......." Po tko zna koji put stajala sam nasred ceste i upirala pogledom toliko daleko koliko su mi oči bile sposobne gledati. Nisam htjela plakati, plač je bio nešto sto sam odgodila za kasnije. Samo moja dječja duša je znala kako mi je u tom "kasnije" trenutku bivalo. Sada sam bila sposobna samo pratiti taj zeleni kamion u kojem je bila moja majka. Da nije bilo očuha,koji ju je vozio,pitanje je kako i kada bi se susret izmedju mene ,majke i moje sestre odvio. I ovako sam ju vidjala jednom godisnje za vrijeme školskih praznika,i to nije moglo biti za vrijeme ljeta i za vrijeme Božića,nego sam bila privilegirana,zajedno sa sestrom,birati jedan od ova dva praznika.

Strah me je pomisliti kako se u tim godinama moja majka osjećala, jer sudeći po tome da majka osjeća isto sto i dijete, vjerujem da je dijelila moje emocije, malo je za reci i poprilicno tesko za opisati ovo stanje duše koje mi je bilo blisko kao sjena,kao otkucaji srca,godinama,toliko dugo dok jednog dana nisam vise osjecala ništa, jer bol se stopila sa mojom dušom,postavši time neizbrisiva tetovaža na srcu,sa kojom se covjek nauči živjeti. Naučiš,jer nemas izbora. I koliko god se jačala u sposobnosti biti poslušna neposlušnom izboru zivota,nije mi polazilo za rukom. Za razliku od sestre i mene, majka je ojačala utoliko da mi se u jednom trenutku pričinilo da nas uopce ni ne voli. Koliko sam samo pogrijesila i svojim osudbama. Ipak, osudbe su takodjer bile jedna staza na tom strmovitom putu uspinjanja koja je cinila križ jos tezim. Trebalo mi je dosta vremena da oprostim,i tek kada sam to uspjela u mojoj duši probila se smjelo jedna zraka Bozijega svijetla. Sve ove nijanse emocija bile su povezane jedna sa drugom čineći neraskidivi lanac moga shvaćanja u kojem sam se trudila povezati svaku slagalicu i postaviti na pravo mjesto. Ponekad nam uprkos teskom trudu, jedan djelić slagalice nedostaje da upotpuni konačnu sliku. Tako se ispostavi da je taj jedan mali djelić najbitniji.

Tako je moja slika godinama bila pogrešna. Oči su mi se otvorile tek onda kada sam i sama postala majka,tek onda kada je preminuo otac,tek onda kada sam nepovratno izašla iz svoje Domovine. Nisam ni slutila koliko su ove stvari medjusobno isprepletene.

Moja majka nosila se sa svojom boli kako je najbolje znala i mogla. Ali ipak je uvijek bila tu kada sam dosla do samog kraja, kada sam pala pod teretom kriza,i moja sestra takodjer. Najbolje tome svjedoci bolest od koje smo sestra i ja oboljele za vrijeme djetinjstva. Popratna pojava ove bolesti bila je visoka temperatura,nemogućnost jela,ili bilo kakvog normalnog funkcioniranja. Reklo bi se,normalna bolest i uistinu bi tako bilo da nismo obje i sestra i ja bolovale jednaku bolest,u jednako vrijeme, jednakim intezitetom,i nisu pomagali niti lijekovi niti bakina njega. Baka je naposljetku bila primorana nazvati majku.

Mama je dosla. Ležale smo obje svaka na svojoj strani kreveta,jednako zajapurene u licu,nepokretne..... Majka nije učinila ništa sto ne bi učinila bilo koja druga ženska ruka. Dala nam je tabletu,usitnjenu malom metalnom žlicom sa čašom vode, poljubila nas je i nježno pomilovala po glavi.

-"Mama je tu"bile su njezine riječi.
-"Sada ce sve biti u redu"ponovila je nježno.

Žurno je gledala prema vratima,plašila se da otac ne stigne jer nas je posjetila potajno na bakin poziv. Otac i ona se nisu slagali najbolje,zbog toga su se i rastali kada sam imala četiri godine,nakon čega je počeo moj pakao. Alkohol je uzeo maha,taj razornik obitelji,ulijevao je svoje zlo u svakoj čaši koja je bila ispijena u rukama mog oca,i svaka čaša donijela je sa sobom odredjenu sebicnu bol. Sebičnu,a opet željnu da je se shvati,željnu da je se voli,željnu sreće i mira, nazalost pronadjenu na pogrešnoj strani. Svadje i uvrede bile su stalni gost u našem domu.
Sve mi je bilo jasno.

Promatrala sam majku razrogačenih očiju u kojima su sjajila sva svijetla ovoga svijeta. Ona je za mene u tom trenutku bila moje božanstvo,najljepsi andjeo čuvar koji je došao da nas posjeti,poljubi i pruži čašu vode sa lijekom. Moj najljepsi andjeo crne kose i smedjih ociju,l znajuci da je na kratko ovdje i da ce otici,nisam niti treptala,plašeći se da cu izgubiti njezin lik iz pogleda ako samo trepnem,pa makar i na čas.

Ubrzo,njen lik,okrenuo se na svoju stranu,od dviju bolesnih djevojčica i pozurio ka svijetlu na drvenim vratima zatvorenog trijema tog seoskog kućerka od ilovače,jer je morala. Skrivala je pri tom svoje oči od nas.
Temperatura mi nije dala da se podignem,a htjela sam da potrčim,da ju zagrlim,da joj kažem da ju volim,da ju zamolim da nas ne ostavlja i da ju vise nikada ne puštam jer sam dobro znala sto znaci njezin odlazak...opet i opet..i opet....samoća je kucala na okna moje dječije duše,koja je vrištala za ljubavlju. Otišla je. Uistinu je otisla. Njezin odlazak svjedočio je upaljeni motor zelenog kamiona.Do ponovnog susreta,ako Bog da. Jedna vrela slana kap skliznula je niz moj dječji,vreli obraz. Konačno sam mogla zažmiriti. I morala sam. Smetalo mi je svijetlo. Takva sam konačno i zaspala.

Idućega jutra, probudio me je cvrkut lastavica, poredanih kao note na strujnim žicama iznad naše kuće. Pjevale su predivnu pjesmu tješenja. Pjesmu ohrabrenja. Osjećale smo se i sestra i ja fizički bolje. Užarena boljka je nestala, kao dlanom obrisana, dlanom ne bilo koje zene, dlanom moje majke. To je bio pravi lijek za ovu odredjenu bolest. To je bolest ceznje,bolest odvojenosti od majke, bolest samoće i tuge zbog neostvarene topline obiteljskog Doma."......

Ulomak iz neobjavljenog romana "MAJCI NA DAR"