21
nedjelja
studeni
2010
Pišem cijeli svoj život...
U jednom trenutku previše se trenutaka nakupilo. I sve pored tebe prestaje postojati, ljudi nestanu, stvari su nebitne. Postaje bitno ono što je nama bitno. A ja po prvi put skidam masku i ne zanimam da li sam lijepša ili ružnija bez nje, jer ja sam ja. Čovjek koji stoji pored mene prihvatit će mene ili otići,a ne želim da ostaje zbog onoga što nisam. Mnogo puta ću ostati neshvaćena, ali ako nakon tih sto puta neshvaćenosti, postanem shvaćena, isplatilo se je...Život je tren, ako propustiš trenutak propustio si život. Ne osvći se za prošlošću, jer ćeš propustiti budućnost. Previše računam, pa premalo živim, cijeli život razumnosti ne može nadmašiti trenutak nerazumnosti. Sad će mi stariji reći malodost je ludost, mudri će mi reći samo budali se žuri. A ja ne ludim, ja ne žurim, ja živim u trenutku. Ja samo želim osjetiti, spremna sam riskirati vječnost za tren, jer taj tren stvara vječno divljenje...Šećem grobljem i divim se tužnim uspomenama,divim se trenutcima... Niz moje lice spušta se suza, a ja podižem pogled prema nebu i shvaćam da ne plačem ja nego nebo i nasmijem se, jer sve tužno na lijepom je izgrađeno. Jer sve neshvaćeno pokreće budućnost, pokreće nova shvaćanja. Sinoć mi je rekao: " Čitam te." Ja sam te riječi čekala tako dugo...čekala sam da mi ih neko kaže. Da neko zaviri ispod maske i da postanem shvaćena...Pišem cijeli svoj život, pišem svaki trenutak, al uzaludno je ako to sve ostane nepročitano...Pisac živi koliko njegovo dijelo živi, onda kada me prestanu čitati moj život će se prestati pisati...
komentiraj (1) * ispiši * #
07
nedjelja
studeni
2010
Inspiracija...
Inspiracija...dođe nenajavljena, spontano, iznenadno...Napišem u jednoj večeri sve misli koje prizivam mjesecima. U jednom trenu vječnost se u trenutak pretvara i ja opet postajem ja. Iz ničega pletem mrežu snova. Treba vremena, treba strpljenja, treba mnogo poderanih i pošaranih papira, treba puno krivih riječi, stihova i rečenica da bi nastala dovoljno dobra cjelina. I silujem snove, silujem maštu, silujem riječi i guram ih na papir, a on se međusobno sudaraju i odbijaju. Večeras nije tako večeras se riječi same pišu, a ja sam im samo na usluzi. Večeras je opet magija došla na svoje, bez razuma, bez logike riječi se same od sebe slažu. Mogla bi pisati svaku noć, ali ne bi dobro pisala. Trebalo je da se nakupi malo boli, malo razočaranja, malo surovog života i onda na to sve dodati strast. Strast je slična inspiraciji, ne može se kontrolirati, ona nas kontrolira. Zato joj se i divimo, čovjek se divi svemu što ne posjeduje, a ne posjeduje ništa. Dijete kada dođe na svijet dolazi u nepoznato, odrasta i prilagođava se, umire i shvati da se nikada nije prilagodilo. Život je uspon i pad, sreća i tuga, rođenje i smrt, da je nešto drugo ne bi nas toliko očaravao, život je sve. Svi mi biramo kojim ćemo putem, težim ili lakšim. Lakšim ide večina, a težim idu odvažni. Ne korača svako težim putem jer na njemu nema prečaca, na njemu nema previše skretnica. Težim putem idu oni koji više daju, ali koji i više dobiju...Čitav život trudimo se biti ljudi, a mala je granica između ljudiju i stoke. Ne biti zavisni, ne biti ljubomorni, ne se osvečivati, ne ogovarati, ne zlo činiti...večina je smaknula sa uma da su ljudi. Nagon ih je obuzeo, postali su stoka. Znanstvenici predviđaju da će do 2012. godine zlo na ovom svijetu narasti do nesnošljivih razmjera i da se nikada neće moći iskorijeniti...A što mi radimo još smo isti, još se prepuštamo nagonima. Strast, jeli to nagon? Zašto je strast tako dobra, zašto joj se tako lako prepuštamo? Cijelo tijelo nam obuzme nešto nadprirodno, a mi se prepustimo, zaboravimo, kao da se oslobodimo sebe samih i onda dođe inspiracija i nastanu največa dijela čovječanstva...I tako ja živim kao čovjek, ali nagoni su ono što me drži na životu...
komentiraj (3) * ispiši * #
