Razgovaraju Dan i Noć.
Noć se protegne na svojoj strani obučena u crnu dugačku haljinu, malo zijevne i na tren trgnuvši se kao da se upravo nečega dosjetila upita Dan:
- Hej, prijatelju, imaš li ti za mene malo ljepote?
Dan, sunčajući svoje lice na otvorenom vedrom nebu, obučen sav u bijeli kostim malo se trgne na to pitanje. Učinilo mu se da nije dobro čuo pa upita nesigurno:
- Kako…?
A Noć nakon kraće šutnje opet još sigurnije nastavi:
- Mislim, čuvaš li je u džepu, dijeliš li je na svakom uglu svakome tko naiđe onako kao iz rukava. Možeš li mi je napisati, nacrtati?
- Ne, to se ne može napisati. - namršti se Dan i nastavi se sunčati, ali kopkalo ga je pitanje. Sada je gotovo, njegov popodnevni odmor i drijemež bio je potpuno narušen i više se nije mogao izležavati. Namrštio se i preko svoje volje rastežući se upita on Noć:
- A otkuda ti uopće ta ideja?
Međutim, Noć nastavi dalje po svom kao da ga uopće nije čula:
- Hm, no reci mi onda, čuvaš li je možda za neke posebne prigode ili ti je ona svakidašnji oslonac? Ako je imaš, zaista bih voljela dobiti je od tebe, onako, znaš kao dar?
- Ma, što ti pada na pamet? - upita Dan sada već vidljivo razdražljiv. - 'Ajde pusti me na miru sa tim šašavim pitanjima.
Noć sa malo rastuži pa sa manje ushita gotovo ravnodušno kao da priča sama sa sobom reče:
- Ma, mislila sam da mi možeš reći kako izgleda Ljepota, bojim se ako prođe pored mene kao i sve uglavnom što prolazi, a pri tom je ne prepoznam, zaista bi mi bilo žao. - rekavši to spusti se kišica na zemlju u obliku njenih suza.
''Ona je stvarno zainteresirana za tu ljepotu.'', pomisli Dan gledajući je zabrinuto ispod oka, razmišljajući kako da je neutješnu ipak utješi, on pročisti grlo te nastavi malo smirenijim tonom:
- Hm..ovaj..čuj, ali imaš je i ti...znaš. Ma, zaista ne budi tako lijena i ne spavaj po cijelo vrijeme, otvori oči pa ćeš je vidjeti!
- Kako? - upita Noć sa zebnjom u sebi i tračkom nade u svom glasu
- Lijepo...normalno…što ja znam?! - uzvikne Dan šireći bespomoćno ruke.
- Znaš, Dan, u jazbinama mojih nogu ne šumi izvor života, u pogledu na moje nebo previše je obojanosti, a ti si tako čist…
-Ah, hvala ti…- zahvali se Dan i malo zacrveni, sviđalo mu se laskanje kao i svima, ali ovog puta je njegova prijateljica trebala pomoć i to je trenutno najbitnije.
Zavlada tada tišina. Glasna tišina. Noć je čekala njegov odgovor očajnički je željela posjedovati ljepotu kao da je to postala glavna i jedina bit njene postojanosti. Osjetila je potrebu za promjenom, dozlogrdila joj je istobojanost. Taman se htjela pomiriti sa činjenicom, da neće naći odgovore, kad se tog časa Dan malo nakašljao pa nastavio:
- Vidiš, Noć, imaš i ti ljepotu u sebi. Ti imaš snove…to je prava ljepota, a meni je to uskraćeno. Ti imaš mir, a kod mene je uvijek bučno i kaotično, sa tobom se život opusti ljudi, životinje i priroda, ma sve, a ja ih pak tjeram na vječito kretanje. Možeš li samo zamisliti koliko je naporno žuriti i samo raditi bez stajanja, bez snivanja.? I kada porijetko nađem svoje vrijeme za odmor, narušen bude prije nego počne. Slušaj, u snovima je veličina, jer da nema snova mnogi umjetnici ne bi načinili svoja najljepša djela, mnogi znanstvenici ne bi uspjeli u svojoj nakani, da učine svaki dan barem jedno dobro djelo koje vodi u njihov san o humanosti itd. Bez mene ti ne bi valjala sama, bez tebe ja ne bih opstao sam. Eh, kad bi ti, draga prijateljice, samo znala koliko sam puta poželio, da sam na tvom mjestu i da imam ono što ti imaš, ali sa vremenom sam se ''prizemljio'' i nadošao do vrlo bitnih odgovora bez da sam se ikada žalio. Jesi li me kad vidjela namrgođenog? Jesam li ti ikad dodijavao nepotrebnim pitanjima?
Noć je šutjela a Dan je ushićeno nastavio:
- Zar ne vidiš kako nas dvoje činimo bogatu harmoniju, kako smo oboje jednako potrebni životu? To ti je, draga moja Noć, najveća ljepota, jer ljepota je pojava pomno sakrivena u malim stvarima.
Noć ga je pomno slušala i upijala svaku riječ, a Dan sigurniji u sebe nastavio joj je sa smijehom objašnjavati. Taj smijeh je bio u tome što je i Dan kroz razgovor sa Noći došao do novih otkrića, jer dvije glave su uvijek pametnije, nego jedna i uvijek se razgovorom može doći do najboljeg rješenja.
- Ti je u sebi imaš jednako koliko je imam i ja. Volio bih, na primjer, da mogu pružiti ljudima vrijeme za snove, ali to je ipak u tvojoj moći, u tome je tvoja ljepota, jer snovi su bogatstvo koje nema vrijednost…oni nemaju cijenu.
Na te riječi Noć se nasmiješila i lagano zacrvenjela od nelagode, jer sama nije mogla naći odgovor na to pitanje.
Čudila se otkud on toliko toga zna, divila se njegovim promisaonim izjavama. Obrisala je suze sa lica vremena i prihvatila sebe takvu kakva jeste.
Shvativši to, oboje su se slatko nasmijali i nastavili, jer istina ih je oslobodila, a Noć više nikada nije sumnjala u svoju ljepotu…
Post je objavljen 26.05.2019. u 13:31 sati.