Marketing
KRO-PLAC JE NAŠ
Ako su «naši» stari mogli vikati Trst je naš, onda i mi možemo vikati Konplatz je naš. Bolje rečeno ako to oni nisu uspjeli u svojim namjerama onda su barem uspjele njihove unuke, a onda su začuđenim Italo-Austrijancima plešući po stolovima i šankovima pokazale svoju štiklu, i to ovog puta pnacer-štiklu. Ovolikog drmusanja cica nisam vidio otkad je umro maršal.
Na put smo se odlučili tek nedavno i mailom rezervirali ono što je ostalo. Bitno je da nema fiksan datum dolaska i odlaska. Odabrali smo produženi vikend od petka do utorka na agroturizmu sa dva cvijetića. Išli smo solo Plavka i ja pa ako nam se svidi ostanemo i dulje. Ona ima naviku kupovati hranu u Trstu i vući je u Hrvatsku, ali kad se ide na skijanje onda se obavezno sve kupuje u Hrvatskoj i nosi tamo. Nisam skužio u čemu je caka.
San Lorenzo di Sabato je malo alpsko mjestašce, 1,5 km od Brunica i 3 km od žičare koja vozi iz Risconea na vrh Kronplatza. Iako su u Italiji, njegovi stnovnici uglavnom slabo natucaju Talijanski, što je meni odgovaralo. Super smo se sporazumjevali. Uglavnom su mi se obraćali na talijanskom, a ja bi im odgovaro na engleskom, no ako su inzistirali na njemačkom onda bi ja tukao po talijanskom. Obožavao sam naše hrvate pitati nešto na njemačkom kojeg ne kužim ni k.... al ne kuže ni oni, osim ako nisu iz metropole.
Naše gnijezdo bilo je smješteno na Sunčanom brijegu ili Sonnenburgu, na samom ulazu u dvorac Castel Badia. Kroz tu kuću su morali proći svi oni koji su željeli doći do dvorca. Ta je kuća bila vjerovatno nekakva stražarnica ili carinarnica.
Po izlasku iz auta osjetio sam meni poznati miris štale! Plavuša se skoro onesvjestila.
Pokucali smo na majušna vrata, jer su tu valjda živjeli nekad mali ljudi - patuljci. Na vratima vidim natpis ispisan sa kredom! Nešto kao 20 – M – C – L... Valjda nije neka bolest unutra? Dok sam kalkulirao koliko će nas koštati ako zgiljamo i odemo u hotel... otvore se vrata i pokaže se starija gospođa normalne visine koja nas uvede unutra. Uđemo hrabro i odlučno.
Čim sam zakoračio preko praga klecnem. Ošine me neugodni miris pljesni, sira ili nečeg sličnog. Nisam dozvolio da se primjeti da sam pred nokautom. Slijedim staricu uz drveno stubište čije daske škripe i uvijaju se pod našim nogama. Prolazimo pored raspela na kojem je razapet Isus gotovo u prirodnoj veličini. Desno još malih vrata i popeli smo se na drugi kat.
Eco! Kaže cara signora Ema.
Sagnem se kako bi prošao vratašca. Ulazim u drvenu sobu kao iz bajke sa nekoliko malih prozorčića, krevetima i ogromnom glinenom peći iznad koje postavljen ležaj na kojem je sigurno nekad ležala Heidi. Neugodan miris je ostao za nama. Puko sam od smijeha dok sam obilzio kuhinju i kupaonicu. Plavuša je osjećala krivicu zbog odabira lokacije pa se bacila na kuhanje, a ja sam za to vrijeme glavom testirao tvrdoću štokova na vratima. Aklimatizacija je trajala nekoliko sati uz napomenu da nismo izlazili na hodnik. Usput, ključ od sobe nalazi se samo s vanjske strane vratiju i gosti ga nikad ne nose sa sobom. Možda zato jer je dva puta veći od mog mobitela.
Klimatski uvjeti na skijalištu više su odgovarali proljeću nego zimi. Na 2000m, +2C, i snijeg je pao u zanemarivim količinama samo dva puta ove zime. Ali Talijani imaju industriju snijega tako da su staze bile besprijekorno ispeglane.
I kaj da vam velim, svi su tu, sviii suuu tuuu...
Ljudi ko na Zrću 15.8. Dere disko verzija Sve je ona meni, pa Kolonija, Lana, Vana, Tina Vukov skija, i Luka i Borna su tu negdje, a opatijska škola skijanja je mobilizirala Joleta i obukla ga u učiteljsko odjelo. Mislim da me se ne sjeća od zadnjeg susreta, držao se malo rezrvirano. Rakija je tekla u potocima a Opatijska krema nije skrivala svoje domoljublje i pokazala je da potajno ipak sluša Thompsona, Škoru, Lole i Matu Bulića.
Ali, ako su oni ovdje došli pjevat ja nisam!
- Mala mi ćemo peglat stazu. Doping je u rusaku.
Na zagrijavanju je ručni GPS pokazao max speed 46 km/h.
Uzela ga plavuša 53 km/h.
- Vraćaj to amo! nisam ga isključivao dok nisam nagurao 56km/h.
- speed rekord tek uz doping na kraju dana pišljivih 57 km/h. – lagano sam razočaran. Tek sam kupio uređaj i već ne valja. To je zato što je rađen za more.
Nakon 5 godina odbijanja da promjenim kut vezova i stražnji vez stavim u minus, ovaj put sam se odvažio isprobati nešto novo i otkrio sve gušte karvanja. Kakav sam kreten bio!? Ponovo sam se zaljubio u bordanje. Tajna je u +30/-5. Čak je i Plavuša, čijem načinu vožnje zavide mnogi borderi, bila ljubomorna na moj stil no iz opravdanih razloga – nije joj išlo. Ipak nisam joj više davao GPS u ruke.
Na kraju dana pridružili bi se poznanicima što olako naručuju boce pića i mladim hrvaticama što oskudno odjevene plešu na hladnoći po stolovima skijaških kafića visoko podignutih ruku. Pitam se samo koja li će budala jednog dana investirati u njihove bubrege. Al nema veze, lijepo ih je za vidit. To se zove biti viđen. Čak se i siroti bogataš, vlasnik kafića Cima na samom vrhu Kronplatza, tako napio da je dozvolio balavcim da ga gađaju papirićima dok je on iza šanka nešto srao u mikrofon. Šta neće sve čovjek napravit za euro. Kap po kap i namjerno smo propustili zadnju gondolu kako bi dočekali da padne mrak onda se kao pravi junaci na slijepo spustili niz Silvester. Opijanje se nastavilo u K1.
U ponedjeljak se lakše disalo na stazi. Dijelom zbog toga što je lokalno stanovništvo bilo na svojim radnim mjestima, a dijelom zbog toga što pijani Hrvati nisu bili u stanju pojaviti na stazi. Došli su samo najiskusniji. Bilo je i puno Srba.
U utorak smo dali sve od sebe i kad smo se ponovo svi lijepo izmirili, ponapijali i kad je pala prva kiša na 2000m, mi smo rekli društvo mi idemo doma. Direkt sa staze u auto i pravac Croatia. Zahvaljujući mojem fotografskom pamćenju auto karte upoznali smo i djelove Italije koje nismo namjeravali te produžili put za pišljivih sat vremena, to je turizam.
Post je objavljen 11.01.2007. u 00:36 sati.