Ne znam je li tome kumovala Corona ili neki drugi oblik neurološkog poremećaja, ali ja sam se opet navukla. I opet mi nije jasno kako, i opet se pitam: „KAKO“?? Ali eto.. ja sam se opet navukla. Na glumca i glumicu, na bajku, na priču koja ne postoji, na marketinški trik. Na sapunjaru od kojih mi se, generalno, bljuje. Koje ne gledam od doba Esmeralde i Marisol. Ok, i Šeherezadu sam gledala. I još jednu, prije nekoliko godina, ne sjećam joj se imena. Bila je turska. Klasična Pepeljuga. On – naočit i bogat, ona – djevojka iz susjedstva, lijepa i priprosta, čista srca, naivna. I naravno, igrom slučaja se oni spoje, pa se tu pojavi hrpa nekih zlih plavuša, ali na kraju je happy end. Oni se žene i žive sretno do.... iduće sezone ili nove zavrzlame. I uvijek me fascinirao onaj trenutak kad budući mladoženja oko mladenkinog struka provlači crvenu vrpcu... Nisam nikad zguglala što to točno znači, ali tako dobro izgleda. Moram priznati da Turci u svojim kreacijama vrlo vješto barataju tim svim nedaćama koje se prelijevaju jedna u drugu, sa sto pomirenja i stojednom novom dramom. I tako sam se opet navukla. Slomila me Corona. Doduše, onako „za pravo“ sam bolovala svega dva dana, ali bilo je to dovoljno za skidanje aplikacija, plaćanje pretplata i topljenje vlastite tuge u moru epizoda o još jednoj ljubavi. Naravno, s happy endom.
Ali ono što me fascinira jesu moji mozak i srce, koji zajedničkim snagama rade protiv svih zakona racionalnog u takvim trenucima. Kao da ne znaju da je sve to jedna velika, sočna, komercijalna neistina koji se tovi upravo zahvaljujući našim minutama koje im poklanjamo. A generalno sam svjesna da je tome tako. Da je to magla koju ja tako snažno gutam. Ali svejedno, ne mogu se zaustaviti. I nije ovo prvi put. Kažu da svi nalazimo način kako bježati od stvarnosti. Je li ovo moj izlaz? Inače sam mislila da baterije punim bavljenjem sportom u kojem uživam, ali ovo je neka napredna tehnika gašenja svih moždanih stanica koje imaju dodira sa stvarnošću i prebacivanje prekidača na teški „off“. Na neki freeze, ili kako god ćemo ga nazvati... Moj mozak kategorički počne odbijati sve ono što nema veze s tom pričom. I to traje. Dva dana, tri, pet... neko vrijeme. Mislim da je sada drugačije jer sam doma, zaključana, ne smijem van a živim za van, ne smijem među ljude a živim za ljude. Možda je to razlog. Bježim od svoja četiri zida kroz Turke, „čok seljurum“, „ask“, i sve ono što je s ljubavlju na „ti“. I vidim da mi tipkanje brzo ide, ne pratim tipfelere, samo pokušavam što brže iz glave prenijeti na papir svu tu bujicu misli. Treba li spomenuti o kojoj je sapunici riječ? Ma zar je uopće bitno? On je velik, snažan, moderan Tarzan, rekla bih. Ona je mala, sitna, lijepa ko slika, glasna, temperamentna cura koju tjeraju na izbor: ili udaja za nekakvog skakavca ili ići raditi. Naravno, bira ovo drugo i... da... već prvi dan se spaja s tim velikim i zgodnim šefom... I onda to traje punih 161 epizodu. Sreća pa nam je digitalizacija dozvolila da gledamo na zahtjev, prematamo, ubrzavamo i vraćamo snimku... sve to za nekih 30ak kuna mjesečno. Ah, slatke li investicije. Inače nakon dobre knjige imam „bookhangover“, sad imam „serijahangover“ koji ne popušta.
Isto mi se desilo s knjigom 50 nijansi. Sjećam se da sam drugi i treći dio od naših susjeda Srba naručilava jer kod nas nije bilo. Sumrak – napamet znam svaku scenu. Ali đaba! Ja ga i dalje gledam. I ima tu još naslova ove nove, trash proizvodnje. Ali me zato i klasici protresu. Svaki put. Jane Austen prednjači. Jedino što u slučajevima tih „nekad davno“ se je ponekad teško uklopiti u lik, a ovdje su svi nekako pristupačni, prizemni, bliski. Bliski – sve dok ne odeš na njihov instagram profil i vidiš da su to prave zvijezde s desecima milijuna pratitelja i -eljica koje su u posljednje vrijeme postale toliko agresivne da me ponekad strah čitati komentare. I s jedne strane mi se gadi sva ta pompa, prodaja lica i pogleda (jer Elisabeth i Darcy nikad ne bi skupljali takve poene), a s druge sam i sama dio te produkcije jer upijam ono što mi nude. I nikako se skinuti s toga. Droga. Doslovno.
Uh... ovo je bilo brzinski. Stajem. Idem se istuširati i srediti misli. Valja ispeglati nešto, složit robu. A i muža imaš, by the way....
Post je objavljen 19.12.2021. u 17:39 sati.