Jesi li me kad vidjela namrgođenog? Jesam li ti ikad dodijavao nepotrebnim pitanjima?

Noć je šutjela a Dan je ushićeno nastavio:
- Zar ne vidiš kako nas dvoje činimo bogatu harmoniju, kako smo oboje jednako potrebni životu? To ti je, draga moja Noć, najveća ljepota, jer ljepota je pojava pomno sakrivena u malim stvarima.

Noć ga je pomno slušala i upijala svaku riječ, a Dan sigurniji u sebe nastavio joj je sa smijehom objašnjavati. Taj smijeh je bio u tome što je i Dan kroz razgovor sa Noći došao do novih otkrića, jer dvije glave su uvijek pametnije, nego jedna i uvijek se razgovorom može doći do najboljeg rješenja.

- Ti je u sebi imaš jednako koliko je imam i ja. Volio bih, na primjer, da mogu pružiti ljudima vrijeme za snove, ali to je ipak u tvojoj moći, u tome je tvoja ljepota, jer snovi su bogatstvo koje nema vrijednost…oni nemaju cijenu.

Na te riječi Noć se nasmiješila i lagano zacrvenjela od nelagode, jer sama nije mogla naći odgovor na to pitanje.

Čudila se otkud on toliko toga zna, divila se njegovim promisaonim izjavama. Obrisala je suze sa lica vremena i prihvatila sebe takvu kakva jeste.

Shvativši to, oboje su se slatko nasmijali i nastavili, jer istina ih je oslobodila, a Noć više nikada nije sumnjala u svoju ljepotu…

kada te usnulog
zatekne podne života
prhnule ptice u krošnji
tvojih predrasuda
mudrost
zrno koje ti nedostaje
ostani vjeran
čovjeku koga slijediš
djetetu u sebi
rođenju

na putu prema izlazu
blještavilo svijeta
razbija
svoja lažna obećanja
na tvoje srce

jednom
kada se domovina koju znaš
nasloni na kišni dan
u rukama ćeš zadržati
sebično i gordo
ono što si smatrao
svojinom

......." Po tko zna koji put stajala sam nasred ceste i upirala pogledom toliko daleko koliko su mi oči bile sposobne gledati. Nisam htjela plakati, plač je bio nešto sto sam odgodila za kasnije. Samo moja dječja duša je znala kako mi je u tom "kasnije" trenutku bivalo. Sada sam bila sposobna samo pratiti taj zeleni kamion u kojem je bila moja majka. Da nije bilo očuha,koji ju je vozio,pitanje je kako i kada bi se susret izmedju mene ,majke i moje sestre odvio. I ovako sam ju vidjala jednom godisnje za vrijeme školskih praznika,i to nije moglo biti za vrijeme ljeta i za vrijeme Božića,nego sam bila privilegirana,zajedno sa sestrom,birati jedan od ova dva praznika.

Strah me je pomisliti kako se u tim godinama moja majka osjećala, jer sudeći po tome da majka osjeća isto sto i dijete, vjerujem da je dijelila moje emocije, malo je za reci i poprilicno tesko za opisati ovo stanje duše koje mi je bilo blisko kao sjena,kao otkucaji srca,godinama,toliko dugo dok jednog dana nisam vise osjecala ništa, jer bol se stopila sa mojom dušom,postavši time neizbrisiva tetovaža na srcu,sa kojom se covjek nauči živjeti. Naučiš,jer nemas izbora. I koliko god se jačala u sposobnosti biti poslušna neposlušnom izboru zivota,nije mi polazilo za rukom. Za razliku od sestre i mene, majka je ojačala utoliko da mi se u jednom trenutku pričinilo da nas uopce ni ne voli. Koliko sam samo pogrijesila i svojim osudbama. Ipak, osudbe su takodjer bile jedna staza na tom strmovitom putu uspinjanja koja je cinila križ jos tezim. Trebalo mi je dosta vremena da oprostim,i tek kada sam to uspjela u mojoj duši probila se smjelo jedna zraka Bozijega svijetla. Sve ove nijanse emocija bile su povezane jedna sa drugom čineći neraskidivi lanac moga shvaćanja u kojem sam se trudila povezati svaku slagalicu i postaviti na pravo mjesto. Ponekad nam uprkos teskom trudu, jedan djelić slagalice nedostaje da upotpuni konačnu sliku. Tako se ispostavi da je taj jedan mali djelić najbitniji.

Tako je moja slika godinama bila pogrešna. Oči su mi se otvorile tek onda kada sam i sama postala majka,tek onda kada je preminuo otac,tek onda kada sam nepovratno izašla iz svoje Domovine. Nisam ni slutila koliko su ove stvari medjusobno isprepletene.

Moja majka nosila se sa svojom boli kako je najbolje znala i mogla. Ali ipak je uvijek bila tu kada sam dosla do samog kraja, kada sam pala pod teretom kriza,i moja sestra takodjer. Najbolje tome svjedoci bolest od koje smo sestra i ja oboljele za vrijeme djetinjstva. Popratna pojava ove bolesti bila je visoka temperatura,nemogućnost jela,ili bilo kakvog normalnog funkcioniranja. Reklo bi se,normalna bolest i uistinu bi tako bilo da nismo obje i sestra i ja bolovale jednaku bolest,u jednako vrijeme, jednakim intezitetom,i nisu pomagali niti lijekovi niti bakina njega. Baka je naposljetku bila primorana nazvati majku.

Mama je dosla. Ležale smo obje svaka na svojoj strani kreveta,jednako zajapurene u licu,nepokretne..... Majka nije učinila ništa sto ne bi učinila bilo koja druga ženska ruka. Dala nam je tabletu,usitnjenu malom metalnom žlicom sa čašom vode, poljubila nas je i nježno pomilovala po glavi.

-"Mama je tu"bile su njezine riječi.
-"Sada ce sve biti u redu"ponovila je nježno.

Žurno je gledala prema vratima,plašila se da otac ne stigne jer nas je posjetila potajno na bakin poziv. Otac i ona se nisu slagali najbolje,zbog toga su se i rastali kada sam imala četiri godine,nakon čega je počeo moj pakao. Alkohol je uzeo maha,taj razornik obitelji,ulijevao je svoje zlo u svakoj čaši koja je bila ispijena u rukama mog oca,i svaka čaša donijela je sa sobom odredjenu sebicnu bol. Sebičnu,a opet željnu da je se shvati,željnu da je se voli,željnu sreće i mira, nazalost pronadjenu na pogrešnoj strani. Svadje i uvrede bile su stalni gost u našem domu.
Sve mi je bilo jasno.

Promatrala sam majku razrogačenih očiju u kojima su sjajila sva svijetla ovoga svijeta. Ona je za mene u tom trenutku bila moje božanstvo,najljepsi andjeo čuvar koji je došao da nas posjeti,poljubi i pruži čašu vode sa lijekom. Moj najljepsi andjeo crne kose i smedjih ociju,l znajuci da je na kratko ovdje i da ce otici,nisam niti treptala,plašeći se da cu izgubiti njezin lik iz pogleda ako samo trepnem,pa makar i na čas.

Ubrzo,njen lik,okrenuo se na svoju stranu,od dviju bolesnih djevojčica i pozurio ka svijetlu na drvenim vratima zatvorenog trijema tog seoskog kućerka od ilovače,jer je morala. Skrivala je pri tom svoje oči od nas.
Temperatura mi nije dala da se podignem,a htjela sam da potrčim,da ju zagrlim,da joj kažem da ju volim,da ju zamolim da nas ne ostavlja i da ju vise nikada ne puštam jer sam dobro znala sto znaci njezin odlazak...opet i opet..i opet....samoća je kucala na okna moje dječije duše,koja je vrištala za ljubavlju. Otišla je. Uistinu je otisla. Njezin odlazak svjedočio je upaljeni motor zelenog kamiona.Do ponovnog susreta,ako Bog da. Jedna vrela slana kap skliznula je niz moj dječji,vreli obraz. Konačno sam mogla zažmiriti. I morala sam. Smetalo mi je svijetlo. Takva sam konačno i zaspala.

Idućega jutra, probudio me je cvrkut lastavica, poredanih kao note na strujnim žicama iznad naše kuće. Pjevale su predivnu pjesmu tješenja. Pjesmu ohrabrenja. Osjećale smo se i sestra i ja fizički bolje. Užarena boljka je nestala, kao dlanom obrisana, dlanom ne bilo koje zene, dlanom moje majke. To je bio pravi lijek za ovu odredjenu bolest. To je bolest ceznje,bolest odvojenosti od majke, bolest samoće i tuge zbog neostvarene topline obiteljskog Doma."......

Ulomak iz neobjavljenog romana "MAJCI NA DAR"

kakvu bitku biješ
takvu pobjedu imaš
uz koga pobjeđuješ
takav i ti sam postaješ
kakav postaješ
na takvo mjesto i pripadaš
kamo pripadneš,
u Vječnosti cijeloj ostaješ
Vječnost je duga
a boj kratko traje
otpusti ispraznost
odbaci bezumnost
svaki je čas dobar čas
za biti dobar boj
ne odlaži oružje
neka tvoj štit bude
strana izabrana od Svjetla

ne odlazi vrijeme
neka tvoja snaga bude
voljujući zavjet srca
pusti svijet on ima svoju bitku
zar da poradi ništavnosti
ti izgubiš svoj boj?

svijet će se pomaljati
u svojim sitnim pobjedama na čas
ali ti uspravi pogled prema nebu
i zakorači iz svijeta
kao duša sva od Svjetla
koja stremi
prema svome izvoru