27.01.2007., subota
Kum je slavio 32.
Bio je to prvi od 4 tradicionalna godišnja izlaska.
Kum je odriješio kesu i platio riblji mix.
Punih trbuha obišli smo omiljene pabove u gradu.
Oni u kojima je prosjek godina 30 su nam najdraži.
Od ponoć do fajronta tamo se vodila rovovska bitka.
Trigonometrija im nije bila jača strana.
* * * * C E N Z U R A * * * * *
Netom kad sam se obrušio u krevet zvoni mobitel, zove Tigar:
- di si?
- spavam.
- ništa onda. imali smo tehničkih problema sa autom ali sve je ok. vučna služba je stigla mi idemo s taksijem.
- da dođem po vas?
- ma ne treba.
- a ha. dobro onda.
Drugi dan sam saznao da se kumu pripšalo i nije morgao izdržati pa je njbolji vozač motora sa untrašnjim izgaranjem morao stati pored ceste gdje ostavio i pol kartera.
Bit će bolje za 20-ak dana na Tigrovoj zabavi. Ovo je tek bilo zagrijavanje.
|
- 23:52 -
Komentari (47) -
Isprintaj -
#
22.01.2007., ponedjeljak
Razotkrivanje
Malo po malo, obruč se sužava. Nazire se razotkrivanje.
Izađemo Plavuša i ja iz banke, i kao slučajno zabijem se u jednog gospodina surfera.
Riječ po riječ dodirnuli smo skoro sve teme koje nas povezuju. Između ostalog pita on nas:
- kako je bilo na skijanju.... ma uglavnom nešto sam pročitao.
Mene ulovi smijeh, jer nemam pojma šta je on to čitao, ali ne vraćam se na temu, idemo dalje, da nebi čovjek možda nekim slučajem spomenuo blog pred Plavušom.
Počnemo o surfanju. Kažem ja da sam prodao jedro a on će:
- da, čitao sam koje si dogodovštine imao kad ti je puklo. (opet je nešto čitao! ma nisam valjda pisao o tome na kjd-zagreb) ...
- napisao sam ti ja onda u komentaru kako je meni bilo isto tako u 11 mjesecu...
- ?!?!?!?
U jebote, pa on stvarno priča o mom blogu! Opet sam razotkriven. Brzo mjenjaj temu. Zapravo, vozio sam tematski slalom. BaneK legendo! ko bi te skužio?
No nije BaneK prvi. Razotkrili su me u jednom šutu: Kum, Tigar i Ksena-Tigrova žena ratnica, ali me nisu stigli nahvaliti pred dragom. Malo prije mi je stigao e-mail od tigrice0309 sa naslovom «e moj sandokane»(nije Tigrova žena). .... u majku mu. U prilogu emajla neki moji perverzni tekstovi koje sam skoro objavio. Ipak, teško biste ih shvatili. Moguće ih je bilo shvatiti samo u vrijeme nastanka, inače nisam takav.
Dakle, pitanje je dana kad će plavuša otkriti ovaj moj mali virtualni svijet, koji se jednim klikom uključuje i isključuje, a da pritom sve što ovdje nastane ostaje u tom svijetu i ne razvlaći se poput žvakaće kroz realni ostatak dana, kao i svaki san koji prestaje s jutrom. Nabolje od svega je to što je đaba: poslje nikom ne moram polagati račune i ništa dodatno objašnjavati.
No kad Zveki ovo sve pomno prelista, imati ću šta objašnjavati. Možda će biti pitanja i za čitateljice.
Ali s obzirom koliko mi je vremena preostalo iskorisit ću ovu ovaj post kako bi u Seinfeldovom stilu prokomentirao neke izjave koje me malo iritiraju i suprotne su pojmu konkretnosti, direktnosti ili konciznosti kao npr:
Iritinitinus No1.
Pitanje: «oprostie, mogu li vas nešto pitati?»
Pauza u nadi pozitivnog odgovora «da!»
Što bi bilo kad bi odgovor bio «ne!»?
1. onaj tko bi rekao «ne» bio bi sam sebi proturječan, jer je ipak dozvolio da mu postavi pitanje, iako se on tome protivi. da bi stvar bila još gora je morao dati odgovor «ne!». dakle, glupo bi bilo da daa bilo koji odgovor osim "da". a čemu onda to pitanje? pitaj, šta hoćeš!?
2. mislim da onaj tko pita ovo pitanje dovodi sebe u opasnost ako pita osobu sklonu agresiji i fizčkom obračunavanju jer ga je pitanjem zapravo doveo pred zid u slučaju da ovaj ne želi da ga itko išta pita.
3. gubitak mojih živaca, jer ako mene interesira isto što i onog koji postavlja pitanje znači da nas zapravo zanima nešto drugo, a ne da li ovaj nekom može ili nemože postavljati pitanja.
.... eto toliko od mene.
|
- 19:35 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
16.01.2007., utorak
Štafeta
Ovaj post mi nekako teško pada:
1. lijen do pakla (propustio pola životnih mogučnosti, ali ne žalim, dvojka je dovoljna za prolaz)
2. pretrpio više brodoloma nego uspjeha (dobro da sam još živ, no u konačnici još uvijek dobivam rat)
3. mijenjao bi dva života u gradu za jedan na selu (bojim se onog što su ljudi koji nemaju osječaja za prirodu u stanju učiniti)
4. nastojim živjeti u skladu sa božjim zakonima (svakome dozvolim da me jednom zajebe – tek da vidim kakvi su mu apetiti, a onda mu oprostim. Svjestan sam svojih grijeha. )
5. oduvjek me okružuju najbolji ljudi (kompleksašima bi to bilo frustrirajuće, no to je dokaz da ne patim od kompleksa manje vrijednosti. Ako ste moj prijatelj znači da imate nešto posebno, da ste iznad prosjeka.)
aj sad ti pronađi onog tko još nije pisao o sebi:
dakle, šalji dalje do:
SLAVONAC
ANABETH
JOSO
PODLOGA
MUNJENA DALMATINKA
|
- 16:48 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
11.01.2007., četvrtak
KRO-PLAC JE NAŠ
Ako su «naši» stari mogli vikati Trst je naš, onda i mi možemo vikati Konplatz je naš. Bolje rečeno ako to oni nisu uspjeli u svojim namjerama onda su barem uspjele njihove unuke, a onda su začuđenim Italo-Austrijancima plešući po stolovima i šankovima pokazale svoju štiklu, i to ovog puta pnacer-štiklu. Ovolikog drmusanja cica nisam vidio otkad je umro maršal.
Na put smo se odlučili tek nedavno i mailom rezervirali ono što je ostalo. Bitno je da nema fiksan datum dolaska i odlaska. Odabrali smo produženi vikend od petka do utorka na agroturizmu sa dva cvijetića. Išli smo solo Plavka i ja pa ako nam se svidi ostanemo i dulje. Ona ima naviku kupovati hranu u Trstu i vući je u Hrvatsku, ali kad se ide na skijanje onda se obavezno sve kupuje u Hrvatskoj i nosi tamo. Nisam skužio u čemu je caka.
San Lorenzo di Sabato je malo alpsko mjestašce, 1,5 km od Brunica i 3 km od žičare koja vozi iz Risconea na vrh Kronplatza. Iako su u Italiji, njegovi stnovnici uglavnom slabo natucaju Talijanski, što je meni odgovaralo. Super smo se sporazumjevali. Uglavnom su mi se obraćali na talijanskom, a ja bi im odgovaro na engleskom, no ako su inzistirali na njemačkom onda bi ja tukao po talijanskom. Obožavao sam naše hrvate pitati nešto na njemačkom kojeg ne kužim ni k.... al ne kuže ni oni, osim ako nisu iz metropole.
Naše gnijezdo bilo je smješteno na Sunčanom brijegu ili Sonnenburgu, na samom ulazu u dvorac Castel Badia. Kroz tu kuću su morali proći svi oni koji su željeli doći do dvorca. Ta je kuća bila vjerovatno nekakva stražarnica ili carinarnica.
Po izlasku iz auta osjetio sam meni poznati miris štale! Plavuša se skoro onesvjestila.
Pokucali smo na majušna vrata, jer su tu valjda živjeli nekad mali ljudi - patuljci. Na vratima vidim natpis ispisan sa kredom! Nešto kao 20 – M – C – L... Valjda nije neka bolest unutra? Dok sam kalkulirao koliko će nas koštati ako zgiljamo i odemo u hotel... otvore se vrata i pokaže se starija gospođa normalne visine koja nas uvede unutra. Uđemo hrabro i odlučno.
Čim sam zakoračio preko praga klecnem. Ošine me neugodni miris pljesni, sira ili nečeg sličnog. Nisam dozvolio da se primjeti da sam pred nokautom. Slijedim staricu uz drveno stubište čije daske škripe i uvijaju se pod našim nogama. Prolazimo pored raspela na kojem je razapet Isus gotovo u prirodnoj veličini. Desno još malih vrata i popeli smo se na drugi kat.
Eco! Kaže cara signora Ema.
Sagnem se kako bi prošao vratašca. Ulazim u drvenu sobu kao iz bajke sa nekoliko malih prozorčića, krevetima i ogromnom glinenom peći iznad koje postavljen ležaj na kojem je sigurno nekad ležala Heidi. Neugodan miris je ostao za nama. Puko sam od smijeha dok sam obilzio kuhinju i kupaonicu. Plavuša je osjećala krivicu zbog odabira lokacije pa se bacila na kuhanje, a ja sam za to vrijeme glavom testirao tvrdoću štokova na vratima. Aklimatizacija je trajala nekoliko sati uz napomenu da nismo izlazili na hodnik. Usput, ključ od sobe nalazi se samo s vanjske strane vratiju i gosti ga nikad ne nose sa sobom. Možda zato jer je dva puta veći od mog mobitela.
Klimatski uvjeti na skijalištu više su odgovarali proljeću nego zimi. Na 2000m, +2C, i snijeg je pao u zanemarivim količinama samo dva puta ove zime. Ali Talijani imaju industriju snijega tako da su staze bile besprijekorno ispeglane.
I kaj da vam velim, svi su tu, sviii suuu tuuu...
Ljudi ko na Zrću 15.8. Dere disko verzija Sve je ona meni, pa Kolonija, Lana, Vana, Tina Vukov skija, i Luka i Borna su tu negdje, a opatijska škola skijanja je mobilizirala Joleta i obukla ga u učiteljsko odjelo. Mislim da me se ne sjeća od zadnjeg susreta, držao se malo rezrvirano. Rakija je tekla u potocima a Opatijska krema nije skrivala svoje domoljublje i pokazala je da potajno ipak sluša Thompsona, Škoru, Lole i Matu Bulića.
Ali, ako su oni ovdje došli pjevat ja nisam!
- Mala mi ćemo peglat stazu. Doping je u rusaku.
Na zagrijavanju je ručni GPS pokazao max speed 46 km/h.
Uzela ga plavuša 53 km/h.
- Vraćaj to amo! nisam ga isključivao dok nisam nagurao 56km/h.
- speed rekord tek uz doping na kraju dana pišljivih 57 km/h. – lagano sam razočaran. Tek sam kupio uređaj i već ne valja. To je zato što je rađen za more.
Nakon 5 godina odbijanja da promjenim kut vezova i stražnji vez stavim u minus, ovaj put sam se odvažio isprobati nešto novo i otkrio sve gušte karvanja. Kakav sam kreten bio!? Ponovo sam se zaljubio u bordanje. Tajna je u +30/-5. Čak je i Plavuša, čijem načinu vožnje zavide mnogi borderi, bila ljubomorna na moj stil no iz opravdanih razloga – nije joj išlo. Ipak nisam joj više davao GPS u ruke.
Na kraju dana pridružili bi se poznanicima što olako naručuju boce pića i mladim hrvaticama što oskudno odjevene plešu na hladnoći po stolovima skijaških kafića visoko podignutih ruku. Pitam se samo koja li će budala jednog dana investirati u njihove bubrege. Al nema veze, lijepo ih je za vidit. To se zove biti viđen. Čak se i siroti bogataš, vlasnik kafića Cima na samom vrhu Kronplatza, tako napio da je dozvolio balavcim da ga gađaju papirićima dok je on iza šanka nešto srao u mikrofon. Šta neće sve čovjek napravit za euro. Kap po kap i namjerno smo propustili zadnju gondolu kako bi dočekali da padne mrak onda se kao pravi junaci na slijepo spustili niz Silvester. Opijanje se nastavilo u K1.
U ponedjeljak se lakše disalo na stazi. Dijelom zbog toga što je lokalno stanovništvo bilo na svojim radnim mjestima, a dijelom zbog toga što pijani Hrvati nisu bili u stanju pojaviti na stazi. Došli su samo najiskusniji. Bilo je i puno Srba.
U utorak smo dali sve od sebe i kad smo se ponovo svi lijepo izmirili, ponapijali i kad je pala prva kiša na 2000m, mi smo rekli društvo mi idemo doma. Direkt sa staze u auto i pravac Croatia. Zahvaljujući mojem fotografskom pamćenju auto karte upoznali smo i djelove Italije koje nismo namjeravali te produžili put za pišljivih sat vremena, to je turizam.
|
- 00:36 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
03.01.2007., srijeda
Ako piješ, zovi i mene
Onako sit nakon ručka, puna trbuha, izvalim se u fotelju, upalim tv, na HRT 1 život u živo. Uletim u pol teme u raspravu o alkoholizmu. Sjetih se odmah svoje dobre prijateljice koja me oduševljava sa svojim bečarski životom na kojem bi joj mogli zavidjeti i najveće barabe koje sam osobno poznavao. Pomislih da joj pošaljem SMS... ma neću je uznemiravat sa glupim emisijama, možda još nije stigla doma, napisat ću joj post.
Na pitanja voditeljice odgovara neki frajer, da ga jebeš, mora biti neki lječeni alkos ili prepisuje od nekog s bogatim iskustvom. U njegovom odgovorima dojmili su me se neki detalji:
1. Kutura
tako on npr. na pitanje:
- Kako se postaje alkos?
Daje vrlo jednostavan i nadasve ohrabrujući odgovor
- to je zapravo u kulturi svih slavenskih naroda i onih koji su bliski njemu.....
To majstore!Kako smo se kulturno uzdigli za ove blagdane.
2 . Odrastanje
- a zašto se to događa kod tako mlade populacije?
- to je proces inicijalizacije među odrasle. Dakle ako mlada osoba pije onda se smatra odraslom. Tu sam se malo zamislio jer sam i sam roditelj, a mala bi dala sve samo da može biti malo odraslija, kao svoja mama (a ta vamo može popit...). Kakav bed. S obzirom na kćerin karakter, karizmu i korjene nije mi teško pretpostaviti da će se prva u razredu pojaviti sa cigarama i bocom vina, te povest elitni dio razreda u park. K tome za na staru godinu dobijem od male sms «ja i baka već pijemo šampanjac, a ja sam se već napila». Sad više nisam siguran da li je bilo u redu što sam joj davao kuhanu rakiju i vino uz ručak. Naš narod kaže «ako nije od Boga, onda je od roda».
3. Emancipacija
Statistika kaže da je u trendu izjednačenje broja muških i ženskih alkoholičara, a navodno u skandinavskim zemljama je taj broj izjednačen. To je rezultat borbe protiv emancipacije......
Dakle cure, svaka vam dala. Dobro došle u društvo. Ako ćete ravnopravno plaćat račune priznajem vašu ravnopravnost. A k vragu sad bar imamo s kim pit i još ako su Šveđanke u pitanju (no nakon dvije tri, meni je svaka Šveđanka). Najvažnije je da nam se neće dogoditi ona kletva: tko sam pije – sam i umre.
4. Pijuckanje vs lokanje
Jedna od karakteristika alkosa je da oni ne pijuckaju umjereno nego loču.
Definitvno biram lokanje. Nemogu sebe zamisliti da nakon dva tri pićenca pozdravim ekipu i odem jer sam ispunio svoju normu. Ma klinac, rađe ću zaobić kafanu u širokom luku, kao što bi Ličanka rekla: Il me jebi, il nemrči gaća!
Kao šlag na kraju priče, upalim radio a ono na narodnom neka nova kulturna:
A Kad me budu cigani iz kafane pratilii
Pred tom kućom opet stat ću
Iz sveg glasa zapjevat ću
Nek vode me pred sud
i kažu da sam lud
aj živili
|
- 17:49 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
