I završavam i započinjem dan s nadom da će jednog dana ljudi uz pomoć znanja postati bolji...

Preživjela sam još jedan dan,još samo da preživim sutrašnji,pa preksutrašnji...i tako u krug.Preživljavam i samo preživljavam,guram to klupko pomalo,a ono nikako da dođe do kraja...Čim pređem onaj zahtjevniji dio ono se brzo otkotrlja i dođe ponovno do onog najnapornijeg dijela.I tako svaki dan...Pa zar mi u svom malom i kratkom životu nismo zaslužili malo užitka,malo sreće,bezbrižnosti?I onda se zainatim svima,stavim obveze sa strane i počnem pisati...prestanem se brinuti i počnem pisati...Pišem,samo pišem,riječi same izlaze,ne slažem ih,ne preuveličavam ih,ne ulijepšavam ih...Cijeli život uče me kako da koristim lijepe riječi za glupe stvari...Riječi su se počele prostituirati...koliko puta dnevno neko te pita kako si??? A pita samo eto,tek tako...koliko puta ti odgovaraš dobro sam...a cijeli svijet pod nogama ti se ruši...Koliko puta ti je neko rekao ljubavi,a ni ne zna što to znači...koliko puta smo rekli volim te...samo da zavaramo realnost...Prostituiramo se,nije kriza u ekonomiji,kriza je u nama,u moralu...Moral je glupo i spominjati u današnjem svijetu,jer što si nemoralniji to bolje prolaziš,što si gluplji to ti je bolje...Cijelo društvo je u banani,a svi si uzimaju za pravo biti oni koji će baciti kamen prvi. Pun kufer mi je više dvoličnosti,na prste ruku nabrojala bi sve koji nisu dvolični...Valjda je danas fora okretati se kako vijetar puše...I onda se okružim srodnim dušama,da lakše podnesem ovaj usrani svijet...Okružim se umjetnicima,znanstvenicima,pametnim ljudima...onima koji ženu neće svesti na sise i guzicu,a muškarce na auto koji vozi...Malo je takvih,to me rastužuje.Svi mi veličaju plemenitost,moral,iskrenost,a ja gledam kako takve ljude gaze oni bezvrijedni ljudi.I onda pišem kritiku društvu i nadam se da nešto ću promijeniti,al to je samo nada,a nada baš i nije realna...I onda da utješim svoju bespomoć,stisnem se uz njega,uz njih,uz ljude koji bitno stavljaju ispred nebitnog.Tješi me spoznaja da još postoje ljudi koji mogu normalno rasuđivati i koji cijene unutrašnjost,a ne vanjštinu...I završavam i započinjem dan s nadom da će jednog dana ljudi uz pomoć znanju postati bolji...