petak, 24.12.2021.
Izgubila sam bff
Ove godine sam izgubila svoju najbolju prijateljicu. Da ne zvuči tragično, ona je živa i zdrava, ali jednostavno više nije moja. Udaljene smo jedna od druge zračne linije niti 100 metara, no već pola godine ja nisam u njezinom životu, a ni ona u mom. Imale smo 18 godina staža, ušle u 19. Ali svoju ljubav nismo dovele do velike obljetnice. Ljubav je pukla. I ja svo to vrijeme živim kao na iglama, čekajući da me netko pita: „što“, „zašto“, „kako“, ili nešto treće. A ja odgovora nemam. Ne smatram da se uopće nekom moram opravdavati, ali problem je u tome što ni sama ne znam što bi rekla. Neki znaju, drugi nagađaju, ali do sada se nitko nije usudio direktno pitati, osim jedne moje prijateljice koja je, hrabra na jeziku kakva jest, izjavila da je sretna zbog našeg „prekida“, jer sad ona ima više mjesta u mojem životu. I ja već neko vrijeme razmišljam o tome... gradimo li mi nekakve balončiće u koje slažemo pojedince, pa kad jedan pukne imamo mjesta za drugi? Ja nisam nikad to gledala na takav način. Da, ona je izašla iz mog života, ali ja ne mogu reći da sam se našla s viškom slobodnog vremena koje je potrebno s nekim popuniti... čak obrnuto, taj balončić je puknuo i zapremninu mog srca smanjio za svoju veličinu. Jer njezin balončić neće nitko nikada moći zamijeniti. Kao ni one napunjene nekim drugim važnim ljudima koji izlaze iz naših života, na ovaj ili onaj način.
Pokušala sam složiti scenarij u glavi bezbroj puta. Što i kako započeti, kako udahnuti i odgovoriti na pitanje, kako iskontrolirati svoju neverbalnu komunikaciju i sakriti svu bol koju njezino ime pali, a s druge strane, kako odgovoriti dovoljno hrabro, staloženo i odrješito da ne dođe do drugog, a kamoli trećeg pitanja. Kako prerezati prije nego bujica uopće krene? Jer ljudi su jalni, zli, tvoju tugu zalijevaju svojim zadovoljstvom. Love svaku tvoju riječ, tumače je onako kako njima paše, izvrću, šire, šalju dalje...i uživaju u svojoj ulozi.
Da, nje više ovdje nema. Bar je nema svjesno. Nema poruka, nema poziva, nema je na vratima. Ali mi dolazi skoro svake noći. U različitim situacijama. I nikad je nisam pitala zašto... uvijek je u snovima gledam sa strane, promatram epizode u njezinoj svakodnevici, neke koje smo zajedno prošle, neke druge koje se možda tek trebaju dogoditi. Često je tužna, potištena, a ja joj ne mogu pomoći. Samo sam promatrač. Pasivna u cijeloj priči. Ne znam... Možda me zove, možda mi se nada, a možda je i sretna što sam daleko. To znaju ovi što nagađaju, ali kako se bojim odgovarati, još se više bojim pitati. Naravno, bojim se odgovora više od svih svojih fobija zajedno... Nas dvije smo se osjećale. Bile smo povezane nekom nevidljivom vezom. Ja sam osjećala kad je ona loše, ona je „čula“ mene. Bile smo si sve i više od toga. Često sam je nazivala svojom ispovjedaonicom. Moje najcrnje misli, sve je znala. Živim užurbano, snažno, divlje. Dan mi traje 30 sati, upoznajem bujicu ljudi, radim poslove gdje me ljudi znaju, i ja znam ljude. A ona je uvijek bila tu. U svakoj situaciji, na svakom važnijem eventu, u svakom kritičnom trenutku. Ona je bila tu. Ne mama, ne muž, ne djeca. Ona. Danas se pitam je li to bila moja najveća pogreška. Staviti je na pijedestal u sredini mojeg bitka. Dati joj lozinku za ulaz u sebe.
I onda, kad me budu pitali: „Zašto“... što da im kažem? A da nju ne povrijedim? Ne daj Bože ocrnim? Kažem nešto pogrešno? Iz tog se razloga panično bojim pitanja koje će se postaviti kad – tad.
Ona je za mene s jedne strane svetinja i lošu stvar neću nikad, a ma nikad izreći, a s druge sam bijesna i ljuta. I imam u sebi vulkan emocija koji moram izbaciti, nekom reći, osloboditi iz sebe. Inače bi ona bila ta kojoj bi pričala, ali kako je nema, pišem tebi. Strancu. Koji će možda razumjeti ovo brdo napisanih emocija, a možda neće. Ne znam...
Ja ne znam plakati. Jednostavno mi to nije jača strana. Imam traume iz djetinjstva i ne plačem. Ok, ajde, jednom u deset godina mi je prosjek. Nisam ni s njom plakala, ali možda zato jer sam mogla sve reći. Terete sam skidala ko na traci. Njoj reći je bilo nešto nepreskočivo, dan nije mogao proći a da joj nisam sve rekla. A kad bi se dogodilo nešto „malo veće“, e onda bi to bilo i više puta dnevno. Ona, pak, živi drugačije od mene. Mirno, obiteljski posao, stres tijekom sezone, sa svojim brigama, ali ni približno brzo kao ja. Mi smo totalno različite možda smo zato i opstale toliko dugo... sve do ovog ljeta.
Koliko sam puta pokušala posložiti legiće, uloviti nekakav niz, povezati, shvatiti... do danas nisam uspjela.
Kažu Jinxi: „Da smo se voljeli manje“... Meni je to jedino logičko objašnjenje našeg prekida, a veze s logikom nema. Nas dvije smo se jednostavno previše voljele. Ona je trpjela moj temperament i glasnoću, tvrdoglavost i borbu. Vjerojatno mi nije govorila što je smeta, i to se nakupilo i prelilo čašu. Ja sam, pak, nabrijani bik koji ju je čuvao kao malo vode na dlanu. Ona je bila moja kapljica i nikad nikom nisam dozvoljavala da je povrijedi. Na dan njezinog vjenčanja bila sam spremna istući njezinog novopečenog muža, samo da joj je uputio neki neumjesni komentar. Naravno, ona je to znala. To je neka druga priča, ali čisto da dočaram... Ja sam zbog nje odlazila s posla, ja sam zbog nje lagala mužu, muljala, frizirala... sve! Za nju. Toliko sam je voljela... A onda sam se našla u nekim životnim situacijama koje su sličile njezinim u prošlosti. Tada, kada je ona bila tamo, ja sam bila uz nju, ispred nje. Navodila je na put, pratila svaki korak, ispravljala pogreške... Godinama kasnije sam se ja našla na istom tom putu. I da.. trebala mi je pomoć. Ona know-how, tehnička, ja bi je nazvala najnižom razinom. Ti znaš nešto što ja ne znam – napravi. Ali nje nije bilo. Bila je tu, ali od pomoći ni P. Znaš ono kad osjećaš da će ti prijatelj napraviti i bez da pitaš jer je to nekako normalno? Bar sam ja tako funkcionirala... Ona nije. Nije napravila. Onda sam ja, primorana, pitala. I ni onda nisam dobila to malo vremena koje je meni život značilo. Koristim tako tešku riječ jer je takva bila situacija. Tu se moje tijek mogao promijeniti. Ali nije. Jer ja nisam znala kako to učiniti, a ona je jednostavno ignorirala moj help. Danas se pitam, možda ga nije razumjela? Shvatila? Ali čemu onda tih 18 i kusur godina ako ona nije shvatila? A pitala sam? I opet, ne znam... I još jedna krucijalna stvar, preko koje možda nikad neću prijeći – nije me obranila. Nije reagirala, šutjela je kad nije trebalo. A ja sam tada bila manja od makovog zrna. Ne zbog uvrede njezinog muža, nego zbog izostanka njezine reakcije. To je trenutak kad su potonule moje lađe...
Ono što me nakon toliko vremena najviše fascinira je činjenica da sam nekako mirna. Bilo je tužno na početku. Nejasno, nepojmljivo, neshvatljivo.. kako god da to nazovem... A kad je prošla oluja, ja sam se smirila. Balončić sam zatvorila, a nju zatomila negdje daleko u mozgu, gdje ni sama ne znam put. Zatvorila sam je u kutijicu s ostalim bolima i jednostavno je ne otvaram. I živim. Tko bi rekao... teško je bilo priviknuti se na šutnju. Nemaš kome reći, a duša ti prši. I vikala bi na sav glas, a ne smijem, a nemam kome reći, s kim podijeliti. I s tim sam se pomirila... i nekako otupila. Ugasila se u meni neka svijetlost... neka dječja vedrina s kojom sam njoj trčala ususret. Otrijeznila sam se, otvrdnula, korak sam bliže onoj nepovjerljivoj babi koja ne vjeruje ni vlastitoj mački.
Ne možeš punoljetnu vezu sažeti u tri rečenice, tri odgovora znatiželjnih ljudi.
Jesam li je povrijedila? Jesam, sigurno jesam. Je li ona mene. Jest. Boli? Itekako. Ali eto, živi se. I živim gledajući ispred sebe, pušem neke nove balončiće.
Stižu blagdani. Mi si ih nismo nikad čestitale. Bilo smo toliko zajedno da je nama Božić bio još jedan običan dan kada ćemo se vidjeti i nastaviti gdje smo jučer stale. Hoće li ove godine biti drugačije? Hoće li skupiti hrabrosti i poslati mi poruku? Ili ću se ja negdje nakon pola litre nečega okuražiti i izliti sve suze u jednom pozivu? I opet – ne znam.
- 14:49 -
nedjelja, 19.12.2021.
Opet sam se navukla!
Ne znam je li tome kumovala Corona ili neki drugi oblik neurološkog poremećaja, ali ja sam se opet navukla. I opet mi nije jasno kako, i opet se pitam: „KAKO“?? Ali eto.. ja sam se opet navukla. Na glumca i glumicu, na bajku, na priču koja ne postoji, na marketinški trik. Na sapunjaru od kojih mi se, generalno, bljuje. Koje ne gledam od doba Esmeralde i Marisol. Ok, i Šeherezadu sam gledala. I još jednu, prije nekoliko godina, ne sjećam joj se imena. Bila je turska. Klasična Pepeljuga. On – naočit i bogat, ona – djevojka iz susjedstva, lijepa i priprosta, čista srca, naivna. I naravno, igrom slučaja se oni spoje, pa se tu pojavi hrpa nekih zlih plavuša, ali na kraju je happy end. Oni se žene i žive sretno do.... iduće sezone ili nove zavrzlame. I uvijek me fascinirao onaj trenutak kad budući mladoženja oko mladenkinog struka provlači crvenu vrpcu... Nisam nikad zguglala što to točno znači, ali tako dobro izgleda. Moram priznati da Turci u svojim kreacijama vrlo vješto barataju tim svim nedaćama koje se prelijevaju jedna u drugu, sa sto pomirenja i stojednom novom dramom. I tako sam se opet navukla. Slomila me Corona. Doduše, onako „za pravo“ sam bolovala svega dva dana, ali bilo je to dovoljno za skidanje aplikacija, plaćanje pretplata i topljenje vlastite tuge u moru epizoda o još jednoj ljubavi. Naravno, s happy endom.
Ali ono što me fascinira jesu moji mozak i srce, koji zajedničkim snagama rade protiv svih zakona racionalnog u takvim trenucima. Kao da ne znaju da je sve to jedna velika, sočna, komercijalna neistina koji se tovi upravo zahvaljujući našim minutama koje im poklanjamo. A generalno sam svjesna da je tome tako. Da je to magla koju ja tako snažno gutam. Ali svejedno, ne mogu se zaustaviti. I nije ovo prvi put. Kažu da svi nalazimo način kako bježati od stvarnosti. Je li ovo moj izlaz? Inače sam mislila da baterije punim bavljenjem sportom u kojem uživam, ali ovo je neka napredna tehnika gašenja svih moždanih stanica koje imaju dodira sa stvarnošću i prebacivanje prekidača na teški „off“. Na neki freeze, ili kako god ćemo ga nazvati... Moj mozak kategorički počne odbijati sve ono što nema veze s tom pričom. I to traje. Dva dana, tri, pet... neko vrijeme. Mislim da je sada drugačije jer sam doma, zaključana, ne smijem van a živim za van, ne smijem među ljude a živim za ljude. Možda je to razlog. Bježim od svoja četiri zida kroz Turke, „čok seljurum“, „ask“, i sve ono što je s ljubavlju na „ti“. I vidim da mi tipkanje brzo ide, ne pratim tipfelere, samo pokušavam što brže iz glave prenijeti na papir svu tu bujicu misli. Treba li spomenuti o kojoj je sapunici riječ? Ma zar je uopće bitno? On je velik, snažan, moderan Tarzan, rekla bih. Ona je mala, sitna, lijepa ko slika, glasna, temperamentna cura koju tjeraju na izbor: ili udaja za nekakvog skakavca ili ići raditi. Naravno, bira ovo drugo i... da... već prvi dan se spaja s tim velikim i zgodnim šefom... I onda to traje punih 161 epizodu. Sreća pa nam je digitalizacija dozvolila da gledamo na zahtjev, prematamo, ubrzavamo i vraćamo snimku... sve to za nekih 30ak kuna mjesečno. Ah, slatke li investicije. Inače nakon dobre knjige imam „bookhangover“, sad imam „serijahangover“ koji ne popušta.
Isto mi se desilo s knjigom 50 nijansi. Sjećam se da sam drugi i treći dio od naših susjeda Srba naručilava jer kod nas nije bilo. Sumrak – napamet znam svaku scenu. Ali đaba! Ja ga i dalje gledam. I ima tu još naslova ove nove, trash proizvodnje. Ali me zato i klasici protresu. Svaki put. Jane Austen prednjači. Jedino što u slučajevima tih „nekad davno“ se je ponekad teško uklopiti u lik, a ovdje su svi nekako pristupačni, prizemni, bliski. Bliski – sve dok ne odeš na njihov instagram profil i vidiš da su to prave zvijezde s desecima milijuna pratitelja i -eljica koje su u posljednje vrijeme postale toliko agresivne da me ponekad strah čitati komentare. I s jedne strane mi se gadi sva ta pompa, prodaja lica i pogleda (jer Elisabeth i Darcy nikad ne bi skupljali takve poene), a s druge sam i sama dio te produkcije jer upijam ono što mi nude. I nikako se skinuti s toga. Droga. Doslovno.
Uh... ovo je bilo brzinski. Stajem. Idem se istuširati i srediti misli. Valja ispeglati nešto, složit robu. A i muža imaš, by the way....
- 17:39 -
nedjelja, 12.12.2021.
Napokon spremna!
I tako sam već treći dan odlučna u namjeri da pišem. Neki dan sam otvorila blog po šesti put. Imam ih još pet. Izgubljenih. Jer nemam ni lozinke a ni mail adrese s koje sam otvarala... I eto, objavljujem. Ali nailazim na prepreke. Čini mi se da se moj Murphy ne voli s Feng Shuijem odredišta ovog fajla. Gdje god zagrebem – problem. Google nudi milijune rezultata kako napisati blog i na njemu zarađivati. Ali nigdje ne spominje kako ga pisati „Incognito“. Iskreno, nije mi neka namjera zarađivati na ovom. Da, ako se jednog dana prelije u knjigu, ali tipkarati za oglase mi nije neki hit. Ne zato što sam arogantna ili što već, nego jer ovo pišem iz ljubavi. Iz želje. Iz potrebe da nekom kažem što mi je. A to cijenu nema. Tako da... ako ću već prodavati, onda nek to budu masne pare. Kikiriki od reklama protiv čukljeva me ne zanima. Štoviše, zazirem od takvih sadržaja, od rtlovih vijesti u kojima je toliko nabacanih proizvoda da se uredno pitam zašto uopće klikam na te naslove. A prestala sam, majkemi. I ne kupujem Niveu (osim sticka). Bojkotiram i nju i Dove – iz istih razloga. Tolika količina promotivnih sadržaja mi se jednostavno rečeno – zgadila. Ne toleriram više.
Ali vratimo se na ovo tipkanje koje će ipak u sebi sadržavati malo kvalitetnije sadržaje (bar tako mislim) od tekstova o nepostojećim preparatima za mršavljenje ili pilula od kojih penis raste 20 cm dnevno. Nakon pročitanih dvadesetak članaka na koje sam potrošila dobrih dva sata, shvatila sam da nisam ništa naučila. Pa domena, pa hosting, pa neki wordpress, pa plugin.. i tako dalje... a cijene isto fajn. Od 600 kuna na dalje. I ništa od toga mi ne garantira privatnost koju toliko silno želim.
Možda neću ni tražiti dalje. Možda neću ni objaviti sve ovo. Tko zna... Ali da ću pisati – hoću. I nešto će biti novo, svježe, a nešto ubačeno ih hrpice sakrivenih fajlova u koje sam ubacivala svoje misli kad god sam dobila inspiraciju ili bila jako, jako tužna...
Primorana sam unijeti neke preinake u svoj stil, način izražavanja i općenito, prezentaciju misli, ali se nadam da me to neće kočiti. Dakle... Krenula sam i nadam se da ovog puta ne stanem. Polako ću kopkati stickove, vaditi van svoje prije napisane priče, loviti im glavu i rep i sve to slagati ovdje. U svoju novu datoteku. A ako netko bude od volje zaviriti, bit će kao što je Lepa Brena jednom rekla: „uđi slobodno“.
- 11:17 -
petak, 10.12.2021.
Za početak...
Svaki put kad pogledam neki romantični sadržaj, mene strese inspiracija za pisanjem. I svaki put sam odlučna. Sad ću krenuti i neću stati. A onda kad krenem... e onda je to malo drugačije. Mislim da je ovo jedno 12356. put da ja otvaram dokument i krećem. I na mobitelu imam more statusa, neobjavljenih, draftanih, pisanih i brisanih... jer pisala bi, ali mi je shitshow u glavi. Iz više razloga...
Pisala bi, a ne znam gdje bi pisala... Nekako mi se najlogičnijim čini svoje duhove iz glave dijeliti s nepoznatim ljudima u prostranstvima interneta. Dijeliti tajne s neznancima koji ih ne mogu iskoristiti protiv mene, ali možda mogu naučiti iz njih. Naučiti??? Što, pobogu???
Možda mogu jednostavno pročitati, razmisliti, nasmijati se, ili pokuditi. Stranci.
Pisala bi o znanosti koju toliko volim, za koju živim i radim, koja me vodi i inspirira... pisala bi o svojim prijateljstvima, ljudima u mojem životu, toliko različitim, a s druge strane, toliko sličnim – jer svi oni su vezani za mene, jednu mene.
A najviše bi pisala o onom nevidljivom, onom što mi ponekad daje zraka, otvara pluća i puni me tom nekom energijom, poletom, snagom... i bojim se pisati. Jer s jedne strane prezentiram sve ono racionalno, zemaljsko, dokazano i argumentirano, a u mojoj glavi se ponekad vrzma nešto što veze s vezom sa znanošću nema. Je li to ljubav? Sex? Zaljubljivanje kao najslađa predigra? Ili nezadovoljstvo koje ne znam zauzdati? Ne znam... zato se i bojim pisati, jer ne znam kamo bi me sve to odvelo... I sram me je. Pri svakom neizgovorenom slovu. Sram od društva koje osuđuje, koje se podsmjehuje, koje je licemjerno do bola, i ne poznaje ni samu definiciju pojma... Koje osuđuje one koji „varaju“, a virka na lijevo i desno kad stigne, koje proklamira brak, a noću tipka s tuđim bračnim partnerima, jednako usamljenima u svojim divnim, na fejsu i instagramu filteriziranim, srcima obljepljenim brakovima.... I kako pisati o tome? Kako sve to iznijeti na površinu? Kako ljudima objasniti da je to plod mašte, koja je važnija od svake nauke? Čak je i Einstein to potvrdio izjavivši da mu je ona pomogla više od znanja koja je stekao. Pa da! I on! Zamisli, lumen za sva vremena, obilježio je svijet, a kako se ponašao u privatnom životu? E to je nešto drugo, o tome se ne priča... I Marie Curie, isto tako... Nobelovka, promijenila je znanost. A bila je žena željna ljubavi, dodira, pažnje... I zato se bojim pisati o svemu ovome. I zato sam odlučila nadjenuti si novo ime. Pod kojim ću pisati ono što je u meni i oko mene. Što ima i nema veze s realnošću. Što proživljavam sama, ali i mnogi oko mene. Neću se baviti tipfelerima, neću čitati dvaput. Samo ću prazniti svoju tešku glavu. Ovdje.
I ako netko od vas (a dogodit će se) shvati tko sam – u ime našeg prijateljstva: šutite.
Oznake: #pričamti, #ljubav #misli, #šetnjamislima
- 16:55 -
